Ivo Josipović za predsjednika, piše od neki dan na džambo plakatima duž hrvatskih cesta i autocesta. Što bi te riječi mogle značiti? To da je Ivo Josipović, glazbenik i jurist zagrebački, odlučio da u posljednjim tjednima njegova mandata pruži podršku predsjedniku Stjepanu Mesiću.
Ako, pak, nije o tome riječ, tada imamo senzacionalnu ekskluzivu: Ivo Josipović, za kojega smo evo do neki dan mislili da se osobno kandidira za predsjednika države, odlučio je svoj lik, mar i životnu energiju ponuditi nekome drugom, koga valjda smatra podobnijim za predsjedničku funkciju. Hoće li to biti Josip Jurčević, Damir Kajin ili ipak Milan Bandić, upitat ćemo se dok zbunjeni čitamo predizbornu parolu.
Slogan “Ivo Josipović za predsjednika” mogao bi značiti i to da dotični nudi svoju podršku svakome tko plakat pogleda i pročita, svakome od četiri i pol milijuna Hrvata, bez obzira na zakonski nužnih deset tisuća potpisa, jer u skladu s Josipovićevom parolom, postoji samo jedan Hrvat i građanin Hrvatske koji nikako ne može dobiti njegovu podršku. Ne, gospodo, nije to, kao što ste pomislili, Stjepan Mesić kojega zakonsko ograničenje priječi da se još jednom kandidira. Josipović se riječima “Ivo Josipović za predsjednika”, čak i ako, u svrhu pojašnjenja, umetnemo i zarez, odriče svake ambicije i namjere da bude predsjednik.
U hrvatskome jeziku, a o njemu je naime riječ, jer je to jezik u kojem izražavamo svoje misli i htijenja, dotični Josipović svoju bi namjeru da postane hrvatski predsjednik morao očitovati samo ovako sročenom parolom: “Ivu Josipovića za predsjednika”. E, ali to nije uz skladu s dizajnerskim rješenjem, a kako se dizajner najnovije SDP-ove kampanje aktivno ne služi hrvatskim, tada ga se, očito, ne tiče ni jezična razina i sloj poruke koju upućuje biračima. Inače, ako smo već kod dizajna, on je, zapravo, odličan, tako bijel i ispran, pa još s onim crvenbijelimplavim krugom u kojem piše PravDA.
Mama je otišla na studijsko putovanje, tako da tata mora sam prati rublje. Odabrao je najnoviji deterdžent PravDA, od kojega je sve bjelje nego inače. Mama će biti iznenađena kada se vrati. PravDA, deterdžent za samohrane očeve i muškarce koji se znaju snaći! Eto, tako, otprilike, izgledaju ti plakati, nakon što zaboravimo na poruke i slogane koji dezavuiraju nesretnoga predsjedničkog kandidata. S druge strane ulice primjećujemo Milana Bandića u gužvi i vrevi. Zamućeni anonimusi, muške i ženske glave, a među njima samo jedno prepoznatljivo i nasmiješeno lice. Slogan je korektan i lako zaboravljiv, a vizualni dojam je nekako prepoznatljiv i oku blizak. Možda i nije tako, pojma nemam, ali Bandićevi plakati izgledaju kao da ih je radila ona prethodna esdepeovska ekipa, prije nego što su došli ovi stručnjaci za deterdžent. Iako, to sa zamućenim licima pomalo djeluje kao reklama za korupciju i prevaru.
A Hebrang, sa svojim nedvosmislenim poglavničkim ambicijama, na plakatima se predstavlja ogromnim logotipom načinjenim od prezimena i sa sitnim dr. sc. Andrija. Pritom, dr. sc. Andrija ispisano je jednakom veličinom i oblikom slova, tako da čovjek stječe dojam kako ovaj kandidat ne razlikuje svoje osobno ime od titule i kako mu je sve to jednako važno ili nevažno.
Nadana Vidoševića odlučili su, tko zna zašto, predstaviti u retro štihu. Kao u kakvom starom fotografskom salonu reklo mu je da pogleda udesno, pa malo gore, i da se sasvim malo nasmiješi. Uslikalo ga je na crno-bijelom filmu, ili to treba tako da izgleda, a zatim ga je na starinski način koloriralo, s pozadinom u auri koje se sjećamo iz starih dalmatinskih kuća, oko glava dida i babe, na fotografiji obješenoj iznad bračnog kreveta. Onaj koji je tako aranžirao Nadana morao je biti malčice zaljubljen u njega i u njegovu nesumnjivu mušku ljepotu. Iako, malo je čudno pomisliti da bi baš to mogao biti argument koji će ga učiniti trećim hrvatskim predsjednikom. Premda, ne bismo se ni tome trebali čuditi nakon kampanje za tatu koji zna što je deterdžent.
Netko je, sudeći po fotografiji i načinu na koji je snimljena, u Nadanu Vidoševiću vidio hrvatskoga Georgea Clooneyja. Riječ je o zgodnoj asocijaciji, ali problematičnoj u realizaciji. Naime, retro sličice iz tridesetih i četrdesetih godina u Americi nose jednu, a u Hrvatskoj posve drugu poruku. I još sa svojom crnom kosom i gustim obrvama, onako bleskasto osmjehnut, umjesto da bude Clooney, Nadan pomalo sliči na Antu Pavelića koji se netom prije fotografiranja za kampanju napušio dobre hercegovačke marihuane. Tako to, kažem, izgleda, iako ne mora tako i da bude. (23.11. 2009.)
Tko će u Hrvatskoj otvarati logore
Goli otok bio je Guantanamo jugoslavenskoga socijalizma. Na tom su mjestu bili zatočeni oni koji su mišlju, riječju ili djelom dovodili u opasnost politički poredak i način života. Samo što nisu bili muslimani kao u Americi, nego su bili komunisti. I kao što je čovjek pred organima Sjedinjenih Američkih Država zaštićen od Guantanama ukoliko nije musliman, tako je pred organima Titove Jugoslavije bio zaštićen ako nije komunist.
U Guantanamu nije zatočen nijedan nemusliman, a na Golom otoku nije ležao nijedan antikomunist. Premda su nakon Gologa neki postali antikomunisti.Goli otok je, kao i Guantanamo (te brojna slična mjesta koja Vlada Sjedinjenih Država otvara širom svijeta, a možda i u našoj neposrednoj okolini), bio koncentracijski logor. O strahotama Gologa otoka svjedočili su, pisali i, u vrijeme Jugoslavije, snimali filmove Antonije Isaković, Dragoslav Mihailović, Eva Grlić, Ante Zemljar, Emir Kusturica, Alfred Pal… Premda se o ovome logoru nije moglo reći do kraja sve, on je u posljednja dva desetljeća te države bio izrazito negativna metafora, sramotno mjesto jugoslavenskoga socijalizma, nešto čega se trebalo sramiti. Nakon Rankovićeva pada malo je bilo onih koji bi hvalili praksu i iskustva Gologa otoka.
U tom su komunističkom koncentracijskom logoru bili zatočeni krivovjerni komunisti iz svih jugoslavenskih naroda i narodnosti, ali je razmjerno daleko najviše bilo Crnogoraca, a zatim Srba i Bosanaca. Osim informbiroovaca Jugoslavija je u to vrijeme imala niz ideoloških neprijatelja, ali oni su zatvarani na drugim mjestima. Na Golom otoku su, to valja ponoviti, ležali samo komunisti i komunistički renegati, oni, dakle, čiji se ideološki izbor kretao između Tita i Staljina.
Za ideologiju koja u Hrvatskoj stasa nakon 1990. Goli otok više nije bio negativna metafora. Istina, pokušavalo se tu i tamo ponešto falsificirati, pogotovu u crkvenim krugovima, onim kojima je uspijevalo izmišljati i komunistički logor u Jasenovcu, ali uzalud, jer se u Hrvatskoj nije moglo naći antikomunista koji je robijao na Golom otoku. A i golootočki zatočenici znali su sačuvati čistoću svoga stradavanja. Valja se sjetiti da su, recimo, Anti Zemljaru stanoviti ustaški elementi – naravno nikada identificirani i procesuirani – zbog njegovih javno izgovorenih riječi digli kuću u zrak. Goli otok bio je i ostao mjesto na kojemu je lijevo orijentirana totalitarna vlast u zatočeništvu držala ljevičare. Iz današnje antikomunističke i crkvene perspektive bilo je to mjesto na kojemu se provodila Božja kazna nad onima koji su se od 1941. borili na strani Antikrista.
“Ako treba, ponovo će se za takve otvoriti Goli otok, pa neka idu tamo tucati kamen!” uzviknuo je, kako piše u dnevnim novinama, predsjednički kandidat Milan Bandić, pozdravljen pljeskom okupljenih na tržnici u Zaprešiću. “Takvi” su ovoga puta korupcionaši, predstavnici “birokratskog mentaliteta” i svi koji su, veli Bandić, “zavukli ruku u hrvatski džep”.
Činjenica, međutim, da se zbog sviju njih ne može “ponovo” otvarati koncentracijski logor na Golome otoku, budući da ponovo može biti samo ono što je već jednom bilo, kandidata Bandića naročito ne uznemirava. On rabi metaforu koja mu je, kao dojučerašnjem esdepeovcu i bivšem komunistu, navodno bliska, pa će njegova publika i simpatizeri, uglavnom oni koji sa SDP-om nemaju ništa, a prema komunizmu se odnose onako kako kaže velečasni na nedjeljnoj propovijedi, i ovo propovijedanje o Golom otoku doživjeti kao nešto u što je Milan Bandić dobro upućen i što je u svakome pogledu pozitivno. Iako je premlad za takvo što, on se u njihovoj imaginaciji ukazuje kao netko tko je već jednom otvarao Goli otok, pa će sad “ponovo”, i to će biti jako dobro.
