Primijetili ste sigurno, netko vam je rekao, da je Dubrovnik godinama u zimska doba sablasno prazan grad. Unutar zidina živi sve manje ljudi, nema ih, kažu, više od sedamsto, što je manje nego ikad, u desetak posljednjih stoljeća povijesti ovoga grada. Ni požari, ni epidemije kuge, ni velika trešnja iz 1667. nisu tako opustošili grad kao ljudska potreba za novcem i nedostatak svijesti o tome da Stradun, dubrovačke ulice, trgovi, zidine i crkve pripadaju onima koji u tim kućama i stanovima žive. A kako zimi u njima ne živi nitko, jer bogati Englezi, Rusi, Nijemci i pokoji Zagrepčanin ne vole dalmatinsku zimu i Dubrovnik im je, uglavnom, samo sunčalište i grijalište za stare kosti, tako je grad zimi poput napuštene podstanarske sobe. Ako i sedamsto preostalih Dubrovčana na kraju uspije rasprodati svoje nekretnine unutar zidina, možda bi najbolje bilo da se vrata od grada preko zime zaključavaju. Da netko nešto ne ukrade.
Ali naravno, kada treba obnavljati grad, popravljati kvarove, krpati Orlanda i crkvu Svetoga Vlaha, država je, skupa s Društvom prijatelja dubrovačke starine, dužna to da čini. Osim što bi takvi popravci bili preskupi i za bogate Engleze, Ruse i Nijemce, te za pokojeg Zagrepčanina, interes za Dubrovnikom je, premda smo ga već skoro rasprodali, opći, društveni, nacionalni. E, vidite, tako vam je i s neboderom koji je u Zagrebu projektirao slavni naš arhitekt iz vremena socijalizma, Dalmatinac i Šibenčanin rođenjem, Ivan Vitić. Njegovom obnovom se, desetljećima nakon što je sagrađen, uz simbolično sudjelovanje stanara, treba baviti šira zajednica, grad, država, Ministarstvo kulture…
Huligani i hajvani liberalnog kapitalizma, shvaćenoga na naš, kikaševski način, reći će ovih dana da u takvoj arhitektonskoj dragocjenosti kakva je Vitićev neboder ne bi smjeli živjeti ljudi koji nemaju novca za njegovo održavanje. Nego bi takvima najpametnije bilo da svoje nekretnine rasprodaju bogatim ljudima, čijem će ekonomskom statusu bolje pristajati takva kulturna vrijednost. Država je, je l’ te, tu da sustavom “poticajnih” poreznih inovacija prisili stanare nebodera da učine ono što su, bez ikakve prisile, učinili nekadašnji Dubrovčani kada su rasprodali grad i preselili se u Zagreb ili u Mokošicu.
Osim što je ova ideja kontrakulturna, ona baš nije ni ekonomski isplativa, tojest rentabilna. Naime, nakon što su Englezi naselili Dubrovnik, sudjelovanje društvene zajednice u obnovi i održavanju grada nije se smanjilo, nego se samo povećalo. Kada bi u Vitićevom neboderu živjeli neki drugi, bogati i alavi ljudi, njegovo bi održavanje u svakom pogledu bilo skuplje. Između ostaloga i zato što bogatašima ne bi do kraja bila prihvatljiva ni ideja jednoga socijalističkog arhitekta o standardima stanovanja. Ti ljudi bi, naime, “intervenirali u prostoru”. S poštovanjem tu mogu živjeti samo dvije vrste ljudi, koje danas u neboderu, uglavnom, i žive: oni koji su željeli stanovati u jednome kulturno-historijskim spomeniku, pa su imali dovoljno novca da to i ostvare, i oni koji uopće nemaju novca, ali ih je stjecaj okolnosti tu naselio. I jedni i drugi su idealni stanari nebodera. Ivan Vitić gradio je lijepe, funkcionalne, vizualno impresivne građevine. On nije gradio nikakve “pametne kuće”. U podrumu nebodera nema olimpijskog bazena. Ništa tu nije, niti smije biti, idealno i po mjeri suvremenog parajlije. U taj je neboder ugrađena ideja egalitarizma, nije on građen za povlaštenu klasu. A drveni dijelovi na njemu, koji su u središtu priče o obnovi i o tome tko bi obnovu trebao financirati, osim estetske funkcije imaju još jedno važno značenje. Drvo je živo i trošno. Za razliku od armiranog betona drvo se troši, runi, trune i propada. Kada netko drvo uključuje u gradnju javnoga objekta – jer neboder je, ne zaboravite ni to, građen kao javni objekt, kao društveno a ne kao privatno vlasništvo – taj ima i svijest o mehanizmima njegove obnove. Velikome arhitektu, čijih smo četvrt stoljeća smrti odživjeli lani, ni na kraj pameti nije bilo da bi moglo doći vrijeme kada će netko od stanara njegova nebodera tražiti da snose troškove njegove cjelokupne obnove i održavanja. Da je to znao, ne bi ni gradio s drvetom. Možda uopće ne bi gradio.
