Prije mjesec i pol dana nisam odgovorio na jedan privatni mail naše srpskohrvatske profesorice jezika Snježane Kordić. U svojoj poruci ona me, vrlo potresena, izvješćuje o rasturanju slavističke biblioteke u Frankfurtu, kojom prilikom su na smeće bačene ili su namjerno pljački prepuštene vrijedne i rijetke knjige, stare po nekoliko stoljeća, ali i relativno nova izdanja, koja za civilizirani i zainteresirani svijet također imaju simboličnu, ako ne i materijalnu vrijednost. Snježana je pristojna i diskretna osoba, koja to neće napisati, ali ona se očito nada, šaljući mi tako mail, da bih ja mogao nešto učiniti u animiranju hrvatske kulturne javnosti. Ja, međutim, nemam tog časa načina da joj kažem kako se tu ne može ništa učiniti. Mogao bih samo komplimentirati njezinom profesorskom, ali i hrvatskom idealizmu. Zato cijenim da je bolje da vrijeme Snježani odgovori na ono na što ja odgovora nemam. I doista, vrijeme je i odgovorilo.
U nekoliko hrvatskih medija, počev od Adriane Piteše u Jutarnjemu listu, novinari su otvorili temu ukidanja studija slavistike, ali i brutalnog, pomalo zastrašujućeg rasturanja i uništavanja slavističkih univerzitetskih biblioteka širom Njemačke i Europe. Pretpostavljam da je Snježana Kordić i drugima slala svoje mailove, jer nisam primijetio da je, unutar akademske zajednice, itko osim nje reagirao na ovu pojavu. Ni svi oni hrvatski lektori, nacionalna pjesničad i junaci na dijaspornoj fronti domovinskoga rata, koji bi se hvalili čim bi na kakvoj večernjoj školi pri frankfurtskome hauptbahnhofu uvjerili portira da su srpski i hrvatski dva skroz i sasvim različita jezika, ni legendarni hrvatski profesori na privremenom radu u inozemstvu, koji su znali do smrti ugnjaviti austrijske i njemačke ministre uvjeravajući ih kako je prividna i sama sličnost, a kamoli razumljivost između hrvatskoga i srpskog jezika, pa kažu da je od toga kroatističkog maltretiranja jedan austrijski vanjskoposlovni ministar dobivao motorične smetnje, kao da rastjeruje muhe govnare, a ni svi ti vrli hrvatski veleposlanici, špijuni i prelazni biološki oblici iz udbaša u ustaše, dvospolci koje je Beograd plaćao da bauštelcima pucaju u potiljak, a Bonn ih je plaćao da za Radio Köln pišu izvješća o tome kako su bauštelcima pucali u potiljak, ni sva ta hrvatska domovinska i iseljenička čeljad skrbna oko sudbine hrvatskoga jezika i kulture nije dala glasa od sebe što se hrvatske knjige u Frankfurtu, i drugdje po Njemačkoj, izbacuju iz podruma i valjaju po blatu, nedostojne čak i jedne poštene lomače. Nitko, kažem, od sebe nije glasa dao, osim – Snježane Kordić. I vi se onda pitate zašto nisam Snježani odgovorio na mail? Nisam, zato što je naivna. Nisam, zato što je, ipak, red da ta žena, koju ova nacija progoni kao vrag grešnu dušu i kao teheranski imami Salmana Rushdieja, nauči i što Hrvatima znači hrvatska kultura i što hrvatskim jezikoslovcima, a naročito jezikoslovkama, znače hrvatske knjige.
Ne znače im, naime, ništa, dok god su odvojene od srpskih. Dok god u Frankfurtu, ili svejedno kojem europskom gradu, imaju jedan kontejner za smeće u koji bacaju hrvatske knjige, a drugi u koji bacaju srpske, u Institutu za hrvatski jezik u Zagrebu, kao ni na svim domovinskim kroatistikama, kroatologijama i kroatomaterinama nitko, ali baš nitko, neće imati nikakav problem s ukidanjem studija hrvatskoga, srpskohrvatskoga ili svejedno kako nazvanoga našeg materinjeg jezika, na svejedno kojem sveučilištu na svijetu. Dok Snježana Kordić šalje ganutljive mailove o uništavanju knjiga i rasturanju biblioteka, njezine domovinske kolegice, jezikoslovke, ili je ogovaraju, ili golih urođeničkih vimena plešu oko logorske vatre i pozivaju narod da izmišlja nove riječi. Iz njihove perspektive Hrvati su mutavi, nemušt je jezik kojim govore, pa mu treba naizmišljati riječi. A od prvih riječi do biblioteke moraju, valjda, proteći i tisuće godina. Tu je razlika između Snježane Kordić i svih onih koje hvata užas od uništavanja slavističkih katedri širom Europe, a koji nisu nužno Hrvati, i velikih Hrvata kojima je savršeno svejedno i za kulturu i za jezik, dok god ih netko ne miješa sa Srbima. Samo što Snježana te razlike još uvijek nije svjesna. I to je ta njena neutješna, nesretna ljubav prema hrvatstvu…
Smećarnik za hrvatske knjige
Prije mjesec i pol dana nisam odgovorio na jedan privatni mail naše srpskohrvatske profesorice jezika Snježane Kordić. U svojoj poruci ona me, vrlo potresena, izvješćuje o rasturanju slavističke biblioteke u Frankfurtu, kojom prilikom su na smeće bačene ili su namjerno pljački prepuštene vrijedne i rijetke knjige, stare po nekoliko stoljeća, ali i relativno nova izdanja, koja za civilizirani i zainteresirani svijet također imaju simboličnu, ako ne i materijalnu vrijednost. Snježana je pristojna i diskretna osoba, koja to neće napisati, ali ona se očito nada, šaljući mi tako mail, da bih ja mogao nešto učiniti u animiranju hrvatske kulturne javnosti. Ja, međutim, nemam tog časa načina da joj kažem kako se tu ne može ništa učiniti. Mogao bih samo komplimentirati njezinom profesorskom, ali i hrvatskom idealizmu. Zato cijenim da je bolje da vrijeme Snježani odgovori na ono na što ja odgovora nemam. I doista, vrijeme je i odgovorilo.
