Ovako u Slobodnoj Dalmaciji govori Joško Vlašić: “Kada gledamo tržište, olimpijska zlatna medalja je tržišno puno vrjednija… Kada Isinbajeva sruši svjetski rekord, to prenesu svi svjetski mediji, a realno, rijetko u našim medijima čitamo vijesti s rezultatima svjetskih paraolimpijaca… Kad se tržišno sve zbroji, sigurno je Vladi u interesu sportaše bez invaliditeta vrednovati više.”
Povod je, naravno, inicijativa Jovanovićeva ministarstva za sport, gombalaštvo i ono drugo o čemu Jovanović nema pojma ili što ga nimalo ne zanima, da se zaslužnim sportašima, osvajačima svjetskih i olimpijskih medalja, dodijele penzije, po prilici u visini nedavno ukinutih, povlaštenih saborskih mirovina, te nešto niže. Prema tom prijedlogu, paraolimpijski svjetski prvaci i olimpijski pobjednici dobivali bi polovicu “normalnoga” iznosa. I sad takvu ideju Vlašić brani, jer mu je kći svjetska prvakinja u skoku u vis.
Na stranu to što bivšega desetobojca ne odlikuje osobita okretnost i logika u povezivanju pojmova, pa je u stanju zaključiti kako sportaše bez invaliditeta Vlada treba “vrednovati više”, jer joj je to u interesu, pošto su njihova medalja “tržišno puno vrjednija”, baš kao da je Vlada pretpostavljena skupina idiota, ili možda bankomata, koji svaku društvenu vrijednosti izražavaju količinom novčanica. Ili, možda, Hrvatska i teži da postane upravo takva zemlja, s takvom vladom, ali u tom slučaju intelektualni bi nam lumen Vlašićev morao moći objasniti zašto bismo solidarno, kao država i kao porezni obveznici, trebali više plaćati medalje koje tržišno više vrijede. Pa ako oni svoju vrijednost ostvaruju na tržištu, kao što to on tvrdi, tada ih društvena zajednica ne bi smjela, a ni trebala plaćati, jer je smisao državnoga proračuna, društvenog novca, kase uzajamne pomoći, porezne obaveze, da se plaća nešto što je vrijedno i društveno važno, ali se ne može uspješno naplatiti na tržištu. Dakle, ako medalje njegove kćeri toliko vrijede, a mi mu vjerujemo da vrijede, ona nikad ne bi ni smjela primati sportsku mirovinu, nego bi tu državnu počast i financijsku korist zasluživali sportaši paraolimpijci, kao i svi drugi šampioni čije medalja nije “tržišno puno vrjednija” od paraolimpijske, jer su se sportom bavili u neka ranija vremena.
Nešto drugo je strašno u rezoniranju Joška Vlašića, ali i u duhu ideje koja stiže iz Jovanovićeva ministarstva za sport, gombalaštvo i ono drugo: očistimo li njegove rezone od šuštanja novčanica, pa ih svedemo na čiste ideje, nećemo vidjeti veliku razliku između Berlina 1936. i Zagreba ili Splita danas. Naravno, u pogledu na sport, ali i na takozvane invalide i takozvane hendikepirane. Ali ne pretjerujmo, nije Joško Vlašić kriv, ne zna on što govori, niti je svjestan konzekvenci onog što govori. Šlagvort mu je dan iz Jovanovićeva ministarstva, i o tome treba otvoreno govoriti. Ni u Berlinu 1936. moralnim idiotima nisu postajali sportski treneri. Ili to, barem, nisu bili prije nego što im je netko pružio inspiraciju.
Čovjek s jednom nogom nije manje vrijedan od čovjeka s dvije, tri ili sve četiri noge, iz istog razloga zbog kojeg stolar, bravar ili književnik nije manje vrijedan od Janice Kostelić i njezinog brata. Tko je tu kome nacionalni heroj, drugo je pitanje, ali samo u fašizmu ili sovjetskom komunizmu nacionalne heroje kao svoje vlastite moraju prihvatiti svi, i samo u fašizmu i nacionalsocijalizmu nacionalni heroji moraju imati dvije do četiri noge, a njihova herojstva svi moraju solidarno financirati.
Ponuda da paraolimpijski šampioni dobivaju pola od iznosa četveronožnih ili dvonožnih sportaša i sportašica, kao i još monstruoznija Vlašićeva ideja da bi Ministarstvo zdravlja trebalo nadoplaćivati paraolimpijske mirovine do visine iznosa olimpijskih, u sebi sadrže nedvosmisleno poniženje, diskriminaciju i šovinizam, koji za sobom povlače neke ružne povijesne uspomene, usporedbe i konotacije. Od pola mirovine do ideje da bi se invalidi zarad društvenoga prosperiteta, zdravlja i jačanja rase trebali bacati u ponor, s najviše stijene u zemlji, neusporedivo je manji korak nego do društvene ravnopravnosti i solidarnosti.
Nije važno ako to ne shvaća Joško Vlašić, ali smo svi najebali, bez obzira na broj nogu, ako to ne shvaća ministar sporta i gombalaštva Jovanović. A izgleda da ne shvaća.