No, pokušajte zamisliti što bi se dogodilo da su se drugo dvoje predsjedničkih kandidata, Ivo Josipović i Vesna Pusić, najeli bunika pa da su, svejedno kojim povodom, makar i antikorupcijskim, zazvali mogućnost da se ponovo otvori Goli otok. Premda i Josipović i Pusićka imaju neusporedivo kraći partijski staž od Bandića, premda su odveć obrazovani da bi se u njihovom govoru našlo komitetskih fraza i premda, opet za razliku od Bandića, makar kao osviještena publika pripadaju onoj intelektualnoj eliti koja je sedamdesetih i osamdesetih od Gologa otoka stvarala negativnu mataforu, ne treba sumnjati da bi na njih dvoje skočilo sve živo i mrtvo, od babe čuljkuše i madame Hlover do biskupa Košića i njegovoga centralnog komiteta za Pravdu i Mir. Ali Bandiću, kao desnom, dopušteno je i Goli otok otvoriti.
Ima li božanski dar srama, u nas inače rijedak, Milan bi se Bandić, možda, trebao na čas posramiti zbog Golog otoka. Nije on glup, on to zna. (1.12.2009.)
Hrvatska se ipak ne brani u Afganistanu
Ugodan i lijep bio je televizijski nastup Nadana Vidoševića u Otvorenom. Opušteniji je od svojih protukandidata, a u mnogočemu i pametniji, ali neću za njega glasati. Naravno, to ne mora značiti da ga nužno smatram ništarijom. Štaviše, pamtim mu nešto, i ne bih to volio prešutjeti, što se dogodilo davno, u ona vremena, a što o njemu povoljnije govori od svega dobrog što o njemu danas može smisliti njegov propagandni tim. Zato to i ne želim prešutjeti, premda je izvan žanra, a ne tiče se baš ni onoga što je Vidošević neku večer govorio u Otvorenom.
Bila je to, mislim, 1994. godina, radio sam kao kolumnist u zagrebačkom dopisništvu Nedjeljne Dalmacije i živio u raskoraku između Sarajeva, gdje mi je ostalo sve, i ideje da je posljednji trenutak da se odvažim i otisnem u neku Ameriku ili Kanadu, gdje je također bilo ponešto moga. U Zagrebu mi se događalo svašta, lijepoga i ružnog, ali drugoga je bilo sasvim dovoljno da shvatim kako bi trebalo poći dok je još vrijeme. Samo me trebalo nešto jako gurnuti.
Jednoga tjedna napisao sam kolumnu u kojoj sam na pasja kola iznapadao predsjednika Hajduka, ministra, vrlo perspektivnog čelnika vladajuće stranke. Do danas sam zaboravio povod. Na dan izlaska novina uplašeno se javila redakcijska tajnica: zove Nadan Vidošević! Digao sam slušalicu, očekujući svašta, a ponajprije to da spakiram onaj svoj sarajevski lovački ranac i pođem u lijepu Kanadu.
Ali umjesto da me napadne ili da počne prijetiti, ili da me bar upita kako se ja koji sam došao iz Sarajeva usuđujem govoriti o njemu, ministru hrvatske Vlade i predsjedniku Hajduka, krenuo mi je objašnjavati da stvari ne stoje onako kako sam napisao u svojoj kolumni, no da je greška sigurno njegova, pošto nije demantirao nešto što su novine prethodno objavile, a na što sam se onda ja pozivao…
Skoro da mi se ispričavao. Ne sjećam se da je itko o koga sam se očešao u svojim tekstovima reagirao baš tako. A golema bi bila knjiga, koju neću napisati, u kojoj bih samo opisao kako su sve znali reagirati desni i lijevi hrvatski uglednici i čelnici, od prijetnji i uvreda, preko telefonskih, pismenih i uličnih, verbalnih i skoro fizičkih maltretiranja, sve do pokušaja da me se pokuša korumpirati nekom boljom životnom, profesionalnom i egzistencijalnom pozicijom. Nadan Vidošević bio je te 1994. samo pristojan, a ja mu tu pristojnost ne bih htio zaboraviti.
Sve što je u Otvorenom govorio bilo je jednako tako pristojno i pametno, osim jedne stvari. Na pitanje o angažmanu u Afganistanu, rekao je da je bolje da se Hrvatska brani tamo nego na hrvatskim granicama. Otprilike tako. I još je dodao da se u Afganistanu brani naš sustav vrijednosti ili način života, ne sjećam se točno što od to dvoje. Kako se to može, i može li se uopće domovina braniti sudjelovanjem u okupaciji druge zemlje?
Jer, kako god okrenemo i kako god tu stvar relativiziramo i pravdamo, riječ je o zemlji pod okupacijom, u kojoj vlada marionetski režim Hamida Karzaija, koji je osobno, pored svega drugog, i međunarodni kriminalac. U toj zemlji, kako god mi pokušavali stvari drukčije prikazati, rat protiv međunarodnih snaga je zapravo borba protiv okupatora. Ideja, pak, da se u Afganistanu ili Iraku brani zapadni način života ili zapadni sustav vrijednosti, a koju je Nadan Vidošević naprosto preuzeo od američkih propagandista, nadasve je opasna, jer samo takva ideja legitimizira islamističke terorističke napade po Americi ili Europi.
Logički slijedi, naime, da se takvim napadima brani islamski način života i islamski sustav vrijednosti. Ergo, hrvatski vojnici u Afganistanu – za koje smo, prije nego što je Vidošević rekao svoje u Otvorenom, mislili da su tamo u misiji održavanja mira, a ne u ratnoj misiji – braneći Zapad od afganistanskih talibana, te tamošnjih žena, djece i općenito civila, pružaju priliku afganistanskim dragovoljcima i njihovim koalicijskim saveznicima da brane Istok od hrvatskih vojnika, te ovdašnjih žena djece i civila.
I na kraju, nije najvažnije, ali vrijedi napomenuti da je u obranu Zapada pod gotovo istovjetnim parolama krenula i 369. pojačana hrvatska pješačka pukovnija, samo što se nije išlo na Kabul i Kandahar, nego na Staljingrad. A i godina je bila 1943, pa su i koalicijski partneri u obrani našeg načina života bili ponešto različiti.
Ali, ne, nisu to razlozi zbog kojih neću glasati za Vidoševića. Takvi razlozi ne tiču se Afganistana, niti onoga što smatram krivim i opasnim po ovo društvo. Neću glasati za njega ni zbog onoga pristojno izrečenog, pametnog i dobrog. Nisam njegov glasač, ali mi je drago što nisam ni neprijatelj. (7. 12. 2009.)
Naravno, glasat ću za Vesnu Pusić
Sloboda, to je već u bajkama i narodnim pričama jasno, ne postoji zbog onih koji su u pravu, nego zbog onih koji uvijek griješe. Sloboda je pravo na grešku. Demokracija, čini se da je tako, ne postoji zbog obrazovanih, staloženih, pametnih i dobrih. Demokracija je važna, i bez nje neće ići, zbog neciviliziranih, mahnitih, glupih i zlih.
Možda upravo takvi i predstavljaju većinu, a možda i ne, ali zbog njih treba postojati mogućnost izbora, i zbog njih oni drugi i drukčiji vazda strepe tko će biti izabran. Primjerice, da nema demokracije, ne bismo ni znali kako većinu Švicaraca, tojest onih koji u Švicarskoj izlaze na izbore, čine opasni, prljavi rasisti, kojima su važni samo njihovi novci, te je i ona zastava koja visi na švicarskoj ambasadi u Zagrebu doista prezira vrijedna, jer su pod tom zastavom zabranjeni minareti, kao što su u nacističkoj Njemačkoj bile zabranjene sinagoge. Čak su i argumenti zabrane neobično slični. Ali da u Švicarskoj nema demokracije, kao što je nema u Saudijskoj Arabiji, Siriji, Jemenu, Iraku ili Afganistanu, gdje se o crkvenim tornjevima ne može ni glasati, a ponegdje su i zabranjene sve vjere osim one jedine – prave i ispravne, tada bi se moglo samo reći da su u Švicarskoj rasisti svi, i da su svi do jednoga u pravu. Samo u demokraciji i u slobodi postoje oni koji nisu u pravu.
Za nekoliko su dana predsjednički izbori. Za koga ćete glasati? Kažete da ne odgovarate na takva pitanja, jer ona zadiru u vašu privatnost. U pravu ste: pitanje za koga ćete glasati jednako je pitanju za koga navijate u nogometu.
To je vaša privatna stvar, ali ipak ćete odgovoriti na to bezazleno pitanje. I to čak s nekom vrstom ponosa. Razgovor o nogometnom navijaštvu ulazi, dakle, u prostor vaše javne slobode, dok razgovor o tome tko bi bio predsjednik po vašem ukusu, barem od ovih koji su se ponudili, onaj je dio vaše privatnosti kojega se sramite ili ga smatrate duboko intimnim. Kao da vas je netko pitao brijete li stidne dlačice.
Pisci, novinari, javne osobe raznih vrsta, također ne govore za koga će glasati. Osim u slučajevima kada su bili sigurni tko će pobijediti, pa da se pobjedniku na vrijeme prišmajhlaju. O svojim afinitetima do sada su najotvorenije svjedočile estradne zvijezde, kada bi pjevale svojim političkim kandidatima. Neki su to učinili ne skrivajući svoja uvjerenja, poput Parnoga valjka ili Majki, kada su pjevali za Ivicu Račana, dok bi se drugi femkali i govorili da pjevaju za onoga koji plati. Što je također u redu, pogotovu u zemljama u kojima je prostitucija legalna. Nastup za novce, bilo da se radi o vaginalnom i inom seksu ili o estradno-političkom snošaju, uvijek je prostitucija.