U nekoliko hrvatskih medija, počev od Adriane Piteše u Jutarnjemu listu, novinari su otvorili temu ukidanja studija slavistike, ali i brutalnog, pomalo zastrašujućeg rasturanja i uništavanja slavističkih univerzitetskih biblioteka širom Njemačke i Europe. Pretpostavljam da je Snježana Kordić i drugima slala svoje mailove, jer nisam primijetio da je, unutar akademske zajednice, itko osim nje reagirao na ovu pojavu. Ni svi oni hrvatski lektori, nacionalna pjesničad i junaci na dijaspornoj fronti domovinskoga rata, koji bi se hvalili čim bi na kakvoj večernjoj školi pri frankfurtskome hauptbahnhofu uvjerili portira da su srpski i hrvatski dva skroz i sasvim različita jezika, ni legendarni hrvatski profesori na privremenom radu u inozemstvu, koji su znali do smrti ugnjaviti austrijske i njemačke ministre uvjeravajući ih kako je prividna i sama sličnost, a kamoli razumljivost između hrvatskoga i srpskog jezika, pa kažu da je od toga kroatističkog maltretiranja jedan austrijski vanjskoposlovni ministar dobivao motorične smetnje, kao da rastjeruje muhe govnare, a ni svi ti vrli hrvatski veleposlanici, špijuni i prelazni biološki oblici iz udbaša u ustaše, dvospolci koje je Beograd plaćao da bauštelcima pucaju u potiljak, a Bonn ih je plaćao da za Radio Köln pišu izvješća o tome kako su bauštelcima pucali u potiljak, ni sva ta hrvatska domovinska i iseljenička čeljad skrbna oko sudbine hrvatskoga jezika i kulture nije dala glasa od sebe što se hrvatske knjige u Frankfurtu, i drugdje po Njemačkoj, izbacuju iz podruma i valjaju po blatu, nedostojne čak i jedne poštene lomače. Nitko, kažem, od sebe nije glasa dao, osim – Snježane Kordić. I vi se onda pitate zašto nisam Snježani odgovorio na mail? Nisam, zato što je naivna. Nisam, zato što je, ipak, red da ta žena, koju ova nacija progoni kao vrag grešnu dušu i kao teheranski imami Salmana Rushdieja, nauči i što Hrvatima znači hrvatska kultura i što hrvatskim jezikoslovcima, a naročito jezikoslovkama, znače hrvatske knjige.
Ne znače im, naime, ništa, dok god su odvojene od srpskih. Dok god u Frankfurtu, ili svejedno kojem europskom gradu, imaju jedan kontejner za smeće u koji bacaju hrvatske knjige, a drugi u koji bacaju srpske, u Institutu za hrvatski jezik u Zagrebu, kao ni na svim domovinskim kroatistikama, kroatologijama i kroatomaterinama nitko, ali baš nitko, neće imati nikakav problem s ukidanjem studija hrvatskoga, srpskohrvatskoga ili svejedno kako nazvanoga našeg materinjeg jezika, na svejedno kojem sveučilištu na svijetu. Dok Snježana Kordić šalje ganutljive mailove o uništavanju knjiga i rasturanju biblioteka, njezine domovinske kolegice, jezikoslovke, ili je ogovaraju, ili golih urođeničkih vimena plešu oko logorske vatre i pozivaju narod da izmišlja nove riječi. Iz njihove perspektive Hrvati su mutavi, nemušt je jezik kojim govore, pa mu treba naizmišljati riječi. A od prvih riječi do biblioteke moraju, valjda, proteći i tisuće godina. Tu je razlika između Snježane Kordić i svih onih koje hvata užas od uništavanja slavističkih katedri širom Europe, a koji nisu nužno Hrvati, i velikih Hrvata kojima je savršeno svejedno i za kulturu i za jezik, dok god ih netko ne miješa sa Srbima. Samo što Snježana te razlike još uvijek nije svjesna. I to je ta njena neutješna, nesretna ljubav prema hrvatstvu…