Već pomalo tiho, mimo naslovnih stranica, ode nam i Tereza Kesovija u Srbiju. U siječnju će, pišu novine, održati humanitarne koncerte u Beogradu i Novom Sadu, a zatim će sve opet krenuti ispočetka. Velika pjevačica ovim zaokružuje svoj svijet, zapasava teritorij na kojem žive ljudi koji ju mogu razumjeti (o prirodi i vrsti toga razumijevanja čitati u knjizi lingvistkinje Snježane Kordić) i s kojima u zajedništvu može pjevati svoje pjesme. Novine navode i jednu indiskreciju, ponavljam je u nadi da se gospođa Tereza neće zbog toga na mene ljutiti: iako je u sedamdeset i trećoj, ona svoju budućnost, estradnu i pjevačku, planira kao da je jučer pobijedila na kakvom super talent šou. U Beogradu, kaže, nije bila punih dvadeset i šest godina, što opet znači da je tada bila četrdesetsedmogodišnjakinja. Lavovski komad života, jedna malena era duža od Štajnerovih sedam hiljada dana u Sibiru, prohujala je od vremena kada je Tereza Kesovija posljednji put nastupila u tom gradu, dakle od vremena kada je bila i beogradska pjevačica. Jer, Tereza je takva, ne bi ona znala, i nikada nije znala, pjevati pred ljudima, a da im se istovremeno ne udvara tvrdeći im kako je sasvim njihova. U Zagrebu Zagrepčanka (makar i pred Tuđmanom tuđmanovka), u Sarajevu Sarajka i u Parizu Parižanka (mislite o njoj što vam je volja, ali jedina ona pored sve ove naše sitneži umije biti i pjevati u Olimpiji), ova veličanstvena Dubrovkinja i u Beogradu će biti Beograđanka. Njoj drukčije niti ne pristaje, jer ona je samo pjevačica. Tereza je savršeni strojčić za proizvodnju glazbe, poput plastične bubamare koja svira Mozarta kad ju se povuče za rep.
Zato je strašno što svih tih godina nije pjevala baš svima koji razumiju njezin jezik i osjete njezin melos. Drugi su od te činjenice svakako imali koristi, antitalenti i mediokriteti naročito. U umjetničkom i estradnom smislu raspad Jugoslavije koristio je njima, jer su mogli biti pjevači, glumci, recitatori ili pisci samo u ovim malim, sitnim zemljama. To što je Tereza odsustvovala, od mnogih je nemuzikalnih građanki istočnoga dijela bivše države učinilo pjevačice. Ali i od toga strašnije je to uludo potrošeno vrijeme u kojem se pjevači nisu bavili pjevanjem svima koji ih mogu i imaju čime čuti. To ih je opustošilo i učinilo jadnijim i primitivnijim nego što su bili. Zato je lijepo što će, makar i u sedamdeset i nekoj, Tereza ponovo biti mjera Beogradu, ali i što će Beograd biti mjera Terezi.
Novinarčad sad citira divu koja je onomad govorila da u Beogradu neće pjevati nikad. Da, i? Rekla pa porekla, i što sad? Da li bi, možda, u ime obrane hrvatske dosljednosti trebalo apelirati na ministra Karamarka da Kesoviji oduzme pasoš, da ne putuje u Srbiju i ne krši jednom danu hrvatsku riječ? U vrijeme kada je govorila da više nikada neće pjevati u Beogradu, Tereza Kesovija je, vjerojatno, u to i vjerovala. Sada vjeruje u nešto drugo, i vidi se da joj je malo neugodno. I treba joj biti neugodno, ali pred samom sobom. Nitko je u tu vrstu nelagode nema prava utjerivati. Činjenica da je nakon dvadeset i šest godina sačuvano njezino mjesto u Beogradu svakako je relevantnija od riječi koju će prekršiti. Ili: zar nije fascinantno da je Tereza Kesovija bez obzira na sve što se o njoj govorilo, i bez obzira na sve što je ona govorila, ostala zvijezda u Srbiji i u Beogradu?
Njezin glas u uhu je svakoga od nas, upečatljiv poput glasa Edith Piaf. To je kolektivni znak, zvučni simbol jezika i identiteta. U jednoj od najljepših i najganutljivijih pjesama u proteklih dvadesetak hrvatskih godina, valjda posljednjoj koju je napisao Zdenko Runjić, “Ni’ me straj”, pjesmi o proživljenom vremenu, odlasku i umiranju, ili možda o nečemu desetom, ali ja sam je takvom čuo, Tereza Kesovija u stanju je odigrati čitavu jednu balkansku tragediju. Pritom, ona uopće ne razumije o čemu to pjeva i kako pjeva, jer je pjesma veća od nje. To je ono po čemu je ta žena umjetnica: samo su loši i lažni umjetnici pametniji od svojih djela. Lijepo je što će Beograd čuti Terezu Kesoviju, živu.