Novinari vam ne žele reći za koga će glasati, jer na takav način, navodno, čuvaju svoju objektivnost. Novine se, pak, u nas ne žele opredjeljivati, premda se na Zapadu slobodno i redovito opredjeljuju, jer se vrlo često bave prostitucijom, a malo je nezgodno prodavati prostituciju kao uvjerenje. Eto, samo zato je u nas stvoren tabu oko glasačkog opredjeljivanja.
Pa onda i obični građani misle kako bi im se moglo nešto ružno dogoditi, misle kako bi im neka buduća politika mogla zamjeriti, ako priznaju za koga će glasati, pa ako još svoj glas daju onome za koga misle da će na kraju izgubiti. Premda nije izgubljen nijedan glas koji se daje iz uvjerenja.
Vaš glas uvijek je stvar vašega privatnog izbora. I dio vaše privatnosti. Ali o privatnosti je katkad korisno i ljekovito govoriti. Taj govor je, prije nego i sam čin glasanja, smisao slobode i demokracije. I to dok god se o tome može, ali i ne mora, govoriti. Nema slobode i demokracije ako se to ne smije, a naš javni bonton, eto, kazuje nam, da ne bi trebali reći za koga ćete u nedjelju glasati.
Ja ću glasati za Vesnu Pusić. Razlozi su više svjetonazorske, nego političke prirode. Osjećam bliskost sa svijetom iz kojega ona dolazi, vjerovao bih joj u književnim ili filmskim preporukama, imao bih što s njom razgovarati da se vozimo u istom kupeu u vlaku prema Ženevi ili Istanbulu, a njezine greške – recimo pravdanje HNS-ove osječke koalicije s Glavašem – zabole me nekako sasvim osobno, dok se prema greškama njezinih protukandidata odnosim više kao prema društveno-političkom fenomenu s kojim u emotivnom smislu nemam ništa.
Glasat ću za Vesnu Pusić, i bližnjima ću, ako me pitaju, kazati neka glasaju za nju. Ako me ne poslušaju, nećemo biti u svađi, nego u zdravoj polemici. O sudbini društva razgovarat ćemo kao o nogometu. Naravno, postoje i kandidati, jedva da ih je trojica, jedan ozbiljan i dvojica ridikula, za koje ne može glasati nitko s kime ću se sutra pozdravljati na ulici. Kao što se ne bih pozdravio ni s jednim Švicarcem koji je glasao protiv minareta. (21. 12. 2009.)
Sirotinjski vožd vs. sramežljivi Ivo
Još se u davna vremena, dok su ljudi bili naivni i pošteni, a partije su se kao vile ili čarobnjaci dijelile na dobre i zle, odlučivalo o rezultatima ovih izbora. Tada je, naime, Ivica Račan odlučio da ideološki okvir svoje stranke proširi što je više moguće, a pametne je ljude, koji su mu govorili da to ne čini, jer lijevo je lijevo samo dok je ljevije od desnog, potjerao iz stranke. I širio je tako Račan i širio, sve dok SDP nije obuhvatio ukupan opseg hrvatskoga ideološkoga i duhovnog bića, od kumrovečkih đaka i ponekoga Srbina kojemu se oko orosi već od toga što ga u pravima i dužnostima smatraju ravnim sebi, pa sve do ljutih zavičajnih desničara i ratnih ubojica istoga tog tronutog Srbina. Na kraju, Račan je umro, a da nije doživio konačno ostvarenje svoga djela: o hrvatskom predsjedniku odlučivat će se između dvojice esdepeovaca. Svi drugi su pali pred Račanovim pravcima razvoja hrvatske socijaldemokracije prema kojima ništa nije toliko desno da pred nečistom savješću bivšega komunista i beskrupuloznim pragmatizmom komitetskog menadžmenta ne bi bilo dovoljno lijevo.
Sasvim nedavno, čini nam se da je bilo jučer, Zoran Milanović izjavio je kako SDP nema boljeg kandidata za gradonačelnika od Bandića. Na njegove afere i optužbe za korupciju odmahnuo je rukom i rekao kako “korupcija stanuje u HDZ-u”. Nakon toga je Bandić, valjda obodren predsjednikovim pohvalama, odlučio da se kandidira za predsjednika.
Iz stranke je izašao, nije iz nje izbačen, kao što se ovih dana pokušava prikazati u otužnom nastojanju da se iz taktičkih razloga, zbog predstojećih izbora, nabrzinu suzi ideološki okvir SDP-a, te da ga se svede na Ivu Josipovića, kojega samo iznimna građanska pristojnost i ponešto od djetinjeg srama u nastupu kvalificira za ljevičara, premda u kampanji, ali ni prije nje, otkako je postao član stranke, nije formulirao nijedan stav ili izgovorio rečenicu koja bi ga u ideološkome i svjetonazorskom smislu razlikovala od kakvoga desnog konzervativca.
Njegova briga za hrvatske granice na moru i odlučnost glede slovenskih ucjena gotovo da ga čine bliskim Miroslavu Tuđmanu. Pritom, Bandić je devetnaest godina bio član SDP-a, a Josipović je to postao prije dvije godine, pa još iz praktičnih razloga. Ovo ne ističemo da bismo, ne daj Bože, hvalili desnoga populista pred lijevim sramežljivcem. Ali nije li šašav taj pokušaj da se danas, kada je prigustilo i kada se hrvatskoj stranačkoj ljevici ispostavlja davni račanovski slom njezinih ideoloških i svjetonazorskih uvjerenja, pokušava uvjeriti narod da Bandić i Josipović nisu ljudi iz iste stranke i istoga političkoga kruga?
Prvi Bandićev govor pred drugi krug bio je povijesni, i svi ćemo ga dobro zapamtiti, a možda i skupo platiti. Iz džepa je izvukao pripremljeni daljinski upravljač, oči su mu se zažagrile, podigao je glas, a oduševljenje bivših sportskih vedeta iza njegovih leđa djelovalo je poput one stare zloslutne televizijske reklame za nekakav srpski parfem: “Vožd je rođen!” Narod ga je dobro čuo, njegova se poruka raširila osiromašenom i očajnom Hrvatskom, među neukim svijetom koji je ostao bez posla i koji će – da parafraziramo jedan stari članak Dragoša Kalajića – ovoga siječnja Bandićevu fotografiju što je bila nalijepljena na prozor tako da namjernici prepoznaju čestitu hrvatsku kuću, okrenuti prema unutra, da se ogriju na toplini njegova lica.
Na ovaj moćan nastup, koji nije bio jezično artikuliran, ali rikanje najbolje djeluje na mase, Josipović je odgovorio prestrašenom zoroasterskom prispodobom, koja bi se mogla svidjeti kakvom liberalnijem seoskom župniku, ako takav u Hrvatskoj još postoji, o pobjedi svjetla nad tamom. Ali nije u tom času ništa zasvijetlilo nad Zagrebom i nad Hrvatskom, osim ako se svjetlom ne smatra ta dobroćudna sijeda glava, posred televizijskoga ekrana, na ponoćnoj proslavi u Novinarskom domu.
Ali kada biskupi i seoski popovi, svjesni svoje povijesne šanse, krenu pozivati narod da glasa za Bandića, kada iza njega stanu ubojice iz Grubora i Varivoda, opasni očajnici naoružani kratkim i dugim cijevima, pa kada on održi još nekoliko govora u kojima će se dalje obračunavati sa svojim protukandidatom, ali i s prethodnim predsjednikom Mesićem, čovjek bi se mogao naći u situaciji da i protiv vlastitih uvjerenja i protiv elementarne logike koja nam kaže kako u izboru između esdepeovca i esdepeovca zapravo i nema izbora, ipak izađe na izbore i glasa za onoga protiv kojega je Crkva u Hrvata, taj naš vječni i nepogrešivi orijentir u svakoj duhovnoj, moralnoj, ideološkoj i političkoj dvojbi. Tu leži Josipovićeva, istina posve nezaslužena, šansa.
Nalazimo se pred literarnim izborom: Princ tame protiv Princa politbiroa. (29. 12. 2009.)
Milan Bandić se boji čitati Ustav
Čim je ušao u studio i sjeo, u prvoj minuti prvoga sučeljavanja, Milan Bandić najavio je svome protivniku da ga ima nešto pitati. I učinio je to u posljednjoj minuti emisije, jer su ga naučili da se tako ostavlja dojam na publiku: pitao ga je za osobnu ušteđevinu što ju je Josipović 1998. izvukao iz banke koja je upravo propadala. Učinio je ono što su tih godina radili svi oni koji su imali neku moć, utjecaj ili vještinu, i što – bez obzira na Bandićevo zakojevitezanje i muškarčine nedostojnu dreku – nije bilo protuzakonito, ali jest, svakako je bilo nemoralno. Znao je to, ne treba sumnjati, i Ivo Josipović, i sigurno mu je na um padala ona tužna i blesava, pa još domoljubna većina, koja je tih godina novac držala u hrvatskoj banci, te je zauvijek bez novca i ostajala, samo zato što nije imala te vještine, tog utjecaja i moći da joj ljubav prema Hrvatskoj ne čini osobnu, financijsku ili bilo koju drugu štetu. Zato je pred kraj toga prvog sučeljavanja Ivo Josipović zamucao i skoro se zacrvenio ispod onoga neprobojnog prisavskog pudera. Bilo mu je neugodno jer je, ipak, jednom davno učinio nešto na što, onakav snebljiv i građanski uredan, ne može biti ponosan. Ali bilo mu je neugodno zbog još nečega: upravo se našao u situaciji pristojnoga dečka kojega je neki rauber iz čista mira udario šakom u lice. I sad se čudi kako ga je smio tako jako udariti.
