Ničega, zapravo, čudnog u toj priči nema. Davor Šuker vratio se u zrakoplov po zaboravljeni mobitel, a onda je okolo malo pronjuškao i pronašao nekoliko vrijednih antičkih novčića. Otprilike onako kako talijanski turist u moru oko Dubrovnika pronađe amforu dvije ili kako istočnoeuropski diplomat u brazilskoj faveli pronađe desetogodišnjeg dječačića, sebi za zabavu i veselje. I nego što će, vatreni golgeter, koji je svoje najvažnije pogotke posvećivao državnome poglavaru Tuđmanu i po kojemu nas Hrvate poznaju mongolski mužači deva koliko i bavarski radnici u sportskim kladionicama, nego da tutne blago u džep i onako nasmiješen i slavan šmugne pokraj stjuardese.
Niti ono što se kasnije događalo nije nimalo čudnije. Dobro, Davor Šuker je izjavio pred sudom da je novčiće darivao svojoj prijateljici, inicijala tih i tih. Iako, prije će biti da je tu damu on zamolio da ode kod procjenitelja i da sazna koliko novčići vrijede. Bilo bi malo glupo da se on onako slavan, jednako ga znaju mongolski mužači deva koliko i bavarski kladioničari, vrzma oko juvelirnica i antikvarijata. Može netko, ne daj Bože, u njemu vidjeti lopovčinu, koja ukradeno blago donosi na procjenu. I što je dalje bilo: dama je donijela novčiće, procjenitelj je pozvao policiju, a znate već kakvi su Nijemci, općenito ti zapadnjaci. Umjesto da se stvar diskretno riješi preko ministra Jandrokovića i hrvatske diplomacije, našega golgetera su, ni krivoga ni dužnog, izložili javnoj maltretaži pred sudom. A on, gospodin kakav već jest, platio je osam tisuća eura globe. Poslije su hrvatske novine i portali pisali da ga je sudac gnjavio jer je 1996. zabio Nijemcima neke golove i, je l’ te, strašno ih ponizio.
Osim što nas po Šukeru znaju i što nas sa Šukerom u svijetu poistovjećuju, taj četrdeset trogodišnji gospodin je budući predsjednik Hrvatskoga nogometnog saveza. Tako je odlučeno i samo se čeka da Vlatko Marković doživi neki težak poraz, da posenili ili da sam od sebe poželi ići u penziju. Dugi je niz golgeterovih moralnih, intelektualnih i stručnih preporuka za ovo visoko mjesto. Osim što je bio najbolji strijelac Svjetskoga prvenstva u Francuskoj, osim što je – pokazao je to i slučaj s antičkim novčićima – u stanju nanjušiti novac i tamo gdje ga mi obični smrtnici ne bismo nikada pronašli, taj čovjek umije donositi munjevite poslovne i financijske odluke: većina drugih, sitnih i krupnih lopova i prevaranata, o poštenjacima da i ne govorimo, predali bi, po nekom automatizmu, novčiće stjuardesi, a onda bi se poslije kajali. Osim toga Šuker je i vrlo šparan i štedljiv čovjek: sjećate se toga, kada bi trebalo istjerivati dnevnice od nogometnog saveza, on bi im iz blagajne istjerao svaki euro i svaku njemačku marku. Pritom, Šuker je i neobično snalažljiv u vođenju finansija, i u stanju je izbjeći svaki nepotreban trošak. U vrijeme kada je Hrvatska vidala ratne rane, a on je zarađivao milijune njemačkih maraka godišnje, svoj skupi crveni auto registirao je u Tomislavgradu, e da ne bi plaćao carinu na njega. Ne, nije on, kao što bi zlobnici i Jugoslavenčine kanili reći, to činio za svoju osobnu korist. Da nije takav, domoljub i kremen Hrvat, zar bi svoje golove posvećivao neumrlom Franji Tuđmanu? I zar bi 1998. – o čemu je, uz fotografski dokumentaciju, izvijestio Indexov web portal – sa skupinom probranih poduzetnika, koje bi komunjarska gamad nazvala i mafijašima, posjetio u Madridu i grob neumrloga poglavnika Nezavisne Države Hrvatske, doktora Ante Pavelića? Osim što je to dokaz moralne, intelektualne, domoljubne, političke i vjerske ispravnosti Šukerove, time se potvrđuje i da je on predsjednik Hrvatskoga nogometnog saveza za buduća doba, kada Hrvatska bude u Europskoj uniji i kada se Neumrloga više ne budemo morali sramiti iz geostrateških razloga, jer ćemo biti svoji na svome i nitko nas neće moći istjerati.
