Što znači ta fraza i zašto se baš tako kaže: Nemam ni za kavu! Bez kave se može živjeti, kao i bez novina. Jedna kava košta koliko i jedne dnevne novine, ali što biste pomislili da vam netko kaže: Nemam ni za novine! Niti bi vas to ganulo, niti biste shvatili što nekome u životu znači gubitak novina. Naš svakodnevni život, tako je barem u Hrvatskoj, ne počinje s novinama, i to je nešto što bi trebalo zabrinuti one koji novine proizvode, ali naša svakodnevica, zbilja, započinje s kavom. Kavana je trg na kojem se svi okupljaju, tu započinje naš društveni život, rađa se neka živa kultura, ugovaraju se poslovi i bolja sutrašnjica. Onaj tko nema za kavu, taj nema što da traži ni u kavani, izopćen je iz zajednice, pretvorio se u socijalni slučaj. I eto nam još jedne fraze: socijalni slučaj. Socijalni slučaj, to je društveni slučaj, čovjek-izuzetak ili čovjek-slučajnost, koji je toliko osiromašio da se o njemu moraju brinuti socijalne službe. Socijalni slučaj nema ni za kavu.
Italija je zemlja u kojoj je izmišljena espresso kava. Otkada više nema prave turske kafe po našim krčmama i kavanama, i otkad se sirova Minas i Santos kava ne prži po pećnicama i šiševima boljih balkanskih domaćica, espresso je duša kave. U Italiji, u Rimu, ali i na sjeveru, u Milanu i Trstu, ne morate naglašavati – kraći espresso. U Italiji je svaki espresso kratak i gust, mirišu u njemu Brazil i Etiopija, i tisućugodišnja talijanska kultura svakodnevice, tako da je veliki doživljaj piti espresso u Italiji. Iako, vi ćete ga piti drukčije nego što ga piju Talijani. Oni ga sunu i saliju u sebe, baš kao što Poljak i Rus sunu i saliju svoju votku, tako da vas srce zaboli od te njihove brzine. Vi ćete, ako ste s Balkana, kavu piti vrlo sporo. Toliko sporo da u njoj osjetite i svoju, i njezinu dušu. Dušu espressa. I dobro ćete znati što misli onaj tko kaže: nemam ni za kavu! Za kruh kada se nema, to je glad. Za kavu kada se nema, to je samoća najgora.
Iako brzo ispijaju svoje kave, u Napulju su se dosjetili ovoga: kako je u tom veličanstvenom gradu, jednom od najluđih, najljepših, najdivljijih i najprljavijih gradova zapadnoga svijeta, mnogo ljudi koji su silno osiromašili, a kako je talijanska država lopovska i korumpirana skoro kao hrvatska, pa se ne brine o dobrobiti svojih građana, ljudi su u kafićima i kavanama počeli naručivati po dvije kave, jednu koju će popiti, a drugu koja je uvjetna. Tu uvjetnu kavu konobar uredno naplati i pribilježi u svojoj – je li fiskalnoj? – blagajni. Nju će popiti nepoznat netko tko naiđe i naruči – uvjetnu kavu. To je, dakle, onaj najelementarniji oblik društvene solidarnosti, koji prethodi ideji države i politike, ili je, možda, kulturna nadgradnja svake loše države i politike.
