Novine su objavile da je Duško Ljuština postao član Partije 31. svibnja 1966. godine. Bio je utorak, to znam, jer se tri dana ranije, u subotu, izvoljeh, s oproštenjem, roditi. Nekoliko mjeseci kasnije rodio se Zoran Milanović. I, eto, desetljećima potom, u doba Milanovićeve i moje zrelosti i sredovječnosti, kada bismo obojica trebali biti na vrhuncu svoje mudrosti i životnih snaga, Ljuština je istupio iz reformirane nasljednice one Partije, e da ga na subotnjoj sjednici Politbiroa ne bi izbacili. Pritom, nije prekršio nijedan ideološki ili svjetonazorski tabu, niti su on, ili njegovi sumišljenici, u proteklih mjesec dana rekli išta što već nije, u posljednjih desetak godina, rekao neki važan esdepeovac. Premda je činio loše i opasne stvari, Ljuština nije izašao iz SDP-a zbog ijedne svoje mane, nego je prestao biti član zbog važne ljudske vrline, koja se, istina, u domaćoj politici slabo cijeni, ali je među ljudima, u njihovim svakodnevnim životima, te u široj društvenoj zajednici, veća i važnija od gotovo svih drugih vrlina.
Duško Ljuština čestit je i ugledan menadžer u kulturi. On će doći do novaca, stvarati pozitivnu atmosferu u svakoj radnoj zajednici i ekipi, biti pouzdan skrbnik, u profesionalnom i privatnom životu, svakome plahom umjetniku, scenskom radniku i namjerniku kojemu skrb ustreba. Ljuština je očinska figura u svijetu, vremenu i uzrastu koji je već odavno ostao prepušten samome sebi, bez očeva i bez brige oko toga hoće li se dijeliti otkazi i kako će se raditi i umjetnost stvarati u recesiji ili s temperaturom trideset osam sa pet. Mnoge su uloge bolje odigrane i mnoge su umjetničke karijere u Zagrebu (a ne na drugome kraju svijeta) nastavljene, samo zbog takvoga Ljuštine. On se trudio da država nikome ništa ne ostane dužna i bio je široke ruke vazda, znajući i preuveličati značaj nekoga umjetnika, ne bi li ga se što bolje platilo. Znam to, i mirne duše govorim, bit će i zato što od Duška Ljuštine nikada ništa nisam tražio.
Lista kulturnih radnika koji su “podržali” kampanju Milana Bandića bila je u velikoj mjeri lista Ljuštininih dužnika. I možda pokojeg dobrog prijatelja, kojega je na listu stavio i ne pitajući ga, pa ga je tako, u svome čudnom političkom aktivizmu, nehotice i ojadio. Ali kada je o dužnicima riječ, oni su Bandića podržali, uglavnom, u vjeri da će od Ljuštine i dalje imati samo koristi. Podržali su ga i zato što su znali da se imena s takvih lista, u slučaju poraza, brzo i lako zaborave, pošto je to dio nekakvoga društvenog ugovora ili dogovora. I tko bi, uostalom, bio tako drzak i bezobrazan da Paolu Magelliju pamti da je bio na istoj strani s Tomislavom Merčepom?
Umjesto njega svu će odgovornost na svojim širokim ličkim leđima ponijeti onaj kojega ne slave Zarez, Stojedinica i Pola ure kulture. Ljuštini se nikada neće zaboraviti razlog zbog kojega je prestao biti član Partije. Pamtit će mu to i oni koji se Partije groze.
Vrlina Duška Ljuštine, zbog koje se, posve razumljivo, pokazao viškom SDP-u, kao što bi, možda, bio višak Komunističkoj partiji Jugoslavije u vrijeme Đilasove eksterminacije, a Savezu komunista u istoj onoj 1966, u godini Brionskoga plenuma, obična je ljudska i prijateljska odanost. Za odanost niti je nužna velika pamet, a ni naročita marljivost ili predanost idealima svejedno koje i kakve revolucije. I koliko god bila neupotrebljiva u politici, odanost je, ipak, temelj ljudskoga dostojanstva svakoga čovjeka, pa i političara. Temelj onoga bez čega su, baš nekako u vrijeme drugoga kruga izbora, javno, pred televizijskim kamerama, ali i potiho, iza onoga što mi vidimo, a bogme i iza onoga što je zadnjih tjedana dopušteno i poželjno u hrvatskim novinama napisati, jedno za drugim ostajali: Ivan Jarnjak, Vladimir Šeks, Jadranka Kosor…
O svojim je razlozima Ljuština javno govorio samo jednom, u emisiji Otvoreno, ne sluteći, zapravo, kako govori nešto važno. Rekao je, naime, da se na suprotnoj strani zatekao jer je želio pomoći prijatelju. I to bi ponovo učinio. Naravno, u toj je stvari, na neki način, i stradao. Njegov je čin na kraju neobranjiv, kao što je pred razumom katkad neobranjivo svako prijateljstvo. Ljuština je u vrijeme kampanje i nakon nje morao zaboraviti i to da su onoga decembarskog dana 1991. Merčepovi junaci mogli pobrkati adrese, pa umjesto na vrata mesara Mihajla banuti na vrata direktora kazališta Duška. Golema je bila Ljuštinina žrtva i golem je njegov socijalni poraz.
Oni koji bi ga valjali po blatu sad trebaju biti tihi: Duško Ljuština drži sat odanosti i prijateljstva.