Zašto je Milan Bandić na takav način napao? Zato što i on, ali i poneki senzibilniji špicl iz njegove kampanje, prepoznaju moralni refleks rulje kojoj se obraćaju. Naime, dok god su u stadiju rulje, naši građani na lopovluk, kriminal i razbojništvo reagiraju pristajanjem, prilagođavanjem, navikavanjem, te na kraju i opravdavanjem onih koji vrlo ozbiljno i pred očima javnosti najviše kradu. Ili – budimo politički korektni – onih koje se za kriminal, prevaru ili korupciju najčešće optužuje.
Tako će na Milana Bandića nakon svih onih zlatnih zahoda, pogodovanja u dobivanju gradskih prostora, kumovskih namještanja legalnih i ilegalnih poslova, izgradnje prilaznih cesta za privatna naselja, rušenja spomenika industrijske i svake druge kulture, gradskog proračunskog financiranja izborne kampanje neonacističkome histeriku – koji će zatim biti postavljen za nekakvog savjetnika ili glasnogovornika, te nakon svega onog što se zasluženo i nezasluženo, istinito i lažno, vezalo uz Bandićevo ime, rulja reagirati ravnodušno ili čak s odobravanjem. Neće imati potrebe čak ni da objašnjava kako su sve to laži, potvore i objede bezbožnika i komunjara, koji namještaju našemu Milanu, nevinom kao neki dan porođeno dijete, jer će prema svemu kriminalnom što bi se vezivalo za ovo ime rulja biti sasvim ravnodušna.
Pred njom Bandić ima trajni imunitet od bilo kakve mogućnosti da učini išta nemoralno ili nezakonito, jer se toliko toga oko njega već dogodilo da više ništa u njegovome slučaju ne može biti kriminal, niti Ivo Josipović, primjerice, ima ikakvih šansi kada ga optužuje da se strateški razveo da bi mogao otkupiti dva umjesto jednoga društvenog stana.
Međutim, kada Bandić optuži Josipovića, tada će se rulja ponašati kao vrlo moralan i striktan građanin i bit će zgrožena, i to s pravom, bez obzira na to što kriminalnog djela, zapravo, nema. Riječ je samo o nečemu što je nemoralno. Pa će se onda skupa s Bandićem zgražati, naricati i kukati nad hudom sudbom sirote Milanove punice, koja svoje novce, kao, nije mogla izvući iz banke, a Josipović, eto, jest, i skoro da će i povjerovati kako punica zbog takvih kakav je Ivo više nema novca ni da se ljudski nahrani, ni da se sahrani. Rulja, naime, najviše uživa kada se pošteni proglašavaju lopovima, pa onda u tome vrlo zdušno sudjeluje. Samo zato je Bandić optužio Josipovića.
Uzalud sad on maše sudskom presudom, jer presude ni rulji, ni Bandiću, nisu važne. Oni su – uz crkveni blagoslov – svoj pravorijek već izrekli. To što bi Josipović, za svoje i za javno dobro, trebao činiti jest da rulju, to Bandićevo i Bozanićevo krdo i stado, svakom svojom riječju vraća u stanje i status pojedinca i građanina. Trebao bi ljudima objasniti kako bi im bilo s predsjednikom koji je u sučeljavanju izjavio i to da mu ne pada na pamet da pročita hrvatski Ustav. Za to će, kaže, imati savjetnike. Jer doista, predsjednika bi moglo uplašiti čitanje Ustava, moglo bi oslabiti njegovu inicijativnost, pošto je u Ustavu toliko toga što čovjeka začas učini Josipovićem. Bandić će, rekao nam je u sučeljavanju, čitati samo molitvenik. Za razliku od Ustava, Bog grli i lopove. Naravno, ukoliko su dobri katolici. (4. 01. 2010.)
Referendum je, hvala Bogu, uspio
Dva je božićna tjedna, između gregorijanskoga i julijanskoga rođendana Sina Božjega, Milan Bandić uvjeravao narod kako desetoga siječnja neće izaći na izbore, nego na referendum na kojemu će se odlučivati o dobru i zlu, o bogatima i siromašnima, o stvarnosti i onome što piše u knjigama, te na kraju i o tome hoćemo li, nakon što kao sjene minemo ovom dolinom suza, ugledati Kraljevstvo Božje, ili ćemo u svojim grobovima ležati sasvim mrtvi, i to zato što nas je, kao Trnoružicu, začarala himera komunizma.
U toj referendumskoj litaniji pridružila mu se Crkva u Hrvata, bilo biskupskom gestom (Bozanić i Jezerinac), bilo javnim istupima (Bogović, Barišić…), a potom i dijeljenjem letaka, apelima u vjerskoj i svjetovnoj štampi te u informativnim televizijskim emisijama, što je u samom finalu kampanje vrhunilo reklamnim spotom u kojem Zlatko Sudac, svećenik koji navodno izvlači zečeve iz šešira i čini razne druge mađioničarske trikove, slikajući se s vatikanskim Trgom svetoga Petra u pozadini, poziva ljude da glasaju za onoga koji se predstavlja kao vjernik, dakle za Bandića.
Da bi stvar šljakala, i da bi bila u referendumskome duhu, katolički su popovi danima bacali zle čini, prokletstva i uroke na protukandidata, proglašavali ga Luciferom i podvrgavali kojekakvim voodoo čarolijama, koje su se pokazale neučinkovitim, jer Josipoviću nisu namrli čak ni svinjsku gripu. Na kraju je, na stranicama ovih novina, nekakav kaptolski spin doktor morao popravljati stvar tako što je na dan rezultata izbora ustvrdio kako je tek manji dio Kaptola podržao Bandića. Tako se lažju spašava od neuspjelog magijskog rituala, ili pokušaja – političkim govorom rečeno – iranizacije hrvatskoga društva.
Vrhunac referenduma predstavljalo je pojavljivanje Tomislava Merčepa, koji mu je suzama, iskrenim braniteljskim, uputio podršku. Bio je to mučan trenutak, jer je Milan Bandić tada doživio nešto što se ljudima sasvim rijetko dogodi: birajući društvo tog čovjeka pogazio je sve dobro u svojoj biografiji i – metaforički rečeno – ubio je dijete u sebi. Nazovimo to dijete imenom Aleksandre Zec. Naime, Bandić se do te ceremonijalne merčepizacije u svome javnom djelovanju, kao i u privatnoj komunikaciji, doista ničim, ni jednom riječju ili postupkom, nije prikazivao kao šovinist. To ga je razlikovalo od tolikih njegovih protivnika, bivših stranačkih drugova i partijskih savjetnika i novinskih tekstopisaca koji su o njegovome hercegovačkom podrijetlu i u ovoj kampanji pisali iz istoga duhovnog, mentalnog i moralnog stanja iz kojega je 1991. i narednih godina djelovao Tomislav Merčep.
I na kraju, referendum je u potpunosti uspio. Ishodeći podršku Crkve i Merčepa, prikazujući iritantne spotove o svome protivniku i njegovu svjetonazoru i rugajući se tome što Josipović čita knjige ili svira klavir, Bandić je mobilizirao birače oko njihovoga najmanjega zajedničkog sadržatelja, ili oko onoga što čini temelj njihova zajedništva. Zaogrnuo se kaptolskim grimizom i stegnuo vrat kolarom, pa se pozvao na činjenicu da u Hrvatskoj živi preko devedeset posto katolika, a on je, za razliku od Josipovića, jedan od njih. Presudilo mu je, međutim, to što ljudi vjeruju u Boga i u Božjega Sina, a ne u župnika i biskupa.
Trebao bi to imati na umu budući predsjednik Ivo Josipović. Trebao bi znati da je šezdeset posto građana Hrvatske glasalo protivno crkvenim napucima, kao što bi, recimo, glasali i građani bilo koje razvijene europske zemlje (naravno, kada bi tamo Crkva nalikovala Crkvi u Hrvata). Ti ljudi, sigurno, ne bi imali ništa protiv ako bi se zaustavila iranizacija ove zemlje, agresija vjerske na svjetovnu sferu, donošenje obiteljskih i svih drugih zakona po volji i mjeri kaptolskoga apsolutizma… I po svim drugim osnovama, rezultati izbora pokazali su neusporedivo bolju, napredniju i društvenim reformama skloniju Hrvatsku od one kakvu sugeriraju državna vlast i mediji.
Shvatljivo je onda i to da izborna noć na HTV-u prođe u diskretnom i manje diskretnom pljuvanju po izbornome pobjedniku, nametanju nečiste savjesti ljevici i pozivanju Josipovića da prije svega bude predsjednik onih koji za njega nisu glasali, da bude, kako je jedan rekao, “predsjednik bez svjetonazora”. Pristane li na to, uhvati li ga strah od misije pred kojom se našao, Ivo bi Josipović mogao biti predsjednik kakav je Ivica Račan bio premijer, koji se nije usuđivao ni srušiti spomenik Juri Francetiću u Slunju. On bi morao imati srca, ali i vjere u vlastiti svjetonazor, jer je to njegova najjača ovlast, zbog koje je i izabran od tolike većine građana. Bude li strahovao kao Račan, svijetu će oduzeti nadu. A kada im se oduzme nada, ljudi postaju zli pa dižu desnicu ruku i viču: Ubij… I hvale Crkvu, a hule Boga. (12. 01. 2010)
Tko želi postati predsjednik?