Šukerova briga o svakom novčiću
Ničega, zapravo, čudnog u toj priči nema. Davor Šuker vratio se u zrakoplov po zaboravljeni mobitel, a onda je okolo malo pronjuškao i pronašao nekoliko vrijednih antičkih novčića. Otprilike onako kako talijanski turist u moru oko Dubrovnika pronađe amforu dvije ili kako istočnoeuropski diplomat u brazilskoj faveli pronađe desetogodišnjeg dječačića, sebi za zabavu i veselje. I nego što će, vatreni golgeter, koji je svoje najvažnije pogotke posvećivao državnome poglavaru Tuđmanu i po kojemu nas Hrvate poznaju mongolski mužači deva koliko i bavarski radnici u sportskim kladionicama, nego da tutne blago u džep i onako nasmiješen i slavan šmugne pokraj stjuardese.
Niti ono što se kasnije događalo nije nimalo čudnije. Dobro, Davor Šuker je izjavio pred sudom da je novčiće darivao svojoj prijateljici, inicijala tih i tih. Iako, prije će biti da je tu damu on zamolio da ode kod procjenitelja i da sazna koliko novčići vrijede. Bilo bi malo glupo da se on onako slavan, jednako ga znaju mongolski mužači deva koliko i bavarski kladioničari, vrzma oko juvelirnica i antikvarijata. Može netko, ne daj Bože, u njemu vidjeti lopovčinu, koja ukradeno blago donosi na procjenu. I što je dalje bilo: dama je donijela novčiće, procjenitelj je pozvao policiju, a znate već kakvi su Nijemci, općenito ti zapadnjaci. Umjesto da se stvar diskretno riješi preko ministra Jandrokovića i hrvatske diplomacije, našega golgetera su, ni krivoga ni dužnog, izložili javnoj maltretaži pred sudom. A on, gospodin kakav već jest, platio je osam tisuća eura globe. Poslije su hrvatske novine i portali pisali da ga je sudac gnjavio jer je 1996. zabio Nijemcima neke golove i, je l’ te, strašno ih ponizio.
Osim što nas po Šukeru znaju i što nas sa Šukerom u svijetu poistovjećuju, taj četrdeset trogodišnji gospodin je budući predsjednik Hrvatskoga nogometnog saveza. Tako je odlučeno i samo se čeka da Vlatko Marković doživi neki težak poraz, da posenili ili da sam od sebe poželi ići u penziju. Dugi je niz golgeterovih moralnih, intelektualnih i stručnih preporuka za ovo visoko mjesto. Osim što je bio najbolji strijelac Svjetskoga prvenstva u Francuskoj, osim što je – pokazao je to i slučaj s antičkim novčićima – u stanju nanjušiti novac i tamo gdje ga mi obični smrtnici ne bismo nikada pronašli, taj čovjek umije donositi munjevite poslovne i financijske odluke: većina drugih, sitnih i krupnih lopova i prevaranata, o poštenjacima da i ne govorimo, predali bi, po nekom automatizmu, novčiće stjuardesi, a onda bi se poslije kajali. Osim toga Šuker je i vrlo šparan i štedljiv čovjek: sjećate se toga, kada bi trebalo istjerivati dnevnice od nogometnog saveza, on bi im iz blagajne istjerao svaki euro i svaku njemačku marku. Pritom, Šuker je i neobično snalažljiv u vođenju finansija, i u stanju je izbjeći svaki nepotreban trošak. U vrijeme kada je Hrvatska vidala ratne rane, a on je zarađivao milijune njemačkih maraka godišnje, svoj skupi crveni auto registirao je u Tomislavgradu, e da ne bi plaćao carinu na njega. Ne, nije on, kao što bi zlobnici i Jugoslavenčine kanili reći, to činio za svoju osobnu korist. Da nije takav, domoljub i kremen Hrvat, zar bi svoje golove posvećivao neumrlom Franji Tuđmanu? I zar bi 1998. – o čemu je, uz fotografski dokumentaciju, izvijestio Indexov web portal – sa skupinom probranih poduzetnika, koje bi komunjarska gamad nazvala i mafijašima, posjetio u Madridu i grob neumrloga poglavnika Nezavisne Države Hrvatske, doktora Ante Pavelića? Osim što je to dokaz moralne, intelektualne, domoljubne, političke i vjerske ispravnosti Šukerove, time se potvrđuje i da je on predsjednik Hrvatskoga nogometnog saveza za buduća doba, kada Hrvatska bude u Europskoj uniji i kada se Neumrloga više ne budemo morali sramiti iz geostrateških razloga, jer ćemo biti svoji na svome i nitko nas neće moći istjerati.