Tereza Kesovija, stroj za glazbu
Već pomalo tiho, mimo naslovnih stranica, ode nam i Tereza Kesovija u Srbiju. U siječnju će, pišu novine, održati humanitarne koncerte u Beogradu i Novom Sadu, a zatim će sve opet krenuti ispočetka. Velika pjevačica ovim zaokružuje svoj svijet, zapasava teritorij na kojem žive ljudi koji ju mogu razumjeti (o prirodi i vrsti toga razumijevanja čitati u knjizi lingvistkinje Snježane Kordić) i s kojima u zajedništvu može pjevati svoje pjesme. Novine navode i jednu indiskreciju, ponavljam je u nadi da se gospođa Tereza neće zbog toga na mene ljutiti: iako je u sedamdeset i trećoj, ona svoju budućnost, estradnu i pjevačku, planira kao da je jučer pobijedila na kakvom super talent šou. U Beogradu, kaže, nije bila punih dvadeset i šest godina, što opet znači da je tada bila četrdesetsedmogodišnjakinja. Lavovski komad života, jedna malena era duža od Štajnerovih sedam hiljada dana u Sibiru, prohujala je od vremena kada je Tereza Kesovija posljednji put nastupila u tom gradu, dakle od vremena kada je bila i beogradska pjevačica. Jer, Tereza je takva, ne bi ona znala, i nikada nije znala, pjevati pred ljudima, a da im se istovremeno ne udvara tvrdeći im kako je sasvim njihova. U Zagrebu Zagrepčanka (makar i pred Tuđmanom tuđmanovka), u Sarajevu Sarajka i u Parizu Parižanka (mislite o njoj što vam je volja, ali jedina ona pored sve ove naše sitneži umije biti i pjevati u Olimpiji), ova veličanstvena Dubrovkinja i u Beogradu će biti Beograđanka. Njoj drukčije niti ne pristaje, jer ona je samo pjevačica. Tereza je savršeni strojčić za proizvodnju glazbe, poput plastične bubamare koja svira Mozarta kad ju se povuče za rep.
Zato je strašno što svih tih godina nije pjevala baš svima koji razumiju njezin jezik i osjete njezin melos. Drugi su od te činjenice svakako imali koristi, antitalenti i mediokriteti naročito. U umjetničkom i estradnom smislu raspad Jugoslavije koristio je njima, jer su mogli biti pjevači, glumci, recitatori ili pisci samo u ovim malim, sitnim zemljama. To što je Tereza odsustvovala, od mnogih je nemuzikalnih građanki istočnoga dijela bivše države učinilo pjevačice. Ali i od toga strašnije je to uludo potrošeno vrijeme u kojem se pjevači nisu bavili pjevanjem svima koji ih mogu i imaju čime čuti. To ih je opustošilo i učinilo jadnijim i primitivnijim nego što su bili. Zato je lijepo što će, makar i u sedamdeset i nekoj, Tereza ponovo biti mjera Beogradu, ali i što će Beograd biti mjera Terezi.
Novinarčad sad citira divu koja je onomad govorila da u Beogradu neće pjevati nikad. Da, i? Rekla pa porekla, i što sad? Da li bi, možda, u ime obrane hrvatske dosljednosti trebalo apelirati na ministra Karamarka da Kesoviji oduzme pasoš, da ne putuje u Srbiju i ne krši jednom danu hrvatsku riječ? U vrijeme kada je govorila da više nikada neće pjevati u Beogradu, Tereza Kesovija je, vjerojatno, u to i vjerovala. Sada vjeruje u nešto drugo, i vidi se da joj je malo neugodno. I treba joj biti neugodno, ali pred samom sobom. Nitko je u tu vrstu nelagode nema prava utjerivati. Činjenica da je nakon dvadeset i šest godina sačuvano njezino mjesto u Beogradu svakako je relevantnija od riječi koju će prekršiti. Ili: zar nije fascinantno da je Tereza Kesovija bez obzira na sve što se o njoj govorilo, i bez obzira na sve što je ona govorila, ostala zvijezda u Srbiji i u Beogradu?
Njezin glas u uhu je svakoga od nas, upečatljiv poput glasa Edith Piaf. To je kolektivni znak, zvučni simbol jezika i identiteta. U jednoj od najljepših i najganutljivijih pjesama u proteklih dvadesetak hrvatskih godina, valjda posljednjoj koju je napisao Zdenko Runjić, “Ni’ me straj”, pjesmi o proživljenom vremenu, odlasku i umiranju, ili možda o nečemu desetom, ali ja sam je takvom čuo, Tereza Kesovija u stanju je odigrati čitavu jednu balkansku tragediju. Pritom, ona uopće ne razumije o čemu to pjeva i kako pjeva, jer je pjesma veća od nje. To je ono po čemu je ta žena umjetnica: samo su loši i lažni umjetnici pametniji od svojih djela. Lijepo je što će Beograd čuti Terezu Kesoviju, živu.