Pravda, deterdžent za samohrane očeve
Ivo Josipović za predsjednika, piše od neki dan na džambo plakatima duž hrvatskih cesta i autocesta. Što bi te riječi mogle značiti? To da je Ivo Josipović, glazbenik i jurist zagrebački, odlučio da u posljednjim tjednima njegova mandata pruži podršku predsjedniku Stjepanu Mesiću.
Ako, pak, nije o tome riječ, tada imamo senzacionalnu ekskluzivu: Ivo Josipović, za kojega smo evo do neki dan mislili da se osobno kandidira za predsjednika države, odlučio je svoj lik, mar i životnu energiju ponuditi nekome drugom, koga valjda smatra podobnijim za predsjedničku funkciju. Hoće li to biti Josip Jurčević, Damir Kajin ili ipak Milan Bandić, upitat ćemo se dok zbunjeni čitamo predizbornu parolu.
Slogan “Ivo Josipović za predsjednika” mogao bi značiti i to da dotični nudi svoju podršku svakome tko plakat pogleda i pročita, svakome od četiri i pol milijuna Hrvata, bez obzira na zakonski nužnih deset tisuća potpisa, jer u skladu s Josipovićevom parolom, postoji samo jedan Hrvat i građanin Hrvatske koji nikako ne može dobiti njegovu podršku. Ne, gospodo, nije to, kao što ste pomislili, Stjepan Mesić kojega zakonsko ograničenje priječi da se još jednom kandidira. Josipović se riječima “Ivo Josipović za predsjednika”, čak i ako, u svrhu pojašnjenja, umetnemo i zarez, odriče svake ambicije i namjere da bude predsjednik.
U hrvatskome jeziku, a o njemu je naime riječ, jer je to jezik u kojem izražavamo svoje misli i htijenja, dotični Josipović svoju bi namjeru da postane hrvatski predsjednik morao očitovati samo ovako sročenom parolom: “Ivu Josipovića za predsjednika”. E, ali to nije uz skladu s dizajnerskim rješenjem, a kako se dizajner najnovije SDP-ove kampanje aktivno ne služi hrvatskim, tada ga se, očito, ne tiče ni jezična razina i sloj poruke koju upućuje biračima. Inače, ako smo već kod dizajna, on je, zapravo, odličan, tako bijel i ispran, pa još s onim crvenbijelimplavim krugom u kojem piše PravDA.
Mama je otišla na studijsko putovanje, tako da tata mora sam prati rublje. Odabrao je najnoviji deterdžent PravDA, od kojega je sve bjelje nego inače. Mama će biti iznenađena kada se vrati. PravDA, deterdžent za samohrane očeve i muškarce koji se znaju snaći! Eto, tako, otprilike, izgledaju ti plakati, nakon što zaboravimo na poruke i slogane koji dezavuiraju nesretnoga predsjedničkog kandidata. S druge strane ulice primjećujemo Milana Bandića u gužvi i vrevi. Zamućeni anonimusi, muške i ženske glave, a među njima samo jedno prepoznatljivo i nasmiješeno lice. Slogan je korektan i lako zaboravljiv, a vizualni dojam je nekako prepoznatljiv i oku blizak. Možda i nije tako, pojma nemam, ali Bandićevi plakati izgledaju kao da ih je radila ona prethodna esdepeovska ekipa, prije nego što su došli ovi stručnjaci za deterdžent. Iako, to sa zamućenim licima pomalo djeluje kao reklama za korupciju i prevaru.
A Hebrang, sa svojim nedvosmislenim poglavničkim ambicijama, na plakatima se predstavlja ogromnim logotipom načinjenim od prezimena i sa sitnim dr. sc. Andrija. Pritom, dr. sc. Andrija ispisano je jednakom veličinom i oblikom slova, tako da čovjek stječe dojam kako ovaj kandidat ne razlikuje svoje osobno ime od titule i kako mu je sve to jednako važno ili nevažno.
Nadana Vidoševića odlučili su, tko zna zašto, predstaviti u retro štihu. Kao u kakvom starom fotografskom salonu reklo mu je da pogleda udesno, pa malo gore, i da se sasvim malo nasmiješi. Uslikalo ga je na crno-bijelom filmu, ili to treba tako da izgleda, a zatim ga je na starinski način koloriralo, s pozadinom u auri koje se sjećamo iz starih dalmatinskih kuća, oko glava dida i babe, na fotografiji obješenoj iznad bračnog kreveta. Onaj koji je tako aranžirao Nadana morao je biti malčice zaljubljen u njega i u njegovu nesumnjivu mušku ljepotu. Iako, malo je čudno pomisliti da bi baš to mogao biti argument koji će ga učiniti trećim hrvatskim predsjednikom. Premda, ne bismo se ni tome trebali čuditi nakon kampanje za tatu koji zna što je deterdžent.
Netko je, sudeći po fotografiji i načinu na koji je snimljena, u Nadanu Vidoševiću vidio hrvatskoga Georgea Clooneyja. Riječ je o zgodnoj asocijaciji, ali problematičnoj u realizaciji. Naime, retro sličice iz tridesetih i četrdesetih godina u Americi nose jednu, a u Hrvatskoj posve drugu poruku. I još sa svojom crnom kosom i gustim obrvama, onako bleskasto osmjehnut, umjesto da bude Clooney, Nadan pomalo sliči na Antu Pavelića koji se netom prije fotografiranja za kampanju napušio dobre hercegovačke marihuane. Tako to, kažem, izgleda, iako ne mora tako i da bude. (23.11. 2009.)
Tko će u Hrvatskoj otvarati logore
Goli otok bio je Guantanamo jugoslavenskoga socijalizma. Na tom su mjestu bili zatočeni oni koji su mišlju, riječju ili djelom dovodili u opasnost politički poredak i način života. Samo što nisu bili muslimani kao u Americi, nego su bili komunisti. I kao što je čovjek pred organima Sjedinjenih Američkih Država zaštićen od Guantanama ukoliko nije musliman, tako je pred organima Titove Jugoslavije bio zaštićen ako nije komunist.
U Guantanamu nije zatočen nijedan nemusliman, a na Golom otoku nije ležao nijedan antikomunist. Premda su nakon Gologa neki postali antikomunisti.Goli otok je, kao i Guantanamo (te brojna slična mjesta koja Vlada Sjedinjenih Država otvara širom svijeta, a možda i u našoj neposrednoj okolini), bio koncentracijski logor. O strahotama Gologa otoka svjedočili su, pisali i, u vrijeme Jugoslavije, snimali filmove Antonije Isaković, Dragoslav Mihailović, Eva Grlić, Ante Zemljar, Emir Kusturica, Alfred Pal… Premda se o ovome logoru nije moglo reći do kraja sve, on je u posljednja dva desetljeća te države bio izrazito negativna metafora, sramotno mjesto jugoslavenskoga socijalizma, nešto čega se trebalo sramiti. Nakon Rankovićeva pada malo je bilo onih koji bi hvalili praksu i iskustva Gologa otoka.
U tom su komunističkom koncentracijskom logoru bili zatočeni krivovjerni komunisti iz svih jugoslavenskih naroda i narodnosti, ali je razmjerno daleko najviše bilo Crnogoraca, a zatim Srba i Bosanaca. Osim informbiroovaca Jugoslavija je u to vrijeme imala niz ideoloških neprijatelja, ali oni su zatvarani na drugim mjestima. Na Golom otoku su, to valja ponoviti, ležali samo komunisti i komunistički renegati, oni, dakle, čiji se ideološki izbor kretao između Tita i Staljina.
Za ideologiju koja u Hrvatskoj stasa nakon 1990. Goli otok više nije bio negativna metafora. Istina, pokušavalo se tu i tamo ponešto falsificirati, pogotovu u crkvenim krugovima, onim kojima je uspijevalo izmišljati i komunistički logor u Jasenovcu, ali uzalud, jer se u Hrvatskoj nije moglo naći antikomunista koji je robijao na Golom otoku. A i golootočki zatočenici znali su sačuvati čistoću svoga stradavanja. Valja se sjetiti da su, recimo, Anti Zemljaru stanoviti ustaški elementi – naravno nikada identificirani i procesuirani – zbog njegovih javno izgovorenih riječi digli kuću u zrak. Goli otok bio je i ostao mjesto na kojemu je lijevo orijentirana totalitarna vlast u zatočeništvu držala ljevičare. Iz današnje antikomunističke i crkvene perspektive bilo je to mjesto na kojemu se provodila Božja kazna nad onima koji su se od 1941. borili na strani Antikrista.
“Ako treba, ponovo će se za takve otvoriti Goli otok, pa neka idu tamo tucati kamen!” uzviknuo je, kako piše u dnevnim novinama, predsjednički kandidat Milan Bandić, pozdravljen pljeskom okupljenih na tržnici u Zaprešiću. “Takvi” su ovoga puta korupcionaši, predstavnici “birokratskog mentaliteta” i svi koji su, veli Bandić, “zavukli ruku u hrvatski džep”.
Činjenica, međutim, da se zbog sviju njih ne može “ponovo” otvarati koncentracijski logor na Golome otoku, budući da ponovo može biti samo ono što je već jednom bilo, kandidata Bandića naročito ne uznemirava. On rabi metaforu koja mu je, kao dojučerašnjem esdepeovcu i bivšem komunistu, navodno bliska, pa će njegova publika i simpatizeri, uglavnom oni koji sa SDP-om nemaju ništa, a prema komunizmu se odnose onako kako kaže velečasni na nedjeljnoj propovijedi, i ovo propovijedanje o Golom otoku doživjeti kao nešto u što je Milan Bandić dobro upućen i što je u svakome pogledu pozitivno. Iako je premlad za takvo što, on se u njihovoj imaginaciji ukazuje kao netko tko je već jednom otvarao Goli otok, pa će sad “ponovo”, i to će biti jako dobro.
