O Branki Pavošević ne mislim ni dobro, ni loše, ali imam za nju sućuti: žena je bila u pritvoru, sada joj prijeti zatvorska kazna, a neki dan je, zbog argumenata kojim se brani, dobila otkaz na poslu. Naravno, nemam sućuti prema svakome tko završi u pritvoru, ali dok god im se ne dokaže krivnja – ili i više od toga, dok god sam ne povjerujem u tu, sudskom presudom dokazanu krivnju – imat ću razumijevanja prema optuženim blagajnicima i blagajnicama, likvidatorima, računovođama i općenito svom tom svijetu iz strogo postavljene kancelarijske hijerarhije kojoj su na vrhu šefovi i šefice računovodstva. A koja god se afera u Hrvatskoj dogodi, bilo da je pretvorbenog, korupcionaškoga ili razbojničkog podrijetla, u prvom ešalonu privedenih, uhićenih i osuđenih nađu se blagajnici i šefice računovodstva. Ali nije to samo hrvatska specifičnost: u svim tranzicijskim zemljama, gdje god su država i društvo nagriženi ili urušeni kriminalnom naravi prvobitne akumulacije kapitala, i gdje god više ne postoji sustav moralnih vrijednosti, prema kojem bi lopovluk bio doživljavan kao nešto ružno i negativno, gdje god policija u panici hapsi, a sudovi u panici sude, e ne bi li se u zajednici ponovo oživjela ona lijepa iluzija prema kojoj se društvo razvija, raste i bogati samo u skladu s ustavom, zakonima i propisima, gdje god vlast obećava uhićenja najvećih lopova, tu stradavaju blagajnice i šefovi računovodstva.
U svakoj zemlji, pa tako i u Hrvatskoj, postoje vrlo strogi i egzaktni financijskih i računovodstveni propisi, koji ostavljaju uzak, zapravo nikakav, prostor za osobnu interpretaciju. Za razliku od zakona, koji se interpretiraju i primjenjuju na stvarni život – čemu su posvećene sve pravničke profesije – financijski i računovodstveni propisi su sami po sebi jedna gotova stvarnost, koju se nikako ne bi smjelo izvrdati ili zaobići. Eto, recimo i zato je skoro nemoguće da advokat (uključujući i odvjetnike mafije, koji vrlo kreativno doživljavaju svoj posao), sudac ili svejedno koji drugi pravnik završe u zatvoru, dok je svaki računovođa, blagajnik, šef računovodstva u stalnoj borbi s okolinom, čiji je osnovni cilj – da ne bude uhićen.
Ne biste vjerovali, ali ne prođe mjesec ili čak i tjedan u životu prosječnoga šefa računovodstva, a da mu njegovi nadređeni ne predlože nešto što će ga, pristane li, dovesti ravno na optuženičku klupu. To se događa računovođama u privatnim tvrtkama, ali još više računovođama koji rade za državu, a naročito onim zlosretnicima koji provode radni staž po univerzitetskim ili znanstvenim ustanovama. E sad, ako je vlasnik tvrtke, fakultetski dekan ili direktor bolnice razuman čovjek, povući će se nakon što mu njegov šef računovodstva kaže da je neka njegova ideja za zatvora, ali znate kako je to kada su naši profesori, znanstvenici i liječnici puni sebe, i kad misle da su popili svu pamet ovoga svijeta, a sad im nešto popuje i filozofira neka žena iz memljive kancelarije, dolje pokraj kotlovnice, za koju naš dekan ili doktor misle kako ništa drugo i ne radi nego udara pečate i iz dosade prebire po tastaturi onoga predpotopnog računskog stroja, proizvodnja Digitron Buje. Taj naš učeni svijet, ta naša politička i svaka druga elita, kao ni novinari, uostalom, zapravo pojma nema o financijskim i računovodstvenim propisima, a prilično su nasilni prema onima pod sobom, koji o tome nešto znaju.
Šefovi računovodstva u nas su, po tradiciji, jadno plaćeni. Pritom, njihova plaća je, u velikoj mjeri, nadnica za strah. Njihova noćna mora je da im se brojevi ne slažu. Njihov životni strah je da će jednom popustiti pod pritiskom nadređenih. Ili još bolje: da će biti prevareni. O bivšoj blagajnici HDZ-a Branki Pavošević znam samo jedno: tu ženu su njezini nadležni prevarili. Jednoga dana netko joj je samo rekao da učini nešto protivno financijskim ili računovodstvenim propisima, iza čega će, međutim, stati stranački vrh, hrvatska državna vlast, nacija i nacionalna povijest od stoljeća sedmog do danas. I žena je, naravno, povjerovala, kao što bi povjerovali i mnogi drugi na njezinom mjestu. Ustvari svi, osim takvih koji će uvijek i pod svaku cijenu između Hrvatske i čistih računa, između patriotizma i propisa, između ideala i mjesečne plaće, između Domovinskog rata i konta na kraju računa, izabrati ono što je među ruljom manje popularno. U ovoj zemlji dobri blagajnici loši su, prezreni i siromašni Hrvati.