Vrijeđanje sportaša s najvišeg mjesta
Ovako u Slobodnoj Dalmaciji govori Joško Vlašić: “Kada gledamo tržište, olimpijska zlatna medalja je tržišno puno vrjednija… Kada Isinbajeva sruši svjetski rekord, to prenesu svi svjetski mediji, a realno, rijetko u našim medijima čitamo vijesti s rezultatima svjetskih paraolimpijaca… Kad se tržišno sve zbroji, sigurno je Vladi u interesu sportaše bez invaliditeta vrednovati više.”
Povod je, naravno, inicijativa Jovanovićeva ministarstva za sport, gombalaštvo i ono drugo o čemu Jovanović nema pojma ili što ga nimalo ne zanima, da se zaslužnim sportašima, osvajačima svjetskih i olimpijskih medalja, dodijele penzije, po prilici u visini nedavno ukinutih, povlaštenih saborskih mirovina, te nešto niže. Prema tom prijedlogu, paraolimpijski svjetski prvaci i olimpijski pobjednici dobivali bi polovicu “normalnoga” iznosa. I sad takvu ideju Vlašić brani, jer mu je kći svjetska prvakinja u skoku u vis.
Na stranu to što bivšega desetobojca ne odlikuje osobita okretnost i logika u povezivanju pojmova, pa je u stanju zaključiti kako sportaše bez invaliditeta Vlada treba “vrednovati više”, jer joj je to u interesu, pošto su njihova medalja “tržišno puno vrjednija”, baš kao da je Vlada pretpostavljena skupina idiota, ili možda bankomata, koji svaku društvenu vrijednosti izražavaju količinom novčanica. Ili, možda, Hrvatska i teži da postane upravo takva zemlja, s takvom vladom, ali u tom slučaju intelektualni bi nam lumen Vlašićev morao moći objasniti zašto bismo solidarno, kao država i kao porezni obveznici, trebali više plaćati medalje koje tržišno više vrijede. Pa ako oni svoju vrijednost ostvaruju na tržištu, kao što to on tvrdi, tada ih društvena zajednica ne bi smjela, a ni trebala plaćati, jer je smisao državnoga proračuna, društvenog novca, kase uzajamne pomoći, porezne obaveze, da se plaća nešto što je vrijedno i društveno važno, ali se ne može uspješno naplatiti na tržištu. Dakle, ako medalje njegove kćeri toliko vrijede, a mi mu vjerujemo da vrijede, ona nikad ne bi ni smjela primati sportsku mirovinu, nego bi tu državnu počast i financijsku korist zasluživali sportaši paraolimpijci, kao i svi drugi šampioni čije medalja nije “tržišno puno vrjednija” od paraolimpijske, jer su se sportom bavili u neka ranija vremena.
Nešto drugo je strašno u rezoniranju Joška Vlašića, ali i u duhu ideje koja stiže iz Jovanovićeva ministarstva za sport, gombalaštvo i ono drugo: očistimo li njegove rezone od šuštanja novčanica, pa ih svedemo na čiste ideje, nećemo vidjeti veliku razliku između Berlina 1936. i Zagreba ili Splita danas. Naravno, u pogledu na sport, ali i na takozvane invalide i takozvane hendikepirane. Ali ne pretjerujmo, nije Joško Vlašić kriv, ne zna on što govori, niti je svjestan konzekvenci onog što govori. Šlagvort mu je dan iz Jovanovićeva ministarstva, i o tome treba otvoreno govoriti. Ni u Berlinu 1936. moralnim idiotima nisu postajali sportski treneri. Ili to, barem, nisu bili prije nego što im je netko pružio inspiraciju.
Čovjek s jednom nogom nije manje vrijedan od čovjeka s dvije, tri ili sve četiri noge, iz istog razloga zbog kojeg stolar, bravar ili književnik nije manje vrijedan od Janice Kostelić i njezinog brata. Tko je tu kome nacionalni heroj, drugo je pitanje, ali samo u fašizmu ili sovjetskom komunizmu nacionalne heroje kao svoje vlastite moraju prihvatiti svi, i samo u fašizmu i nacionalsocijalizmu nacionalni heroji moraju imati dvije do četiri noge, a njihova herojstva svi moraju solidarno financirati.
Ponuda da paraolimpijski šampioni dobivaju pola od iznosa četveronožnih ili dvonožnih sportaša i sportašica, kao i još monstruoznija Vlašićeva ideja da bi Ministarstvo zdravlja trebalo nadoplaćivati paraolimpijske mirovine do visine iznosa olimpijskih, u sebi sadrže nedvosmisleno poniženje, diskriminaciju i šovinizam, koji za sobom povlače neke ružne povijesne uspomene, usporedbe i konotacije. Od pola mirovine do ideje da bi se invalidi zarad društvenoga prosperiteta, zdravlja i jačanja rase trebali bacati u ponor, s najviše stijene u zemlji, neusporedivo je manji korak nego do društvene ravnopravnosti i solidarnosti.
Nije važno ako to ne shvaća Joško Vlašić, ali smo svi najebali, bez obzira na broj nogu, ako to ne shvaća ministar sporta i gombalaštva Jovanović. A izgleda da ne shvaća.