Od svake životne nevolje, kažu pametni ljudi i prisnažuju narodne poslovice, ima neke koristi i nekoga važnog životnog iskustva. Izuzetak je služenje vojnoga roka u JNA, dodao bih, ako mi dopustite. Tih četrnaest mjeseci sa 1984. na 1985. jedino su razdoblje koje u meni baš nikada ne probudi nostalgiju, prema kojemu nisam baš nimalo bolećiv i koje i danas u meni može izazvati samo gnjev prema onom koji me je u sve to uvalio. A znate kako vam je inače: nakon što prođu godine, postajete kravlje sentimentalni prema svemu, pa se s nekom nježnošću prisjećate i zubobolje iz vremena nevinosti. Jedino vojska, kažem, ništa. Baš svaki od tih četiristo i nešto dana mi je otet: to su mi ocarinili život u ime države, naroda i narodnih običaja. Ali, ipak, ima nešto što sam tada, u Kninu i na Lastovu, zanavijek naučio: naučio sam s kakvim sve hajvanima, mamlazima i budalama, s kakvim sve nedotupavnim jedinkama, psihopatima i bolesnicima, s kakvim sve pripadnicima naroda i narodnosti živim, a da ih nemam prigode nikada i nigdje sresti – osim u JNA. A to je, ipak, neko korisno i važno životno iskustvo.
O tome sam mislio gledajući na HTV-u predizborna sučeljavanja. Svakoga popodneva nastojim biti pred televizorom, i ne propuštati tu emisiju. Slušam i gledam sve, od početka do kraja, jer mislim da je iz više razloga važno to čuti i vidjeti. S naročitom pažnjom pratim njih nekoliko, koji se pojavljuju svakodnevno, svejedno koja se izborna jedinica suočava. Da nema pravila o medijskome praćenju predizborne kampanje, ne bih znao da takvi ljudi postoje. Ili ih nikada nisam imao prigodu sresti, ili sam davno služio JNA, pa sam na njih zaboravio. Ali svaki mi je taj čudak odnekle poznat, je li iz Knina ili s Lastova, i mogu si prispodobiti muku svakodnevnoga življenja među njima. Velite da su pojedini dobroćudni? Ne, ničega dobroćudnog u njima nema. Pakao i danas zamišljam kao vječno služenje vojske u kninskoj Sjevernoj kasarni, u spavaonici bez grijanja, među šezdeset muškaraca od kojih neki pričaju u snu, neki plaču, a većina hrče kao da umjesto lubanja imaju samo grandioznu deformaciju septuma, u dužini tunela Učka. Pakao je beskrajno predizborno suočavanje kandidata za hrvatske parlamentarne izbore 2011. ili bilo koje druge godine.
Vi mi tvrdite da je to demokracija? Pa, kako se demokracijom mogu nazivati svi ti muškarci u skorenim, tjednima neopranim čarapama, omladinci čije je donje rublje škripucka pri kolektivnom pranju zuba, uštirkano spermom višetjednih noćnih polucija? Niste mislili na jugoslavensku kasarnu, nego na predizborni studio HTV-a, tamo je, velite, demokracija? Jest, taman onoliko koliko i u kninskoj Sjevernoj kasarni u zimu 1984. Ne samo da ti ljudi, ti čudaci i ekscentrici, te desničarske budaletine, otvoreni neonacisti i antisemiti, kao ni svi pitomi starci iz bezbrojnih umirovljeničkih koalicija, nisu izraz demokratizacije društva, niti sudionici u demokratskome izbornom procesu, nego su sve suprotno od toga. Osim što se njihovim beznadežnim sudjelovanjem u besmislenome ceremonijalu na preporođenoj nacionalnoj dalekovidnici zagušuje svaka mogućnost stvarnoga sučeljavanja stvarnih kandidata na predstojećim izborima, gledajući ih i slušajući čovjek shvaća na što bi se svelo hrvatsko društvo kada bi netko ambiciozan suspendirao demokratsku proceduru i uspostavio vlast koja, da se poslužim rječnikom regenta Aleksandra Karađorđevića, više ne bi potrebovala posrednike između naroda i njegova voljenog suverena. Kada bi se to, ne daj Bože, dogodilo, Hrvatskom bi, ali doista, zavladali oni koje danas gledamo samo kao čudne kandidate. Takvi suverena vazda brane od ono malo neprilagođenih građana. Njih demokracija frustrira svojom nesređenošću. Oni bi da netko napokon dođe i sredi stvar.
Dobra i razumna vlast, kakva bi, daj Bože, trebala kukuriknuti sljedećega ponedjeljka ujutro, prije svega drugog je dužna neprilagođene pojedince zaštititi od narodnih masa, što bi, vrlo precizno, značilo, zaštititi sablaznute televizijske gledatelje od ideja onih malih predizbornih kandidata. Oni ne shvaćaju ironiju, oni ne razumiju metafore, ali oni su patrioti i znaju kako bi sve ovo sredili, samo da im netko da priliku… Takvih je u svakoj zemlji, a dobra se vladavina poznaje i po tome što građani mogu biti mirni da ti nikada neće dobiti priliku.