No, pokušajte zamisliti što bi se dogodilo da su se drugo dvoje predsjedničkih kandidata, Ivo Josipović i Vesna Pusić, najeli bunika pa da su, svejedno kojim povodom, makar i antikorupcijskim, zazvali mogućnost da se ponovo otvori Goli otok. Premda i Josipović i Pusićka imaju neusporedivo kraći partijski staž od Bandića, premda su odveć obrazovani da bi se u njihovom govoru našlo komitetskih fraza i premda, opet za razliku od Bandića, makar kao osviještena publika pripadaju onoj intelektualnoj eliti koja je sedamdesetih i osamdesetih od Gologa otoka stvarala negativnu mataforu, ne treba sumnjati da bi na njih dvoje skočilo sve živo i mrtvo, od babe čuljkuše i madame Hlover do biskupa Košića i njegovoga centralnog komiteta za Pravdu i Mir. Ali Bandiću, kao desnom, dopušteno je i Goli otok otvoriti.
Ima li božanski dar srama, u nas inače rijedak, Milan bi se Bandić, možda, trebao na čas posramiti zbog Golog otoka. Nije on glup, on to zna. (1.12.2009.)
Hrvatska se ipak ne brani u Afganistanu
Ugodan i lijep bio je televizijski nastup Nadana Vidoševića u Otvorenom. Opušteniji je od svojih protukandidata, a u mnogočemu i pametniji, ali neću za njega glasati. Naravno, to ne mora značiti da ga nužno smatram ništarijom. Štaviše, pamtim mu nešto, i ne bih to volio prešutjeti, što se dogodilo davno, u ona vremena, a što o njemu povoljnije govori od svega dobrog što o njemu danas može smisliti njegov propagandni tim. Zato to i ne želim prešutjeti, premda je izvan žanra, a ne tiče se baš ni onoga što je Vidošević neku večer govorio u Otvorenom.
Bila je to, mislim, 1994. godina, radio sam kao kolumnist u zagrebačkom dopisništvu Nedjeljne Dalmacije i živio u raskoraku između Sarajeva, gdje mi je ostalo sve, i ideje da je posljednji trenutak da se odvažim i otisnem u neku Ameriku ili Kanadu, gdje je također bilo ponešto moga. U Zagrebu mi se događalo svašta, lijepoga i ružnog, ali drugoga je bilo sasvim dovoljno da shvatim kako bi trebalo poći dok je još vrijeme. Samo me trebalo nešto jako gurnuti.
Jednoga tjedna napisao sam kolumnu u kojoj sam na pasja kola iznapadao predsjednika Hajduka, ministra, vrlo perspektivnog čelnika vladajuće stranke. Do danas sam zaboravio povod. Na dan izlaska novina uplašeno se javila redakcijska tajnica: zove Nadan Vidošević! Digao sam slušalicu, očekujući svašta, a ponajprije to da spakiram onaj svoj sarajevski lovački ranac i pođem u lijepu Kanadu.
Ali umjesto da me napadne ili da počne prijetiti, ili da me bar upita kako se ja koji sam došao iz Sarajeva usuđujem govoriti o njemu, ministru hrvatske Vlade i predsjedniku Hajduka, krenuo mi je objašnjavati da stvari ne stoje onako kako sam napisao u svojoj kolumni, no da je greška sigurno njegova, pošto nije demantirao nešto što su novine prethodno objavile, a na što sam se onda ja pozivao…
Skoro da mi se ispričavao. Ne sjećam se da je itko o koga sam se očešao u svojim tekstovima reagirao baš tako. A golema bi bila knjiga, koju neću napisati, u kojoj bih samo opisao kako su sve znali reagirati desni i lijevi hrvatski uglednici i čelnici, od prijetnji i uvreda, preko telefonskih, pismenih i uličnih, verbalnih i skoro fizičkih maltretiranja, sve do pokušaja da me se pokuša korumpirati nekom boljom životnom, profesionalnom i egzistencijalnom pozicijom. Nadan Vidošević bio je te 1994. samo pristojan, a ja mu tu pristojnost ne bih htio zaboraviti.
Sve što je u Otvorenom govorio bilo je jednako tako pristojno i pametno, osim jedne stvari. Na pitanje o angažmanu u Afganistanu, rekao je da je bolje da se Hrvatska brani tamo nego na hrvatskim granicama. Otprilike tako. I još je dodao da se u Afganistanu brani naš sustav vrijednosti ili način života, ne sjećam se točno što od to dvoje. Kako se to može, i može li se uopće domovina braniti sudjelovanjem u okupaciji druge zemlje?
Jer, kako god okrenemo i kako god tu stvar relativiziramo i pravdamo, riječ je o zemlji pod okupacijom, u kojoj vlada marionetski režim Hamida Karzaija, koji je osobno, pored svega drugog, i međunarodni kriminalac. U toj zemlji, kako god mi pokušavali stvari drukčije prikazati, rat protiv međunarodnih snaga je zapravo borba protiv okupatora. Ideja, pak, da se u Afganistanu ili Iraku brani zapadni način života ili zapadni sustav vrijednosti, a koju je Nadan Vidošević naprosto preuzeo od američkih propagandista, nadasve je opasna, jer samo takva ideja legitimizira islamističke terorističke napade po Americi ili Europi.
Logički slijedi, naime, da se takvim napadima brani islamski način života i islamski sustav vrijednosti. Ergo, hrvatski vojnici u Afganistanu – za koje smo, prije nego što je Vidošević rekao svoje u Otvorenom, mislili da su tamo u misiji održavanja mira, a ne u ratnoj misiji – braneći Zapad od afganistanskih talibana, te tamošnjih žena, djece i općenito civila, pružaju priliku afganistanskim dragovoljcima i njihovim koalicijskim saveznicima da brane Istok od hrvatskih vojnika, te ovdašnjih žena djece i civila.
I na kraju, nije najvažnije, ali vrijedi napomenuti da je u obranu Zapada pod gotovo istovjetnim parolama krenula i 369. pojačana hrvatska pješačka pukovnija, samo što se nije išlo na Kabul i Kandahar, nego na Staljingrad. A i godina je bila 1943, pa su i koalicijski partneri u obrani našeg načina života bili ponešto različiti.
Ali, ne, nisu to razlozi zbog kojih neću glasati za Vidoševića. Takvi razlozi ne tiču se Afganistana, niti onoga što smatram krivim i opasnim po ovo društvo. Neću glasati za njega ni zbog onoga pristojno izrečenog, pametnog i dobrog. Nisam njegov glasač, ali mi je drago što nisam ni neprijatelj. (7. 12. 2009.)
Naravno, glasat ću za Vesnu Pusić
Sloboda, to je već u bajkama i narodnim pričama jasno, ne postoji zbog onih koji su u pravu, nego zbog onih koji uvijek griješe. Sloboda je pravo na grešku. Demokracija, čini se da je tako, ne postoji zbog obrazovanih, staloženih, pametnih i dobrih. Demokracija je važna, i bez nje neće ići, zbog neciviliziranih, mahnitih, glupih i zlih.
Možda upravo takvi i predstavljaju većinu, a možda i ne, ali zbog njih treba postojati mogućnost izbora, i zbog njih oni drugi i drukčiji vazda strepe tko će biti izabran. Primjerice, da nema demokracije, ne bismo ni znali kako većinu Švicaraca, tojest onih koji u Švicarskoj izlaze na izbore, čine opasni, prljavi rasisti, kojima su važni samo njihovi novci, te je i ona zastava koja visi na švicarskoj ambasadi u Zagrebu doista prezira vrijedna, jer su pod tom zastavom zabranjeni minareti, kao što su u nacističkoj Njemačkoj bile zabranjene sinagoge. Čak su i argumenti zabrane neobično slični. Ali da u Švicarskoj nema demokracije, kao što je nema u Saudijskoj Arabiji, Siriji, Jemenu, Iraku ili Afganistanu, gdje se o crkvenim tornjevima ne može ni glasati, a ponegdje su i zabranjene sve vjere osim one jedine – prave i ispravne, tada bi se moglo samo reći da su u Švicarskoj rasisti svi, i da su svi do jednoga u pravu. Samo u demokraciji i u slobodi postoje oni koji nisu u pravu.
Za nekoliko su dana predsjednički izbori. Za koga ćete glasati? Kažete da ne odgovarate na takva pitanja, jer ona zadiru u vašu privatnost. U pravu ste: pitanje za koga ćete glasati jednako je pitanju za koga navijate u nogometu.
To je vaša privatna stvar, ali ipak ćete odgovoriti na to bezazleno pitanje. I to čak s nekom vrstom ponosa. Razgovor o nogometnom navijaštvu ulazi, dakle, u prostor vaše javne slobode, dok razgovor o tome tko bi bio predsjednik po vašem ukusu, barem od ovih koji su se ponudili, onaj je dio vaše privatnosti kojega se sramite ili ga smatrate duboko intimnim. Kao da vas je netko pitao brijete li stidne dlačice.
Pisci, novinari, javne osobe raznih vrsta, također ne govore za koga će glasati. Osim u slučajevima kada su bili sigurni tko će pobijediti, pa da se pobjedniku na vrijeme prišmajhlaju. O svojim afinitetima do sada su najotvorenije svjedočile estradne zvijezde, kada bi pjevale svojim političkim kandidatima. Neki su to učinili ne skrivajući svoja uvjerenja, poput Parnoga valjka ili Majki, kada su pjevali za Ivicu Račana, dok bi se drugi femkali i govorili da pjevaju za onoga koji plati. Što je također u redu, pogotovu u zemljama u kojima je prostitucija legalna. Nastup za novce, bilo da se radi o vaginalnom i inom seksu ili o estradno-političkom snošaju, uvijek je prostitucija.