Svaki šef računovodstva bio je u koži Branke Pavošević
O Branki Pavošević ne mislim ni dobro, ni loše, ali imam za nju sućuti: žena je bila u pritvoru, sada joj prijeti zatvorska kazna, a neki dan je, zbog argumenata kojim se brani, dobila otkaz na poslu. Naravno, nemam sućuti prema svakome tko završi u pritvoru, ali dok god im se ne dokaže krivnja – ili i više od toga, dok god sam ne povjerujem u tu, sudskom presudom dokazanu krivnju – imat ću razumijevanja prema optuženim blagajnicima i blagajnicama, likvidatorima, računovođama i općenito svom tom svijetu iz strogo postavljene kancelarijske hijerarhije kojoj su na vrhu šefovi i šefice računovodstva. A koja god se afera u Hrvatskoj dogodi, bilo da je pretvorbenog, korupcionaškoga ili razbojničkog podrijetla, u prvom ešalonu privedenih, uhićenih i osuđenih nađu se blagajnici i šefice računovodstva. Ali nije to samo hrvatska specifičnost: u svim tranzicijskim zemljama, gdje god su država i društvo nagriženi ili urušeni kriminalnom naravi prvobitne akumulacije kapitala, i gdje god više ne postoji sustav moralnih vrijednosti, prema kojem bi lopovluk bio doživljavan kao nešto ružno i negativno, gdje god policija u panici hapsi, a sudovi u panici sude, e ne bi li se u zajednici ponovo oživjela ona lijepa iluzija prema kojoj se društvo razvija, raste i bogati samo u skladu s ustavom, zakonima i propisima, gdje god vlast obećava uhićenja najvećih lopova, tu stradavaju blagajnice i šefovi računovodstva.
U svakoj zemlji, pa tako i u Hrvatskoj, postoje vrlo strogi i egzaktni financijskih i računovodstveni propisi, koji ostavljaju uzak, zapravo nikakav, prostor za osobnu interpretaciju. Za razliku od zakona, koji se interpretiraju i primjenjuju na stvarni život – čemu su posvećene sve pravničke profesije – financijski i računovodstveni propisi su sami po sebi jedna gotova stvarnost, koju se nikako ne bi smjelo izvrdati ili zaobići. Eto, recimo i zato je skoro nemoguće da advokat (uključujući i odvjetnike mafije, koji vrlo kreativno doživljavaju svoj posao), sudac ili svejedno koji drugi pravnik završe u zatvoru, dok je svaki računovođa, blagajnik, šef računovodstva u stalnoj borbi s okolinom, čiji je osnovni cilj – da ne bude uhićen.
Ne biste vjerovali, ali ne prođe mjesec ili čak i tjedan u životu prosječnoga šefa računovodstva, a da mu njegovi nadređeni ne predlože nešto što će ga, pristane li, dovesti ravno na optuženičku klupu. To se događa računovođama u privatnim tvrtkama, ali još više računovođama koji rade za državu, a naročito onim zlosretnicima koji provode radni staž po univerzitetskim ili znanstvenim ustanovama. E sad, ako je vlasnik tvrtke, fakultetski dekan ili direktor bolnice razuman čovjek, povući će se nakon što mu njegov šef računovodstva kaže da je neka njegova ideja za zatvora, ali znate kako je to kada su naši profesori, znanstvenici i liječnici puni sebe, i kad misle da su popili svu pamet ovoga svijeta, a sad im nešto popuje i filozofira neka žena iz memljive kancelarije, dolje pokraj kotlovnice, za koju naš dekan ili doktor misle kako ništa drugo i ne radi nego udara pečate i iz dosade prebire po tastaturi onoga predpotopnog računskog stroja, proizvodnja Digitron Buje. Taj naš učeni svijet, ta naša politička i svaka druga elita, kao ni novinari, uostalom, zapravo pojma nema o financijskim i računovodstvenim propisima, a prilično su nasilni prema onima pod sobom, koji o tome nešto znaju.
Šefovi računovodstva u nas su, po tradiciji, jadno plaćeni. Pritom, njihova plaća je, u velikoj mjeri, nadnica za strah. Njihova noćna mora je da im se brojevi ne slažu. Njihov životni strah je da će jednom popustiti pod pritiskom nadređenih. Ili još bolje: da će biti prevareni. O bivšoj blagajnici HDZ-a Branki Pavošević znam samo jedno: tu ženu su njezini nadležni prevarili. Jednoga dana netko joj je samo rekao da učini nešto protivno financijskim ili računovodstvenim propisima, iza čega će, međutim, stati stranački vrh, hrvatska državna vlast, nacija i nacionalna povijest od stoljeća sedmog do danas. I žena je, naravno, povjerovala, kao što bi povjerovali i mnogi drugi na njezinom mjestu. Ustvari svi, osim takvih koji će uvijek i pod svaku cijenu između Hrvatske i čistih računa, između patriotizma i propisa, između ideala i mjesečne plaće, između Domovinskog rata i konta na kraju računa, izabrati ono što je među ruljom manje popularno. U ovoj zemlji dobri blagajnici loši su, prezreni i siromašni Hrvati.