Koji li je ono slovenski sud, vrhovni ili ustavni, neki dan zabranio ulicu s imenom maršala Tita? Ne da mi se provjeravati, proguglajte sami ako vam je do precizne informacije, tek, činjenica je, eto, da su Slovenci, petljajući nešto po desnim i lijevim totalitarizmima zaključili, je l’ de, kako Josip Broz vizavi Gulaga i svih živih zločina staljinizma i komunizma, Pol Pota i Crvenih Kmera, Kulturne revolucije u Kini, Gologa otoka i trideset pet godina vladavine bez slobodnih višestranačkih izbora, ne zaslužuje da mu se politički osviješteni slovenski građani klanjaju kao povijesnoj ličnosti, tojest da bilo gdje u Sloveniji on ima ulicu ili trg. Dobro, da, razumijem ja to, osjetljivost na zlodjela lijevih režima je, kada se umjereno dozira, prvorazredna civilizacijska tekovina. Bez razmišljanja ju diljem istočne Europe mogu konzumirati u zemljama u kojima nije bilo antifašističkoga pokreta otpora ili u onoj jednoj i jedinoj europskoj zemlji, u Poljskoj, gdje pokret otpora nije bio, makar ne dominantno, vezan uz komunističku partiju. Tamo gdje je, pak, antifašističku borbu vodila komunistička partija, bez obzira na sva lijeva zastranjenja, gole otoke, gulage, neslobodnu političkoga života, karamarke i babaroge, neoprezno bi bilo u istu ravan dovoditi antifašističke i fašističke totalitarizme.
E, ali 21. ožujka 2011. slovenska je država na simbolički vrlo moćan način komemorirala tradiciju vlastitoga, komunističkog antifašizma. Toga je dana u opticaj puštena kovanica od dva eura, na kojoj se nalazi glava slavnoga partizanskog komandanta, španskoga borca i – što uopće nije nevažno – člana Komunističke partije Jugoslavije Franca Rozmana Staneta, koga su 7. novembra 1944. (da simbolika bude potpuna, na godišnjicu Oktobarske revolucije) ubili četnici. Imao je trideset tri godine, imao je čin generala Jugoslavenske armije, a vrhovni komandant mu je bio čovjek bez ulice – Josip Broz Tito.
Što pred slovenskom političkom elitom ili pred slovenskim vrhovnim ili ustavnim sudom (dajte, molim vas, izguglajte to već jednom!) razlikuje generala Franca Rozmana Staneta od maršala Tita? Možda to što je Stane poginuo 1944, a Tito umro tek 1980, a svi su se lijevi zločini, kobajagi, dogodili između ta dva datuma? Ne, ipak neće tako biti. Razlika je samo što je Josip Broz bio Hrvat, dok je Franc Rozman bio Slovenac. Jest da je Broz bio poluslovenac, i to važnijom i markantnijom svojom polovinom, ali u simboličnom smislu to je bilo važno samo dok je postojala Jugoslavija. Danas, pak, slovenski suci i političari, kao i dio slovenske javnosti, pokušavaju izmaštati nekakav zasebni slovenski antifašizam, koji, je l’ te, s maršalom Titom, Hrvatima i Jugoslavijom nije imao nikakve veze. U toj fantomskoj nacionalističkoj viziji slovenskoga antifašizma pozitivno je, ipak, to što je Franc Rozman Stane bio partizan, a ne, recimo, belogardejac ili njemački konfident, i to partizan s legitimacijom komunističke partije.
Kada se ovih dana veliki Hrvatići, njih čak pet stotina, sve gigant do giganta, hitro, na valu slovenske inicijative, opredjeljuju oko ukidanja Titova imena, oni ne traže, jer ga ni ne mogu pronaći, legitimitet u partizanima i u partizanskome pokretu otpora. Koliko god se, naime, među hrvatskim partizanima našlo onih koji nisu bili članovi Komunističke partije Jugoslavije i koliko god kolektivni um nacionalne tuđmanovske politike fantazirao o haesesovcima u antifašističkoj borbi, ili koliko god u trenucima totalne psihoze, izazvane izmaštavanjem vlastite povijesti, izmišljali nekakav specijalni urbani, građanski, zagrebački antifašizam, koji je tajno djelovao, jednako prezirući i partizane i ustaše, ali sveudilj spašavajući Židove i sve potrebite, činjenica k’o kuća stoji da Hrvatima, ukoliko prekriže Tita, ostaje samo to da kao antifašiste oglašavaju neumrloga poglavnika, “političara, publicista i romanopisca”, kako ga predstavlja Hrvatska književna enciklopedija, Antu Pavelića, hrvatskoga književnika Milu Budaka i kardinalnog blaženika Stepinca. Zanimljivo bi bilo vidjeti nekoga od njih trojice na kovanici od pet eura. Krupniji su to povijesni formati od mladoga Titova general lajtanta Franca Rozmana Staneta, koji u Kristovim godinama položi život na oltar proleterskoga internacionalizma, s vjerom u ravnopravnost i bratstvo jugoslavenskih naroda i narodnosti.