Novinari vam ne žele reći za koga će glasati, jer na takav način, navodno, čuvaju svoju objektivnost. Novine se, pak, u nas ne žele opredjeljivati, premda se na Zapadu slobodno i redovito opredjeljuju, jer se vrlo često bave prostitucijom, a malo je nezgodno prodavati prostituciju kao uvjerenje. Eto, samo zato je u nas stvoren tabu oko glasačkog opredjeljivanja.
Pa onda i obični građani misle kako bi im se moglo nešto ružno dogoditi, misle kako bi im neka buduća politika mogla zamjeriti, ako priznaju za koga će glasati, pa ako još svoj glas daju onome za koga misle da će na kraju izgubiti. Premda nije izgubljen nijedan glas koji se daje iz uvjerenja.
Vaš glas uvijek je stvar vašega privatnog izbora. I dio vaše privatnosti. Ali o privatnosti je katkad korisno i ljekovito govoriti. Taj govor je, prije nego i sam čin glasanja, smisao slobode i demokracije. I to dok god se o tome može, ali i ne mora, govoriti. Nema slobode i demokracije ako se to ne smije, a naš javni bonton, eto, kazuje nam, da ne bi trebali reći za koga ćete u nedjelju glasati.
Ja ću glasati za Vesnu Pusić. Razlozi su više svjetonazorske, nego političke prirode. Osjećam bliskost sa svijetom iz kojega ona dolazi, vjerovao bih joj u književnim ili filmskim preporukama, imao bih što s njom razgovarati da se vozimo u istom kupeu u vlaku prema Ženevi ili Istanbulu, a njezine greške – recimo pravdanje HNS-ove osječke koalicije s Glavašem – zabole me nekako sasvim osobno, dok se prema greškama njezinih protukandidata odnosim više kao prema društveno-političkom fenomenu s kojim u emotivnom smislu nemam ništa.
Glasat ću za Vesnu Pusić, i bližnjima ću, ako me pitaju, kazati neka glasaju za nju. Ako me ne poslušaju, nećemo biti u svađi, nego u zdravoj polemici. O sudbini društva razgovarat ćemo kao o nogometu. Naravno, postoje i kandidati, jedva da ih je trojica, jedan ozbiljan i dvojica ridikula, za koje ne može glasati nitko s kime ću se sutra pozdravljati na ulici. Kao što se ne bih pozdravio ni s jednim Švicarcem koji je glasao protiv minareta. (21. 12. 2009.)
Sirotinjski vožd vs. sramežljivi Ivo
Još se u davna vremena, dok su ljudi bili naivni i pošteni, a partije su se kao vile ili čarobnjaci dijelile na dobre i zle, odlučivalo o rezultatima ovih izbora. Tada je, naime, Ivica Račan odlučio da ideološki okvir svoje stranke proširi što je više moguće, a pametne je ljude, koji su mu govorili da to ne čini, jer lijevo je lijevo samo dok je ljevije od desnog, potjerao iz stranke. I širio je tako Račan i širio, sve dok SDP nije obuhvatio ukupan opseg hrvatskoga ideološkoga i duhovnog bića, od kumrovečkih đaka i ponekoga Srbina kojemu se oko orosi već od toga što ga u pravima i dužnostima smatraju ravnim sebi, pa sve do ljutih zavičajnih desničara i ratnih ubojica istoga tog tronutog Srbina. Na kraju, Račan je umro, a da nije doživio konačno ostvarenje svoga djela: o hrvatskom predsjedniku odlučivat će se između dvojice esdepeovaca. Svi drugi su pali pred Račanovim pravcima razvoja hrvatske socijaldemokracije prema kojima ništa nije toliko desno da pred nečistom savješću bivšega komunista i beskrupuloznim pragmatizmom komitetskog menadžmenta ne bi bilo dovoljno lijevo.
Sasvim nedavno, čini nam se da je bilo jučer, Zoran Milanović izjavio je kako SDP nema boljeg kandidata za gradonačelnika od Bandića. Na njegove afere i optužbe za korupciju odmahnuo je rukom i rekao kako “korupcija stanuje u HDZ-u”. Nakon toga je Bandić, valjda obodren predsjednikovim pohvalama, odlučio da se kandidira za predsjednika.
Iz stranke je izašao, nije iz nje izbačen, kao što se ovih dana pokušava prikazati u otužnom nastojanju da se iz taktičkih razloga, zbog predstojećih izbora, nabrzinu suzi ideološki okvir SDP-a, te da ga se svede na Ivu Josipovića, kojega samo iznimna građanska pristojnost i ponešto od djetinjeg srama u nastupu kvalificira za ljevičara, premda u kampanji, ali ni prije nje, otkako je postao član stranke, nije formulirao nijedan stav ili izgovorio rečenicu koja bi ga u ideološkome i svjetonazorskom smislu razlikovala od kakvoga desnog konzervativca.
Njegova briga za hrvatske granice na moru i odlučnost glede slovenskih ucjena gotovo da ga čine bliskim Miroslavu Tuđmanu. Pritom, Bandić je devetnaest godina bio član SDP-a, a Josipović je to postao prije dvije godine, pa još iz praktičnih razloga. Ovo ne ističemo da bismo, ne daj Bože, hvalili desnoga populista pred lijevim sramežljivcem. Ali nije li šašav taj pokušaj da se danas, kada je prigustilo i kada se hrvatskoj stranačkoj ljevici ispostavlja davni račanovski slom njezinih ideoloških i svjetonazorskih uvjerenja, pokušava uvjeriti narod da Bandić i Josipović nisu ljudi iz iste stranke i istoga političkoga kruga?
Prvi Bandićev govor pred drugi krug bio je povijesni, i svi ćemo ga dobro zapamtiti, a možda i skupo platiti. Iz džepa je izvukao pripremljeni daljinski upravljač, oči su mu se zažagrile, podigao je glas, a oduševljenje bivših sportskih vedeta iza njegovih leđa djelovalo je poput one stare zloslutne televizijske reklame za nekakav srpski parfem: “Vožd je rođen!” Narod ga je dobro čuo, njegova se poruka raširila osiromašenom i očajnom Hrvatskom, među neukim svijetom koji je ostao bez posla i koji će – da parafraziramo jedan stari članak Dragoša Kalajića – ovoga siječnja Bandićevu fotografiju što je bila nalijepljena na prozor tako da namjernici prepoznaju čestitu hrvatsku kuću, okrenuti prema unutra, da se ogriju na toplini njegova lica.
Na ovaj moćan nastup, koji nije bio jezično artikuliran, ali rikanje najbolje djeluje na mase, Josipović je odgovorio prestrašenom zoroasterskom prispodobom, koja bi se mogla svidjeti kakvom liberalnijem seoskom župniku, ako takav u Hrvatskoj još postoji, o pobjedi svjetla nad tamom. Ali nije u tom času ništa zasvijetlilo nad Zagrebom i nad Hrvatskom, osim ako se svjetlom ne smatra ta dobroćudna sijeda glava, posred televizijskoga ekrana, na ponoćnoj proslavi u Novinarskom domu.
Ali kada biskupi i seoski popovi, svjesni svoje povijesne šanse, krenu pozivati narod da glasa za Bandića, kada iza njega stanu ubojice iz Grubora i Varivoda, opasni očajnici naoružani kratkim i dugim cijevima, pa kada on održi još nekoliko govora u kojima će se dalje obračunavati sa svojim protukandidatom, ali i s prethodnim predsjednikom Mesićem, čovjek bi se mogao naći u situaciji da i protiv vlastitih uvjerenja i protiv elementarne logike koja nam kaže kako u izboru između esdepeovca i esdepeovca zapravo i nema izbora, ipak izađe na izbore i glasa za onoga protiv kojega je Crkva u Hrvata, taj naš vječni i nepogrešivi orijentir u svakoj duhovnoj, moralnoj, ideološkoj i političkoj dvojbi. Tu leži Josipovićeva, istina posve nezaslužena, šansa.
Nalazimo se pred literarnim izborom: Princ tame protiv Princa politbiroa. (29. 12. 2009.)
Milan Bandić se boji čitati Ustav
Čim je ušao u studio i sjeo, u prvoj minuti prvoga sučeljavanja, Milan Bandić najavio je svome protivniku da ga ima nešto pitati. I učinio je to u posljednjoj minuti emisije, jer su ga naučili da se tako ostavlja dojam na publiku: pitao ga je za osobnu ušteđevinu što ju je Josipović 1998. izvukao iz banke koja je upravo propadala. Učinio je ono što su tih godina radili svi oni koji su imali neku moć, utjecaj ili vještinu, i što – bez obzira na Bandićevo zakojevitezanje i muškarčine nedostojnu dreku – nije bilo protuzakonito, ali jest, svakako je bilo nemoralno. Znao je to, ne treba sumnjati, i Ivo Josipović, i sigurno mu je na um padala ona tužna i blesava, pa još domoljubna većina, koja je tih godina novac držala u hrvatskoj banci, te je zauvijek bez novca i ostajala, samo zato što nije imala te vještine, tog utjecaja i moći da joj ljubav prema Hrvatskoj ne čini osobnu, financijsku ili bilo koju drugu štetu. Zato je pred kraj toga prvog sučeljavanja Ivo Josipović zamucao i skoro se zacrvenio ispod onoga neprobojnog prisavskog pudera. Bilo mu je neugodno jer je, ipak, jednom davno učinio nešto na što, onakav snebljiv i građanski uredan, ne može biti ponosan. Ali bilo mu je neugodno zbog još nečega: upravo se našao u situaciji pristojnoga dečka kojega je neki rauber iz čista mira udario šakom u lice. I sad se čudi kako ga je smio tako jako udariti.
