Mato Klobučar htio bi postati šnajder. Lijepa ambicija: bude li imao talenta, sreće i upornosti, postat će slavan, pa ga neće zvati šnajderom, nego modnim kreatorom ili stilistom. Ali i s manje sreće radit će nešto što je važno, od čega se može pristojno živjeti, upoznavati zanimljive ljude, usrećivati ih i uljepšavati, te neizravno popravljati društvo i činiti ga, možda, pristojnijim i kulturnijim. Šnajderski posao zapravo je pomalo sličan novinarskom, samo što su novinari u nas, dijelom i vlastitom krivnjom, a dijelom krivnjom politike i divljega kapitalizma, skoro već i ostali bez svoje profesije. Za razliku od njih krojači imaju sreće da je njihov kroj samo u njihovim rukama.
Mato Klobučar svakoga dana putuje četrdesetak kilometara, do Siska, gdje mu je škola. Ali nije to njegov problem. U razred ide sa samim djevojčicama. Što također nije problem. Nije njemu, ali jest nekim učenicima Obrtničke škole, koji drže da se Mato školuje za pedersko zanimanje, pa su skladno tradiciji svojih starih odlučili tu stvar svojeručno popraviti. Godinu dana su ga psihički i fizički maltretirali, uzalud se on žalio školskome pedagogu, sve dok ga jednoga dana nisu odlučili starozavjetno kamenovati.
Zasuli su ga zaleđenim grudama snijega, Mato je pokušao pobjeći u školu, ali nisu naivni ni budući obrtnici u profesijama manje delikatnim od krojačke: imali su stražare koji su vrata držali s unutarnje strane, tako da je linč mogao biti do kraja proveden. Nekoliko su ga puta pogodili u glavu, dječak se srušio, uz epileptični napad.
Kada se u sisačkoj bolnici oporavio, sve je prijavio školskom ravnateljstvu i policiji. Policija nije poduzela ništa, a ravnatelj Matine škole Ivica Beloglavec izjavio je, piše Večernji, kako su “izašli Mati u susret”, pa će mu omogućiti da pohađa praksu kada u školi nema drugih učenika, neće ići u školu, nego će polagati predmetne ispite i maturu. Mato je, veli ravnatelj, “vrlo osjetljiv i psihički nedovoljno stabilan”, a protiv zlostavljača nije pokrenut postupak, “jer nije riječ o pojedincima”, pošto je dječak “kao nasilnike naveo četrdeset do pedeset imena”.
Dakle, ako smo dobro shvatili, a sva je prilika da jesmo, Mato bi, možda, i mogao istjerati pravdu da su ga kojim slučajem napala samo dvojica-trojica njegovih školskih drugova, koji se školuju za tesare, stolare i vozače kamiona, ali kako ih je bilo četrdeset do pedeset, tu se onda ništa ne može. Osim, konstatirati da je Mato “psihički nedovoljno stabilan”, što je, inače, prilično česta stvar za osobe koje su preživjele kamenovanje, pardon – ledovanje, a pogotovo ako su prethodno godinu dana maltretirane. Štoviše, gospodina Beloglaveca valjalo bi, možda, poučiti kako je dječak pokazao nevjerojatnu psihičku stabilnost, jer je uspio čitavu godinu zlostavljanja, i još biti odlikaš, ustrajan u svojoj lijepoj i gospodskoj šnajderskoj ambiciji. To, ravnatelju dragi, mogu samo najjači.
Ali vratimo se na drugu konstataciju Ivice Beloglaveca, koja je puno strašnija i društveno opasnija, premda taj čovjek, u čiju dobronamjernost nemamo razloga sumnjati, vjerojatno nije svjestan toga. Kaže, dakle, ravnatelj da je dječak Mato “vrlo osjetljiv”. Pa, naravno da je vrlo osjetljiv, on i treba takav biti, nije to njegova mana, nego ljudska vrijednost, koju su društvo i društvene institucije dužne štititi. Ako to ne čini školski pedagog, nastavnici i ravnatelj škole, tada uopće nije jasno čemu takva škola služi. Možda anonimnosti četrdeset do pedeset huligana, koji čitavu godinu dana zlostavljaju dobroga i vrijednog mladića? U tom slučaju, netko je pogriješio što dječaka nije upozorio, u trenutku kada se htio upisati u razred za krojače, da je Obrtnička škola u Sisku ustvari škola za psihopate, pa da ne bi bilo primjereno dolaziti im na zub s tako ekscentričnim izborom zanimanja.
Osnovni smisao društvene zajednice, države, suda i policije, u tome je da “vrlo osjetljive” zaštiti od nasilja. Na vrlo osjetljivima leži budućnost ovoga i svakoga drugog društva, na onima koji ostvaruju svoje ambicije i snove, i koji se upravo po tome razlikuju od bezimenog čopora koji svakodnevno na njih kidiše. Oni će postati slavni kompozitori, apotekari, novinari i šnajderi, pa će raditi za dobro društva, proslavljat će ga u svijetu i plaćat će poreze, e da bi ih to društvo zauzvrat štitilo kada ih pokuša napasti kakav ljudski čopor.
Ravnatelj Obrtničke škole u Sisku nehotice je uvrijedio takve ljude. Zahvaljujući njegovome učeniku Mati Klobučaru, stvar srećom nije nepopravljiva. Ivica Beloglavec je, kao i svi mi, može popraviti na jednostavan način: nikada više da ne bude na strani bezimene rulje, nego na strani vrlo osjetljivih.