U talijanskome jeziku, koliko znam, nije odomaćena fraza – nemam ni za kavu! Ono što se na Balkanu događa samo u jeziku, u Italiji se ostvaruje u zbilji. Balkanci su epski, raspričan svijet, puštaju da jezik obavi ono što oni ne mogu. Tako se, valjda, nigdje čovjek tako rječito i tačno neće požaliti na vlastiti položaj, kao tu, u ovome jeziku kojim – kako su nas lijepo ovih dana izvijestili braniteljski stožeri – jednako govore i Srbi i Hrvati. No, napuljska ideja uvjetne kave ubrzo se raširila Italijom, a zatim i cijelim zapadnim svijetom. Prihvatili su je vlasnici kafića i kavana, ljudi su posve prirodno počeli plaćati kave drugim ljudima koje, možda, nikada neće sresti. Što se na takav način kupuje? Čista savjest? Samosažaljivo uvjerenje o vlastitoj dobroti i izabranosti? Ama kakvi, ništa od toga! Ali, da, nešto se doista kupuje: kupuje se dojam da živimo u nekom boljem i sigurnijem društvu, u onom društvu u kojem će vam netko uvijek platiti kavu. S tom uvjetnom kavom čovjek kupuje uvjerenje da se nema čega bojati i da Hrvatska… pardon Italija, nije tako užasno mjesto za život, da Italija nikada neće postati surova američka provincija, da nikada neće postati Amerika u kojoj se ljudi bude i liježu s istim potmulim strahom da će ostati bez posla i zdravstvenog osiguranja, bez kuće i bez svega što imaju… Tom uvjetnom kavom kupuje se pravo na slobodu od straha, ali i nešto što bi se moglo nazvati temeljnim osjećajem europske društvene solidarnosti.
Uvjetna kava ili – kava za poslije – pojavila se, istina još uvijek samo kao ideja, i u Hrvatskoj. I to raduje, kao malo šta drugo što se oko nas zbiva. Hrvatska je idealno mjesto za presađivanje napuljske ideje, i to iz niza razloga. Prvi i osnovni je: toliki ljudi će vam ovih dana i mjeseci reći – nemam ni za kavu! Meni se to, recimo, često događa. A bilo bi ponižavajuće nekome u ruku tutnuti sedam kuna i poslati ga na kavu. S druge, pak, strane, nema veće muke nego s ljudima ići na kavu, samo zato da bi im je platili. Općenito, najdraže mi je samom ići na kavu.
Ali da ne blebećemo previše o sebi: važan je, dakle, taj socijalni element ideje. Nakon njega slijedi i ono drugo: osjećaj društvene solidarnosti. Način na koji je HDZ vladao Hrvatskom pljačkajući je, ali i način na koji SDP i HNS vladaju Hrvatskom – surovim i priglupim pogodovanjem, klijentelizmom i dopljačkavanjem građana nerazumnim nametima, ubili su u ljudima pojam društvene solidarnosti. Postalo je odiozno i iritantno sve ono što bi se trebalo učiniti za druge ili za neki imaginarni zajednički i društveni interes, jer u pozadini toga, uvijek, stoji ovlašteni ili neovlašteni državni činovnik, spreman da vas opljačka i kožu vam s leđa odere. Zato društvenu solidarnosti treba vratiti društvu, na trgove, u kafiće i u kavane. Platiti kavu nekome nepoznatom plemenitije je i korisnije nego uzaludno od države očekivati da građanima osigura dostojan život, uvjete u kojima će svatko imati – za kavu.
Ideja uvjetne kave vraća povjerenje ljudima u ljude. Kada platite kavu koju će popiti netko tko naiđe toga dana, vi to činite s povjerenjem u konobara i u vlasnika kafića. Hoće li oni tih sedam kuna strpati u džep? Uostalom, znate kakvi su naši ljudi… Prilika čini lopova… I slične antisocijalne bedastoće. Osim toga, kako možemo znati da onaj tko naručuje uvjetnu kavu, dakle kavu koju neće platiti, doista nema tih sedam kuna? Kako možemo u njega imati povjerenja?
Društvo i društvena solidarnost zasnivaju se na međusobnom povjerenju građana. Država se, pak, zasniva na denuncijacijama, prijavama i cinkarenju. Loša država, naravno. Međutim, upravo je lošoj državi stalo da građani jedni u druge ne steknu povjerenje. Lošoj je državi stalo da ne vjerujemo konobaru i onom tko će popiti kavu koju smo mi platili. A mi im, zbog sebe, moramo vjerovati, taman da nas i stotinu puta prevare, jer oni su naši ljudi, jedini koje imamo. Zato je toliko dobra ta napuljska ideja uvjetne kave.