Zašto je Milan Bandić na takav način napao? Zato što i on, ali i poneki senzibilniji špicl iz njegove kampanje, prepoznaju moralni refleks rulje kojoj se obraćaju. Naime, dok god su u stadiju rulje, naši građani na lopovluk, kriminal i razbojništvo reagiraju pristajanjem, prilagođavanjem, navikavanjem, te na kraju i opravdavanjem onih koji vrlo ozbiljno i pred očima javnosti najviše kradu. Ili – budimo politički korektni – onih koje se za kriminal, prevaru ili korupciju najčešće optužuje.
Tako će na Milana Bandića nakon svih onih zlatnih zahoda, pogodovanja u dobivanju gradskih prostora, kumovskih namještanja legalnih i ilegalnih poslova, izgradnje prilaznih cesta za privatna naselja, rušenja spomenika industrijske i svake druge kulture, gradskog proračunskog financiranja izborne kampanje neonacističkome histeriku – koji će zatim biti postavljen za nekakvog savjetnika ili glasnogovornika, te nakon svega onog što se zasluženo i nezasluženo, istinito i lažno, vezalo uz Bandićevo ime, rulja reagirati ravnodušno ili čak s odobravanjem. Neće imati potrebe čak ni da objašnjava kako su sve to laži, potvore i objede bezbožnika i komunjara, koji namještaju našemu Milanu, nevinom kao neki dan porođeno dijete, jer će prema svemu kriminalnom što bi se vezivalo za ovo ime rulja biti sasvim ravnodušna.
Pred njom Bandić ima trajni imunitet od bilo kakve mogućnosti da učini išta nemoralno ili nezakonito, jer se toliko toga oko njega već dogodilo da više ništa u njegovome slučaju ne može biti kriminal, niti Ivo Josipović, primjerice, ima ikakvih šansi kada ga optužuje da se strateški razveo da bi mogao otkupiti dva umjesto jednoga društvenog stana.
Međutim, kada Bandić optuži Josipovića, tada će se rulja ponašati kao vrlo moralan i striktan građanin i bit će zgrožena, i to s pravom, bez obzira na to što kriminalnog djela, zapravo, nema. Riječ je samo o nečemu što je nemoralno. Pa će se onda skupa s Bandićem zgražati, naricati i kukati nad hudom sudbom sirote Milanove punice, koja svoje novce, kao, nije mogla izvući iz banke, a Josipović, eto, jest, i skoro da će i povjerovati kako punica zbog takvih kakav je Ivo više nema novca ni da se ljudski nahrani, ni da se sahrani. Rulja, naime, najviše uživa kada se pošteni proglašavaju lopovima, pa onda u tome vrlo zdušno sudjeluje. Samo zato je Bandić optužio Josipovića.
Uzalud sad on maše sudskom presudom, jer presude ni rulji, ni Bandiću, nisu važne. Oni su – uz crkveni blagoslov – svoj pravorijek već izrekli. To što bi Josipović, za svoje i za javno dobro, trebao činiti jest da rulju, to Bandićevo i Bozanićevo krdo i stado, svakom svojom riječju vraća u stanje i status pojedinca i građanina. Trebao bi ljudima objasniti kako bi im bilo s predsjednikom koji je u sučeljavanju izjavio i to da mu ne pada na pamet da pročita hrvatski Ustav. Za to će, kaže, imati savjetnike. Jer doista, predsjednika bi moglo uplašiti čitanje Ustava, moglo bi oslabiti njegovu inicijativnost, pošto je u Ustavu toliko toga što čovjeka začas učini Josipovićem. Bandić će, rekao nam je u sučeljavanju, čitati samo molitvenik. Za razliku od Ustava, Bog grli i lopove. Naravno, ukoliko su dobri katolici. (4. 01. 2010.)
Referendum je, hvala Bogu, uspio
Dva je božićna tjedna, između gregorijanskoga i julijanskoga rođendana Sina Božjega, Milan Bandić uvjeravao narod kako desetoga siječnja neće izaći na izbore, nego na referendum na kojemu će se odlučivati o dobru i zlu, o bogatima i siromašnima, o stvarnosti i onome što piše u knjigama, te na kraju i o tome hoćemo li, nakon što kao sjene minemo ovom dolinom suza, ugledati Kraljevstvo Božje, ili ćemo u svojim grobovima ležati sasvim mrtvi, i to zato što nas je, kao Trnoružicu, začarala himera komunizma.
U toj referendumskoj litaniji pridružila mu se Crkva u Hrvata, bilo biskupskom gestom (Bozanić i Jezerinac), bilo javnim istupima (Bogović, Barišić…), a potom i dijeljenjem letaka, apelima u vjerskoj i svjetovnoj štampi te u informativnim televizijskim emisijama, što je u samom finalu kampanje vrhunilo reklamnim spotom u kojem Zlatko Sudac, svećenik koji navodno izvlači zečeve iz šešira i čini razne druge mađioničarske trikove, slikajući se s vatikanskim Trgom svetoga Petra u pozadini, poziva ljude da glasaju za onoga koji se predstavlja kao vjernik, dakle za Bandića.
Da bi stvar šljakala, i da bi bila u referendumskome duhu, katolički su popovi danima bacali zle čini, prokletstva i uroke na protukandidata, proglašavali ga Luciferom i podvrgavali kojekakvim voodoo čarolijama, koje su se pokazale neučinkovitim, jer Josipoviću nisu namrli čak ni svinjsku gripu. Na kraju je, na stranicama ovih novina, nekakav kaptolski spin doktor morao popravljati stvar tako što je na dan rezultata izbora ustvrdio kako je tek manji dio Kaptola podržao Bandića. Tako se lažju spašava od neuspjelog magijskog rituala, ili pokušaja – političkim govorom rečeno – iranizacije hrvatskoga društva.
Vrhunac referenduma predstavljalo je pojavljivanje Tomislava Merčepa, koji mu je suzama, iskrenim braniteljskim, uputio podršku. Bio je to mučan trenutak, jer je Milan Bandić tada doživio nešto što se ljudima sasvim rijetko dogodi: birajući društvo tog čovjeka pogazio je sve dobro u svojoj biografiji i – metaforički rečeno – ubio je dijete u sebi. Nazovimo to dijete imenom Aleksandre Zec. Naime, Bandić se do te ceremonijalne merčepizacije u svome javnom djelovanju, kao i u privatnoj komunikaciji, doista ničim, ni jednom riječju ili postupkom, nije prikazivao kao šovinist. To ga je razlikovalo od tolikih njegovih protivnika, bivših stranačkih drugova i partijskih savjetnika i novinskih tekstopisaca koji su o njegovome hercegovačkom podrijetlu i u ovoj kampanji pisali iz istoga duhovnog, mentalnog i moralnog stanja iz kojega je 1991. i narednih godina djelovao Tomislav Merčep.
I na kraju, referendum je u potpunosti uspio. Ishodeći podršku Crkve i Merčepa, prikazujući iritantne spotove o svome protivniku i njegovu svjetonazoru i rugajući se tome što Josipović čita knjige ili svira klavir, Bandić je mobilizirao birače oko njihovoga najmanjega zajedničkog sadržatelja, ili oko onoga što čini temelj njihova zajedništva. Zaogrnuo se kaptolskim grimizom i stegnuo vrat kolarom, pa se pozvao na činjenicu da u Hrvatskoj živi preko devedeset posto katolika, a on je, za razliku od Josipovića, jedan od njih. Presudilo mu je, međutim, to što ljudi vjeruju u Boga i u Božjega Sina, a ne u župnika i biskupa.
Trebao bi to imati na umu budući predsjednik Ivo Josipović. Trebao bi znati da je šezdeset posto građana Hrvatske glasalo protivno crkvenim napucima, kao što bi, recimo, glasali i građani bilo koje razvijene europske zemlje (naravno, kada bi tamo Crkva nalikovala Crkvi u Hrvata). Ti ljudi, sigurno, ne bi imali ništa protiv ako bi se zaustavila iranizacija ove zemlje, agresija vjerske na svjetovnu sferu, donošenje obiteljskih i svih drugih zakona po volji i mjeri kaptolskoga apsolutizma… I po svim drugim osnovama, rezultati izbora pokazali su neusporedivo bolju, napredniju i društvenim reformama skloniju Hrvatsku od one kakvu sugeriraju državna vlast i mediji.
Shvatljivo je onda i to da izborna noć na HTV-u prođe u diskretnom i manje diskretnom pljuvanju po izbornome pobjedniku, nametanju nečiste savjesti ljevici i pozivanju Josipovića da prije svega bude predsjednik onih koji za njega nisu glasali, da bude, kako je jedan rekao, “predsjednik bez svjetonazora”. Pristane li na to, uhvati li ga strah od misije pred kojom se našao, Ivo bi Josipović mogao biti predsjednik kakav je Ivica Račan bio premijer, koji se nije usuđivao ni srušiti spomenik Juri Francetiću u Slunju. On bi morao imati srca, ali i vjere u vlastiti svjetonazor, jer je to njegova najjača ovlast, zbog koje je i izabran od tolike većine građana. Bude li strahovao kao Račan, svijetu će oduzeti nadu. A kada im se oduzme nada, ljudi postaju zli pa dižu desnicu ruku i viču: Ubij… I hvale Crkvu, a hule Boga. (12. 01. 2010)