Ne bih vam htio nasjedati na muku, ali ću vas podsjetiti da smo prije tri godine, baš jedne ovakve jeseni, posljednji put izašli na parlamentarne izbore i da je pobijedila stranka kojoj je na čelu bio dotadašnji premijer Ivo Sanader. Ako me sjećanje ne vara, on je bio nositelj svih lista i glavno, ako ne i jedino političko lice u marketinškoj kampanji i na izbornim plakatima svoje stranke. U Hrvatskoj danas nije moguće naći komentatora ili političkoga eksperta koji bi se odvažio pod svojim imenom ustvrditi kako Sanaderova vladavina, barem unutar stranke, nije bila vrlo personalna i apsolutistička. Uostalom, zar to u svojim intervjuima i izjavama za medije nisu tvrdili Vladimir Šeks, Andrija Hebrang ili Jadranka Kosor? I zar u nizu kampanja u kojima se nastoji kriminalizirati Sanadera, tojest učiniti ga glavnim i odgovornim za Podravku, Inu, cestogradnju i sve ostalo, tadašnji članovi njegove vlade i prvi čelnici i čelnice stranke, ne tvrde kako je on bio sve i sva, dok drugi, izuzev Polančeca, Barišića i inih Remetinčana, o svemu nisu imali blage veze? Na jednak način, zar ne gospođo premijerko, kako je vodio vladu, tako je Sanader vodio i stranku, formulirao njezinu ideologiju, taktiku i strategiju, bio njezino glavno i odgovorno lice?
U demokratskoj zemlji legitimitet vlasti stječe se na dva načina: izborima i državnim udarom. Nakon što se provede državni udar, zemlja prestaje biti demokratska. Slažete se s tim, dame i gospodo, a naročito vi, gospođo premijerko? Naravno, tijekom mandata vlade se rekonstruiraju, a premijeri daju ostavke, završavaju u bolnici ili ne daj Bože umiru, pa ih, bez novih izbora, zamjenjuju njihovi nasljednici. Time ne biva izvršen opoziv demokratske procedure, premda opozicija ima pravo tvrditi da jest, niti biva proveden tihi državni udar, jer postoji politički, ideološki, svjetonazorski kontinuitet vlasti.
Prije nešto više od godinu dana Ivo Sanader podnio je ostavku na mjesto premijera. Ništa strašno. Nekoliko mjeseci kasnije, izbačen je iz stranke. Zatim se, u sjeni borbe protiv korupcije, krenulo u retuđmanizaciju i radikalan ideološki redizajn. To već nije uobičajeno, a da u međuvremenu nisu provedeni novi izbori. Zatim je uspostavljena potpuna kontrola nad medijima, većinom tiskanih i svim elektronskim, i započeta je diferencijacija unutar političke stranke, a zatim i cijeloga društva. Eto, neku večer, recimo, voditelj trećega televizijskog dnevnika isljeđivao je saborskoga zastupnika Jerka Rošina kome je lojalan, Sanaderu na čijoj je listi izabran u Sabor ili Jadranki Kosor koja je Sanadera izbacila iz stranke? Sve to nas može podsjetiti na ono što se u Jugoslaviji događalo nakon rezolucije Informbiroa ili, malo bliže, tijekom Miloševićeve jogurt revolucije. Ali s tom razlikom da tada nije moglo biti govora o legitimitetu demokratski izabrane vlasti, jer nije bilo ni parlamentarne višestranačke demokracije.
Vladimir Šeks, Andrija Hebrang, Goran Jandroković, Ivan Jarnjak, Jadranka Kosor zadnjih se dana utrkuju tko će Sanadera gore ocrniti i tko će se uvjerljivije distancirati od njegove vladavine. Oni na to svakako imaju pravo. Zanimljivo ih je promatrati, kao laboratorijske zamorce u tom jedinstvenom intelektualnom, političkom i moralnom eksperimentu. Ali bi bilo važnije znati iz čega danas Vlada Republike Hrvatske crpi legitimitet? Iz izbora na kojemu je pobijedio onaj od kojega danas bježe, ili iz nečega drugog? Je li Vlada Jadranke Kosor istovremeno i Vlada Ive Sanadera? Ako nije, kada su održani izbori na kojima su Kosor i njezina politička opcija pobijedili? Kažete da se ne pravim lud, nije bilo takvih izbora? Hoćete reći da je proveden državni udar? Ili je izmišljen novi način preuzimanja vlasti?
Neshvatljivo je i zabrinjavajuće kako nema više nikoga – za početak nema iole slobodnih medija – tko bi primijetio da nigdje u svijetu nije moguće zazivati zatvor za bivšega premijera ili protiv njega tek voditi političku kampanju – proglašavati ga, recimo, igračem SDP-a – a istovremeno na njemu temeljiti vlastiti izborni legitimitet. Postoje samo jedan način da se njegova bivša stranka, ali i Vlada Jadranke Kosor, ograde od Ive Sanadera: da prihvate izazov najjače opozicijske stranke i izađu na izbore. Bez obzira na besprimjernu kontrolu medija, kakve nije bilo ni u Tuđmanove vladavine, netko bi izvan Hrvatske mogao saznati da su u cara Trajana kozje uši i da više nemamo demokratski izabranu vlast.