Solidarnost ili nepoznat netko kome ćete danas platiti kavu
Što znači ta fraza i zašto se baš tako kaže: Nemam ni za kavu! Bez kave se može živjeti, kao i bez novina. Jedna kava košta koliko i jedne dnevne novine, ali što biste pomislili da vam netko kaže: Nemam ni za novine! Niti bi vas to ganulo, niti biste shvatili što nekome u životu znači gubitak novina. Naš svakodnevni život, tako je barem u Hrvatskoj, ne počinje s novinama, i to je nešto što bi trebalo zabrinuti one koji novine proizvode, ali naša svakodnevica, zbilja, započinje s kavom. Kavana je trg na kojem se svi okupljaju, tu započinje naš društveni život, rađa se neka živa kultura, ugovaraju se poslovi i bolja sutrašnjica. Onaj tko nema za kavu, taj nema što da traži ni u kavani, izopćen je iz zajednice, pretvorio se u socijalni slučaj. I eto nam još jedne fraze: socijalni slučaj. Socijalni slučaj, to je društveni slučaj, čovjek-izuzetak ili čovjek-slučajnost, koji je toliko osiromašio da se o njemu moraju brinuti socijalne službe. Socijalni slučaj nema ni za kavu.
Italija je zemlja u kojoj je izmišljena espresso kava. Otkada više nema prave turske kafe po našim krčmama i kavanama, i otkad se sirova Minas i Santos kava ne prži po pećnicama i šiševima boljih balkanskih domaćica, espresso je duša kave. U Italiji, u Rimu, ali i na sjeveru, u Milanu i Trstu, ne morate naglašavati – kraći espresso. U Italiji je svaki espresso kratak i gust, mirišu u njemu Brazil i Etiopija, i tisućugodišnja talijanska kultura svakodnevice, tako da je veliki doživljaj piti espresso u Italiji. Iako, vi ćete ga piti drukčije nego što ga piju Talijani. Oni ga sunu i saliju u sebe, baš kao što Poljak i Rus sunu i saliju svoju votku, tako da vas srce zaboli od te njihove brzine. Vi ćete, ako ste s Balkana, kavu piti vrlo sporo. Toliko sporo da u njoj osjetite i svoju, i njezinu dušu. Dušu espressa. I dobro ćete znati što misli onaj tko kaže: nemam ni za kavu! Za kruh kada se nema, to je glad. Za kavu kada se nema, to je samoća najgora.
Iako brzo ispijaju svoje kave, u Napulju su se dosjetili ovoga: kako je u tom veličanstvenom gradu, jednom od najluđih, najljepših, najdivljijih i najprljavijih gradova zapadnoga svijeta, mnogo ljudi koji su silno osiromašili, a kako je talijanska država lopovska i korumpirana skoro kao hrvatska, pa se ne brine o dobrobiti svojih građana, ljudi su u kafićima i kavanama počeli naručivati po dvije kave, jednu koju će popiti, a drugu koja je uvjetna. Tu uvjetnu kavu konobar uredno naplati i pribilježi u svojoj – je li fiskalnoj? – blagajni. Nju će popiti nepoznat netko tko naiđe i naruči – uvjetnu kavu. To je, dakle, onaj najelementarniji oblik društvene solidarnosti, koji prethodi ideji države i politike, ili je, možda, kulturna nadgradnja svake loše države i politike.