Velike ideje malih kandidata
Od svake životne nevolje, kažu pametni ljudi i prisnažuju narodne poslovice, ima neke koristi i nekoga važnog životnog iskustva. Izuzetak je služenje vojnoga roka u JNA, dodao bih, ako mi dopustite. Tih četrnaest mjeseci sa 1984. na 1985. jedino su razdoblje koje u meni baš nikada ne probudi nostalgiju, prema kojemu nisam baš nimalo bolećiv i koje i danas u meni može izazvati samo gnjev prema onom koji me je u sve to uvalio. A znate kako vam je inače: nakon što prođu godine, postajete kravlje sentimentalni prema svemu, pa se s nekom nježnošću prisjećate i zubobolje iz vremena nevinosti. Jedino vojska, kažem, ništa. Baš svaki od tih četiristo i nešto dana mi je otet: to su mi ocarinili život u ime države, naroda i narodnih običaja. Ali, ipak, ima nešto što sam tada, u Kninu i na Lastovu, zanavijek naučio: naučio sam s kakvim sve hajvanima, mamlazima i budalama, s kakvim sve nedotupavnim jedinkama, psihopatima i bolesnicima, s kakvim sve pripadnicima naroda i narodnosti živim, a da ih nemam prigode nikada i nigdje sresti – osim u JNA. A to je, ipak, neko korisno i važno životno iskustvo.
O tome sam mislio gledajući na HTV-u predizborna sučeljavanja. Svakoga popodneva nastojim biti pred televizorom, i ne propuštati tu emisiju. Slušam i gledam sve, od početka do kraja, jer mislim da je iz više razloga važno to čuti i vidjeti. S naročitom pažnjom pratim njih nekoliko, koji se pojavljuju svakodnevno, svejedno koja se izborna jedinica suočava. Da nema pravila o medijskome praćenju predizborne kampanje, ne bih znao da takvi ljudi postoje. Ili ih nikada nisam imao prigodu sresti, ili sam davno služio JNA, pa sam na njih zaboravio. Ali svaki mi je taj čudak odnekle poznat, je li iz Knina ili s Lastova, i mogu si prispodobiti muku svakodnevnoga življenja među njima. Velite da su pojedini dobroćudni? Ne, ničega dobroćudnog u njima nema. Pakao i danas zamišljam kao vječno služenje vojske u kninskoj Sjevernoj kasarni, u spavaonici bez grijanja, među šezdeset muškaraca od kojih neki pričaju u snu, neki plaču, a većina hrče kao da umjesto lubanja imaju samo grandioznu deformaciju septuma, u dužini tunela Učka. Pakao je beskrajno predizborno suočavanje kandidata za hrvatske parlamentarne izbore 2011. ili bilo koje druge godine.
Vi mi tvrdite da je to demokracija? Pa, kako se demokracijom mogu nazivati svi ti muškarci u skorenim, tjednima neopranim čarapama, omladinci čije je donje rublje škripucka pri kolektivnom pranju zuba, uštirkano spermom višetjednih noćnih polucija? Niste mislili na jugoslavensku kasarnu, nego na predizborni studio HTV-a, tamo je, velite, demokracija? Jest, taman onoliko koliko i u kninskoj Sjevernoj kasarni u zimu 1984. Ne samo da ti ljudi, ti čudaci i ekscentrici, te desničarske budaletine, otvoreni neonacisti i antisemiti, kao ni svi pitomi starci iz bezbrojnih umirovljeničkih koalicija, nisu izraz demokratizacije društva, niti sudionici u demokratskome izbornom procesu, nego su sve suprotno od toga. Osim što se njihovim beznadežnim sudjelovanjem u besmislenome ceremonijalu na preporođenoj nacionalnoj dalekovidnici zagušuje svaka mogućnost stvarnoga sučeljavanja stvarnih kandidata na predstojećim izborima, gledajući ih i slušajući čovjek shvaća na što bi se svelo hrvatsko društvo kada bi netko ambiciozan suspendirao demokratsku proceduru i uspostavio vlast koja, da se poslužim rječnikom regenta Aleksandra Karađorđevića, više ne bi potrebovala posrednike između naroda i njegova voljenog suverena. Kada bi se to, ne daj Bože, dogodilo, Hrvatskom bi, ali doista, zavladali oni koje danas gledamo samo kao čudne kandidate. Takvi suverena vazda brane od ono malo neprilagođenih građana. Njih demokracija frustrira svojom nesređenošću. Oni bi da netko napokon dođe i sredi stvar.
Dobra i razumna vlast, kakva bi, daj Bože, trebala kukuriknuti sljedećega ponedjeljka ujutro, prije svega drugog je dužna neprilagođene pojedince zaštititi od narodnih masa, što bi, vrlo precizno, značilo, zaštititi sablaznute televizijske gledatelje od ideja onih malih predizbornih kandidata. Oni ne shvaćaju ironiju, oni ne razumiju metafore, ali oni su patrioti i znaju kako bi sve ovo sredili, samo da im netko da priliku… Takvih je u svakoj zemlji, a dobra se vladavina poznaje i po tome što građani mogu biti mirni da ti nikada neće dobiti priliku.