Vitićev neboder ili dotrajavanje jedne kulture
Primijetili ste sigurno, netko vam je rekao, da je Dubrovnik godinama u zimska doba sablasno prazan grad. Unutar zidina živi sve manje ljudi, nema ih, kažu, više od sedamsto, što je manje nego ikad, u desetak posljednjih stoljeća povijesti ovoga grada. Ni požari, ni epidemije kuge, ni velika trešnja iz 1667. nisu tako opustošili grad kao ljudska potreba za novcem i nedostatak svijesti o tome da Stradun, dubrovačke ulice, trgovi, zidine i crkve pripadaju onima koji u tim kućama i stanovima žive. A kako zimi u njima ne živi nitko, jer bogati Englezi, Rusi, Nijemci i pokoji Zagrepčanin ne vole dalmatinsku zimu i Dubrovnik im je, uglavnom, samo sunčalište i grijalište za stare kosti, tako je grad zimi poput napuštene podstanarske sobe. Ako i sedamsto preostalih Dubrovčana na kraju uspije rasprodati svoje nekretnine unutar zidina, možda bi najbolje bilo da se vrata od grada preko zime zaključavaju. Da netko nešto ne ukrade.
Ali naravno, kada treba obnavljati grad, popravljati kvarove, krpati Orlanda i crkvu Svetoga Vlaha, država je, skupa s Društvom prijatelja dubrovačke starine, dužna to da čini. Osim što bi takvi popravci bili preskupi i za bogate Engleze, Ruse i Nijemce, te za pokojeg Zagrepčanina, interes za Dubrovnikom je, premda smo ga već skoro rasprodali, opći, društveni, nacionalni. E, vidite, tako vam je i s neboderom koji je u Zagrebu projektirao slavni naš arhitekt iz vremena socijalizma, Dalmatinac i Šibenčanin rođenjem, Ivan Vitić. Njegovom obnovom se, desetljećima nakon što je sagrađen, uz simbolično sudjelovanje stanara, treba baviti šira zajednica, grad, država, Ministarstvo kulture…
Huligani i hajvani liberalnog kapitalizma, shvaćenoga na naš, kikaševski način, reći će ovih dana da u takvoj arhitektonskoj dragocjenosti kakva je Vitićev neboder ne bi smjeli živjeti ljudi koji nemaju novca za njegovo održavanje. Nego bi takvima najpametnije bilo da svoje nekretnine rasprodaju bogatim ljudima, čijem će ekonomskom statusu bolje pristajati takva kulturna vrijednost. Država je, je l’ te, tu da sustavom “poticajnih” poreznih inovacija prisili stanare nebodera da učine ono što su, bez ikakve prisile, učinili nekadašnji Dubrovčani kada su rasprodali grad i preselili se u Zagreb ili u Mokošicu.
Osim što je ova ideja kontrakulturna, ona baš nije ni ekonomski isplativa, tojest rentabilna. Naime, nakon što su Englezi naselili Dubrovnik, sudjelovanje društvene zajednice u obnovi i održavanju grada nije se smanjilo, nego se samo povećalo. Kada bi u Vitićevom neboderu živjeli neki drugi, bogati i alavi ljudi, njegovo bi održavanje u svakom pogledu bilo skuplje. Između ostaloga i zato što bogatašima ne bi do kraja bila prihvatljiva ni ideja jednoga socijalističkog arhitekta o standardima stanovanja. Ti ljudi bi, naime, “intervenirali u prostoru”. S poštovanjem tu mogu živjeti samo dvije vrste ljudi, koje danas u neboderu, uglavnom, i žive: oni koji su željeli stanovati u jednome kulturno-historijskim spomeniku, pa su imali dovoljno novca da to i ostvare, i oni koji uopće nemaju novca, ali ih je stjecaj okolnosti tu naselio. I jedni i drugi su idealni stanari nebodera. Ivan Vitić gradio je lijepe, funkcionalne, vizualno impresivne građevine. On nije gradio nikakve “pametne kuće”. U podrumu nebodera nema olimpijskog bazena. Ništa tu nije, niti smije biti, idealno i po mjeri suvremenog parajlije. U taj je neboder ugrađena ideja egalitarizma, nije on građen za povlaštenu klasu. A drveni dijelovi na njemu, koji su u središtu priče o obnovi i o tome tko bi obnovu trebao financirati, osim estetske funkcije imaju još jedno važno značenje. Drvo je živo i trošno. Za razliku od armiranog betona drvo se troši, runi, trune i propada. Kada netko drvo uključuje u gradnju javnoga objekta – jer neboder je, ne zaboravite ni to, građen kao javni objekt, kao društveno a ne kao privatno vlasništvo – taj ima i svijest o mehanizmima njegove obnove. Velikome arhitektu, čijih smo četvrt stoljeća smrti odživjeli lani, ni na kraj pameti nije bilo da bi moglo doći vrijeme kada će netko od stanara njegova nebodera tražiti da snose troškove njegove cjelokupne obnove i održavanja. Da je to znao, ne bi ni gradio s drvetom. Možda uopće ne bi gradio.