Tko je glasao za Jadranku Kosor
Ne bih vam htio nasjedati na muku, ali ću vas podsjetiti da smo prije tri godine, baš jedne ovakve jeseni, posljednji put izašli na parlamentarne izbore i da je pobijedila stranka kojoj je na čelu bio dotadašnji premijer Ivo Sanader. Ako me sjećanje ne vara, on je bio nositelj svih lista i glavno, ako ne i jedino političko lice u marketinškoj kampanji i na izbornim plakatima svoje stranke. U Hrvatskoj danas nije moguće naći komentatora ili političkoga eksperta koji bi se odvažio pod svojim imenom ustvrditi kako Sanaderova vladavina, barem unutar stranke, nije bila vrlo personalna i apsolutistička. Uostalom, zar to u svojim intervjuima i izjavama za medije nisu tvrdili Vladimir Šeks, Andrija Hebrang ili Jadranka Kosor? I zar u nizu kampanja u kojima se nastoji kriminalizirati Sanadera, tojest učiniti ga glavnim i odgovornim za Podravku, Inu, cestogradnju i sve ostalo, tadašnji članovi njegove vlade i prvi čelnici i čelnice stranke, ne tvrde kako je on bio sve i sva, dok drugi, izuzev Polančeca, Barišića i inih Remetinčana, o svemu nisu imali blage veze? Na jednak način, zar ne gospođo premijerko, kako je vodio vladu, tako je Sanader vodio i stranku, formulirao njezinu ideologiju, taktiku i strategiju, bio njezino glavno i odgovorno lice?
U demokratskoj zemlji legitimitet vlasti stječe se na dva načina: izborima i državnim udarom. Nakon što se provede državni udar, zemlja prestaje biti demokratska. Slažete se s tim, dame i gospodo, a naročito vi, gospođo premijerko? Naravno, tijekom mandata vlade se rekonstruiraju, a premijeri daju ostavke, završavaju u bolnici ili ne daj Bože umiru, pa ih, bez novih izbora, zamjenjuju njihovi nasljednici. Time ne biva izvršen opoziv demokratske procedure, premda opozicija ima pravo tvrditi da jest, niti biva proveden tihi državni udar, jer postoji politički, ideološki, svjetonazorski kontinuitet vlasti.
Prije nešto više od godinu dana Ivo Sanader podnio je ostavku na mjesto premijera. Ništa strašno. Nekoliko mjeseci kasnije, izbačen je iz stranke. Zatim se, u sjeni borbe protiv korupcije, krenulo u retuđmanizaciju i radikalan ideološki redizajn. To već nije uobičajeno, a da u međuvremenu nisu provedeni novi izbori. Zatim je uspostavljena potpuna kontrola nad medijima, većinom tiskanih i svim elektronskim, i započeta je diferencijacija unutar političke stranke, a zatim i cijeloga društva. Eto, neku večer, recimo, voditelj trećega televizijskog dnevnika isljeđivao je saborskoga zastupnika Jerka Rošina kome je lojalan, Sanaderu na čijoj je listi izabran u Sabor ili Jadranki Kosor koja je Sanadera izbacila iz stranke? Sve to nas može podsjetiti na ono što se u Jugoslaviji događalo nakon rezolucije Informbiroa ili, malo bliže, tijekom Miloševićeve jogurt revolucije. Ali s tom razlikom da tada nije moglo biti govora o legitimitetu demokratski izabrane vlasti, jer nije bilo ni parlamentarne višestranačke demokracije.
Vladimir Šeks, Andrija Hebrang, Goran Jandroković, Ivan Jarnjak, Jadranka Kosor zadnjih se dana utrkuju tko će Sanadera gore ocrniti i tko će se uvjerljivije distancirati od njegove vladavine. Oni na to svakako imaju pravo. Zanimljivo ih je promatrati, kao laboratorijske zamorce u tom jedinstvenom intelektualnom, političkom i moralnom eksperimentu. Ali bi bilo važnije znati iz čega danas Vlada Republike Hrvatske crpi legitimitet? Iz izbora na kojemu je pobijedio onaj od kojega danas bježe, ili iz nečega drugog? Je li Vlada Jadranke Kosor istovremeno i Vlada Ive Sanadera? Ako nije, kada su održani izbori na kojima su Kosor i njezina politička opcija pobijedili? Kažete da se ne pravim lud, nije bilo takvih izbora? Hoćete reći da je proveden državni udar? Ili je izmišljen novi način preuzimanja vlasti?
Neshvatljivo je i zabrinjavajuće kako nema više nikoga – za početak nema iole slobodnih medija – tko bi primijetio da nigdje u svijetu nije moguće zazivati zatvor za bivšega premijera ili protiv njega tek voditi političku kampanju – proglašavati ga, recimo, igračem SDP-a – a istovremeno na njemu temeljiti vlastiti izborni legitimitet. Postoje samo jedan način da se njegova bivša stranka, ali i Vlada Jadranke Kosor, ograde od Ive Sanadera: da prihvate izazov najjače opozicijske stranke i izađu na izbore. Bez obzira na besprimjernu kontrolu medija, kakve nije bilo ni u Tuđmanove vladavine, netko bi izvan Hrvatske mogao saznati da su u cara Trajana kozje uši i da više nemamo demokratski izabranu vlast.