U talijanskome jeziku, koliko znam, nije odomaćena fraza – nemam ni za kavu! Ono što se na Balkanu događa samo u jeziku, u Italiji se ostvaruje u zbilji. Balkanci su epski, raspričan svijet, puštaju da jezik obavi ono što oni ne mogu. Tako se, valjda, nigdje čovjek tako rječito i tačno neće požaliti na vlastiti položaj, kao tu, u ovome jeziku kojim – kako su nas lijepo ovih dana izvijestili braniteljski stožeri – jednako govore i Srbi i Hrvati. No, napuljska ideja uvjetne kave ubrzo se raširila Italijom, a zatim i cijelim zapadnim svijetom. Prihvatili su je vlasnici kafića i kavana, ljudi su posve prirodno počeli plaćati kave drugim ljudima koje, možda, nikada neće sresti. Što se na takav način kupuje? Čista savjest? Samosažaljivo uvjerenje o vlastitoj dobroti i izabranosti? Ama kakvi, ništa od toga! Ali, da, nešto se doista kupuje: kupuje se dojam da živimo u nekom boljem i sigurnijem društvu, u onom društvu u kojem će vam netko uvijek platiti kavu. S tom uvjetnom kavom čovjek kupuje uvjerenje da se nema čega bojati i da Hrvatska… pardon Italija, nije tako užasno mjesto za život, da Italija nikada neće postati surova američka provincija, da nikada neće postati Amerika u kojoj se ljudi bude i liježu s istim potmulim strahom da će ostati bez posla i zdravstvenog osiguranja, bez kuće i bez svega što imaju… Tom uvjetnom kavom kupuje se pravo na slobodu od straha, ali i nešto što bi se moglo nazvati temeljnim osjećajem europske društvene solidarnosti.
Uvjetna kava ili – kava za poslije – pojavila se, istina još uvijek samo kao ideja, i u Hrvatskoj. I to raduje, kao malo šta drugo što se oko nas zbiva. Hrvatska je idealno mjesto za presađivanje napuljske ideje, i to iz niza razloga. Prvi i osnovni je: toliki ljudi će vam ovih dana i mjeseci reći – nemam ni za kavu! Meni se to, recimo, često događa. A bilo bi ponižavajuće nekome u ruku tutnuti sedam kuna i poslati ga na kavu. S druge, pak, strane, nema veće muke nego s ljudima ići na kavu, samo zato da bi im je platili. Općenito, najdraže mi je samom ići na kavu.
Ali da ne blebećemo previše o sebi: važan je, dakle, taj socijalni element ideje. Nakon njega slijedi i ono drugo: osjećaj društvene solidarnosti. Način na koji je HDZ vladao Hrvatskom pljačkajući je, ali i način na koji SDP i HNS vladaju Hrvatskom – surovim i priglupim pogodovanjem, klijentelizmom i dopljačkavanjem građana nerazumnim nametima, ubili su u ljudima pojam društvene solidarnosti. Postalo je odiozno i iritantno sve ono što bi se trebalo učiniti za druge ili za neki imaginarni zajednički i društveni interes, jer u pozadini toga, uvijek, stoji ovlašteni ili neovlašteni državni činovnik, spreman da vas opljačka i kožu vam s leđa odere. Zato društvenu solidarnosti treba vratiti društvu, na trgove, u kafiće i u kavane. Platiti kavu nekome nepoznatom plemenitije je i korisnije nego uzaludno od države očekivati da građanima osigura dostojan život, uvjete u kojima će svatko imati – za kavu.
Ideja uvjetne kave vraća povjerenje ljudima u ljude. Kada platite kavu koju će popiti netko tko naiđe toga dana, vi to činite s povjerenjem u konobara i u vlasnika kafića. Hoće li oni tih sedam kuna strpati u džep? Uostalom, znate kakvi su naši ljudi… Prilika čini lopova… I slične antisocijalne bedastoće. Osim toga, kako možemo znati da onaj tko naručuje uvjetnu kavu, dakle kavu koju neće platiti, doista nema tih sedam kuna? Kako možemo u njega imati povjerenja?
Društvo i društvena solidarnost zasnivaju se na međusobnom povjerenju građana. Država se, pak, zasniva na denuncijacijama, prijavama i cinkarenju. Loša država, naravno. Međutim, upravo je lošoj državi stalo da građani jedni u druge ne steknu povjerenje. Lošoj je državi stalo da ne vjerujemo konobaru i onom tko će popiti kavu koju smo mi platili. A mi im, zbog sebe, moramo vjerovati, taman da nas i stotinu puta prevare, jer oni su naši ljudi, jedini koje imamo. Zato je toliko dobra ta napuljska ideja uvjetne kave.