Slovenija: Sve partizani, nigdje vrhovnog komandanta
Koji li je ono slovenski sud, vrhovni ili ustavni, neki dan zabranio ulicu s imenom maršala Tita? Ne da mi se provjeravati, proguglajte sami ako vam je do precizne informacije, tek, činjenica je, eto, da su Slovenci, petljajući nešto po desnim i lijevim totalitarizmima zaključili, je l’ de, kako Josip Broz vizavi Gulaga i svih živih zločina staljinizma i komunizma, Pol Pota i Crvenih Kmera, Kulturne revolucije u Kini, Gologa otoka i trideset pet godina vladavine bez slobodnih višestranačkih izbora, ne zaslužuje da mu se politički osviješteni slovenski građani klanjaju kao povijesnoj ličnosti, tojest da bilo gdje u Sloveniji on ima ulicu ili trg. Dobro, da, razumijem ja to, osjetljivost na zlodjela lijevih režima je, kada se umjereno dozira, prvorazredna civilizacijska tekovina. Bez razmišljanja ju diljem istočne Europe mogu konzumirati u zemljama u kojima nije bilo antifašističkoga pokreta otpora ili u onoj jednoj i jedinoj europskoj zemlji, u Poljskoj, gdje pokret otpora nije bio, makar ne dominantno, vezan uz komunističku partiju. Tamo gdje je, pak, antifašističku borbu vodila komunistička partija, bez obzira na sva lijeva zastranjenja, gole otoke, gulage, neslobodnu političkoga života, karamarke i babaroge, neoprezno bi bilo u istu ravan dovoditi antifašističke i fašističke totalitarizme.
E, ali 21. ožujka 2011. slovenska je država na simbolički vrlo moćan način komemorirala tradiciju vlastitoga, komunističkog antifašizma. Toga je dana u opticaj puštena kovanica od dva eura, na kojoj se nalazi glava slavnoga partizanskog komandanta, španskoga borca i – što uopće nije nevažno – člana Komunističke partije Jugoslavije Franca Rozmana Staneta, koga su 7. novembra 1944. (da simbolika bude potpuna, na godišnjicu Oktobarske revolucije) ubili četnici. Imao je trideset tri godine, imao je čin generala Jugoslavenske armije, a vrhovni komandant mu je bio čovjek bez ulice – Josip Broz Tito.
Što pred slovenskom političkom elitom ili pred slovenskim vrhovnim ili ustavnim sudom (dajte, molim vas, izguglajte to već jednom!) razlikuje generala Franca Rozmana Staneta od maršala Tita? Možda to što je Stane poginuo 1944, a Tito umro tek 1980, a svi su se lijevi zločini, kobajagi, dogodili između ta dva datuma? Ne, ipak neće tako biti. Razlika je samo što je Josip Broz bio Hrvat, dok je Franc Rozman bio Slovenac. Jest da je Broz bio poluslovenac, i to važnijom i markantnijom svojom polovinom, ali u simboličnom smislu to je bilo važno samo dok je postojala Jugoslavija. Danas, pak, slovenski suci i političari, kao i dio slovenske javnosti, pokušavaju izmaštati nekakav zasebni slovenski antifašizam, koji, je l’ te, s maršalom Titom, Hrvatima i Jugoslavijom nije imao nikakve veze. U toj fantomskoj nacionalističkoj viziji slovenskoga antifašizma pozitivno je, ipak, to što je Franc Rozman Stane bio partizan, a ne, recimo, belogardejac ili njemački konfident, i to partizan s legitimacijom komunističke partije.
Kada se ovih dana veliki Hrvatići, njih čak pet stotina, sve gigant do giganta, hitro, na valu slovenske inicijative, opredjeljuju oko ukidanja Titova imena, oni ne traže, jer ga ni ne mogu pronaći, legitimitet u partizanima i u partizanskome pokretu otpora. Koliko god se, naime, među hrvatskim partizanima našlo onih koji nisu bili članovi Komunističke partije Jugoslavije i koliko god kolektivni um nacionalne tuđmanovske politike fantazirao o haesesovcima u antifašističkoj borbi, ili koliko god u trenucima totalne psihoze, izazvane izmaštavanjem vlastite povijesti, izmišljali nekakav specijalni urbani, građanski, zagrebački antifašizam, koji je tajno djelovao, jednako prezirući i partizane i ustaše, ali sveudilj spašavajući Židove i sve potrebite, činjenica k’o kuća stoji da Hrvatima, ukoliko prekriže Tita, ostaje samo to da kao antifašiste oglašavaju neumrloga poglavnika, “političara, publicista i romanopisca”, kako ga predstavlja Hrvatska književna enciklopedija, Antu Pavelića, hrvatskoga književnika Milu Budaka i kardinalnog blaženika Stepinca. Zanimljivo bi bilo vidjeti nekoga od njih trojice na kovanici od pet eura. Krupniji su to povijesni formati od mladoga Titova general lajtanta Franca Rozmana Staneta, koji u Kristovim godinama položi život na oltar proleterskoga internacionalizma, s vjerom u ravnopravnost i bratstvo jugoslavenskih naroda i narodnosti.