Šnajder Mato i 40 razbojnika
Mato Klobučar htio bi postati šnajder. Lijepa ambicija: bude li imao talenta, sreće i upornosti, postat će slavan, pa ga neće zvati šnajderom, nego modnim kreatorom ili stilistom. Ali i s manje sreće radit će nešto što je važno, od čega se može pristojno živjeti, upoznavati zanimljive ljude, usrećivati ih i uljepšavati, te neizravno popravljati društvo i činiti ga, možda, pristojnijim i kulturnijim. Šnajderski posao zapravo je pomalo sličan novinarskom, samo što su novinari u nas, dijelom i vlastitom krivnjom, a dijelom krivnjom politike i divljega kapitalizma, skoro već i ostali bez svoje profesije. Za razliku od njih krojači imaju sreće da je njihov kroj samo u njihovim rukama.
Mato Klobučar svakoga dana putuje četrdesetak kilometara, do Siska, gdje mu je škola. Ali nije to njegov problem. U razred ide sa samim djevojčicama. Što također nije problem. Nije njemu, ali jest nekim učenicima Obrtničke škole, koji drže da se Mato školuje za pedersko zanimanje, pa su skladno tradiciji svojih starih odlučili tu stvar svojeručno popraviti. Godinu dana su ga psihički i fizički maltretirali, uzalud se on žalio školskome pedagogu, sve dok ga jednoga dana nisu odlučili starozavjetno kamenovati.
Zasuli su ga zaleđenim grudama snijega, Mato je pokušao pobjeći u školu, ali nisu naivni ni budući obrtnici u profesijama manje delikatnim od krojačke: imali su stražare koji su vrata držali s unutarnje strane, tako da je linč mogao biti do kraja proveden. Nekoliko su ga puta pogodili u glavu, dječak se srušio, uz epileptični napad.
Kada se u sisačkoj bolnici oporavio, sve je prijavio školskom ravnateljstvu i policiji. Policija nije poduzela ništa, a ravnatelj Matine škole Ivica Beloglavec izjavio je, piše Večernji, kako su “izašli Mati u susret”, pa će mu omogućiti da pohađa praksu kada u školi nema drugih učenika, neće ići u školu, nego će polagati predmetne ispite i maturu. Mato je, veli ravnatelj, “vrlo osjetljiv i psihički nedovoljno stabilan”, a protiv zlostavljača nije pokrenut postupak, “jer nije riječ o pojedincima”, pošto je dječak “kao nasilnike naveo četrdeset do pedeset imena”.
Dakle, ako smo dobro shvatili, a sva je prilika da jesmo, Mato bi, možda, i mogao istjerati pravdu da su ga kojim slučajem napala samo dvojica-trojica njegovih školskih drugova, koji se školuju za tesare, stolare i vozače kamiona, ali kako ih je bilo četrdeset do pedeset, tu se onda ništa ne može. Osim, konstatirati da je Mato “psihički nedovoljno stabilan”, što je, inače, prilično česta stvar za osobe koje su preživjele kamenovanje, pardon – ledovanje, a pogotovo ako su prethodno godinu dana maltretirane. Štoviše, gospodina Beloglaveca valjalo bi, možda, poučiti kako je dječak pokazao nevjerojatnu psihičku stabilnost, jer je uspio čitavu godinu zlostavljanja, i još biti odlikaš, ustrajan u svojoj lijepoj i gospodskoj šnajderskoj ambiciji. To, ravnatelju dragi, mogu samo najjači.
Ali vratimo se na drugu konstataciju Ivice Beloglaveca, koja je puno strašnija i društveno opasnija, premda taj čovjek, u čiju dobronamjernost nemamo razloga sumnjati, vjerojatno nije svjestan toga. Kaže, dakle, ravnatelj da je dječak Mato “vrlo osjetljiv”. Pa, naravno da je vrlo osjetljiv, on i treba takav biti, nije to njegova mana, nego ljudska vrijednost, koju su društvo i društvene institucije dužne štititi. Ako to ne čini školski pedagog, nastavnici i ravnatelj škole, tada uopće nije jasno čemu takva škola služi. Možda anonimnosti četrdeset do pedeset huligana, koji čitavu godinu dana zlostavljaju dobroga i vrijednog mladića? U tom slučaju, netko je pogriješio što dječaka nije upozorio, u trenutku kada se htio upisati u razred za krojače, da je Obrtnička škola u Sisku ustvari škola za psihopate, pa da ne bi bilo primjereno dolaziti im na zub s tako ekscentričnim izborom zanimanja.
Osnovni smisao društvene zajednice, države, suda i policije, u tome je da “vrlo osjetljive” zaštiti od nasilja. Na vrlo osjetljivima leži budućnost ovoga i svakoga drugog društva, na onima koji ostvaruju svoje ambicije i snove, i koji se upravo po tome razlikuju od bezimenog čopora koji svakodnevno na njih kidiše. Oni će postati slavni kompozitori, apotekari, novinari i šnajderi, pa će raditi za dobro društva, proslavljat će ga u svijetu i plaćat će poreze, e da bi ih to društvo zauzvrat štitilo kada ih pokuša napasti kakav ljudski čopor.
Ravnatelj Obrtničke škole u Sisku nehotice je uvrijedio takve ljude. Zahvaljujući njegovome učeniku Mati Klobučaru, stvar srećom nije nepopravljiva. Ivica Beloglavec je, kao i svi mi, može popraviti na jednostavan način: nikada više da ne bude na strani bezimene rulje, nego na strani vrlo osjetljivih.