Jedno se priznati mora: taj dečko je znao igrati lopte. U Crvenoj zvezdi – ej u onoj Zvezdi koja je 1991. postala prvak Europe i Svijeta! – on je bio što i Messi u Barceloni, čudotvorac i umjetnik u sportu, a sport, u pravilu, nikakve veze s umjetnošću nema. Evo, već skoro dvadeset godina neću prežaliti što ga tada nisam mogao gledati čista srca, jer je ta Crvena zvezda imala simboličnu vezu s tenkovima i topovima koji samo što nisu bili zapucali po našem još uvijek mirnom svijetu. Prosinečki, kao uostalom ni bilo koji Zvezdin igrač, s tim topovima i tenkovima nije imao veze, ali jesu imali oni koji će se njezinom pobjedom kititi, a u velikoj mjeri i oni koji su za nju navijali u vrijeme tog veličanstvenog šampionskog hoda. Ali opet kažem, nije Robert Prosinečki bio kriv za ono u ime čega su neki, ili mnogi, tada navijali.
Kada je nekoliko mjeseci kasnije, već kao igrač Reala, optirao za hrvatsku reprezentaciju, meni se činilo da je to prvenstveno moralna odluka. Ubrzo ću shvatiti kako u tome i nema velike ili konačne pameti, ali nekako je čestitije igrati za one koji su napadnuti, nego za one čija vojska napada. Naravno, ukoliko čovjek ima mogućnost izbora. Prosinečki je i u toj ekipi bio čudotvorac, kažem, stvarno je znao igrati lopte, a ostao je čestit i kada drugi više nisu. U dokumentarcu sarajevskog i holandskog redatelja Vuka Janića o naraštaju jugoslavanskih Čileanaca, omladinskih prvaka svijeta iz 1987, u kojem je, kao u onoj lalićevskoj poslovici, svaka zvjerka pokazala svoj trag, Robert Prosinečki govorio je mirne duše, o sebi današnjem i sebi jučerašnjem, o Jugoslaviji i o Hrvatskoj, o Srbima i o Hrvatima, o ocu i o majci. Dočim, Zvonimir Boban se sramio i pokušavao je nekako skriti ili preobjasniti scenu kada kao devetnaestogodišnjak trči ukrug oko stadiona Nacional, s jugoslavenskom zastavom u rukama. Ako ćemo o obrazu, u tom lijepom i tužnom Vukovom filmu, Prosinečki je spašavao hrvatski obraz.
Lijepo je i važno što Prosinečki odlazi trenirati Zvezdu, jer je dvadeset godina, i ne misleći o tome, radio sve da to jednoga dana bude moguće. Lijepo je i važno i zbog nečega drugog, ljepšeg i važnijeg. Nakon Prosinečkog tisuće hrvatskih i srpskih dječaka i djevojaka bit će slobodniji. Granice između njih bit će malo više ljudske, a malo manje hebrangovske, i moći će razgovarati o mnogo toga što im je važno. Između ostaloga, o svojim će očevima, živim i mrtvim, moći da razgovaraju. Više je za njihovu slobodu učinio Robert Prosinečki, nego svi hrvatski i srpski mediji tokom tmurnih i mučnih godina normalizacije.
E, kad smo kod medija, zamjeraju mu pojedini nogometni novinari odlazak u Beograd i u Crvenu zvezdu. Jedan veli da mu je prva asocijacija na Crvenu zvezdu Ravna Gora. Bit će da je pobrkao petokraku i kokardu, ili je to dvoje, doista, isto? A drugi, rugajući se, citira Balaševića, pa kaže „tu ne bira pamet nego srce“. Ni jednom, ni drugom uglednom našem nogometnom novinaru nikada, ali baš nikada, još nije zasmetalo kada igra hrvatska nogometna reprezentacija, i Maksimir pjeva “ajmo, ajmo ustaše”, a svečana loža na čelu s, recimo, Vladimirom Šeksom, zadovoljno se smješka, dok ispod klupe češka svoja hrvatska muda. Smeta im kada se hukće Dinamovim tamnoputim nogometašima, ali kada se i njih, i hrvatsku reprezentaciju, i sve nas, zapravo, naziva ustašama, to im nekako ne smeta. Nego ih obodri da su na pravome putu. Dok je trenirao hrvatsku reprezentaciju, Prosinečki nije trenirao ustaše, kao što ni u Zvezdi on neće trenirati četnike. Za razliku od naših novinara, on ne može biti nacionalist, jer on je, kao i Mate Parlov, ipak bio prvak svijeta.
Bilo bi pravedno da se Prosinečki proslavi na Zvezdinoj klupi. Ali neće, jer u tim stvarima pravde nema. U vrijeme kada je tako magično igrao lopte, one 1991, nisam mogao navijati za njega. Danas mogu i hoću. I zbog ovdašnjih nogometnih novinara, i zbog hrvatske i srpske mladosti, i zato što je taj dečko znao igrati lopte bolje od svih. Osim od Blaža Sliškovića.
Slobodni čovjek Robert Prosinečki
Jedno se priznati mora: taj dečko je znao igrati lopte. U Crvenoj zvezdi – ej u onoj Zvezdi koja je 1991. postala prvak Europe i Svijeta! – on je bio što i Messi u Barceloni, čudotvorac i umjetnik u sportu, a sport, u pravilu, nikakve veze s umjetnošću nema. Evo, već skoro dvadeset godina neću prežaliti što ga tada nisam mogao gledati čista srca, jer je ta Crvena zvezda imala simboličnu vezu s tenkovima i topovima koji samo što nisu bili zapucali po našem još uvijek mirnom svijetu. Prosinečki, kao uostalom ni bilo koji Zvezdin igrač, s tim topovima i tenkovima nije imao veze, ali jesu imali oni koji će se njezinom pobjedom kititi, a u velikoj mjeri i oni koji su za nju navijali u vrijeme tog veličanstvenog šampionskog hoda. Ali opet kažem, nije Robert Prosinečki bio kriv za ono u ime čega su neki, ili mnogi, tada navijali.
Kada je nekoliko mjeseci kasnije, već kao igrač Reala, optirao za hrvatsku reprezentaciju, meni se činilo da je to prvenstveno moralna odluka. Ubrzo ću shvatiti kako u tome i nema velike ili konačne pameti, ali nekako je čestitije igrati za one koji su napadnuti, nego za one čija vojska napada. Naravno, ukoliko čovjek ima mogućnost izbora. Prosinečki je i u toj ekipi bio čudotvorac, kažem, stvarno je znao igrati lopte, a ostao je čestit i kada drugi više nisu. U dokumentarcu sarajevskog i holandskog redatelja Vuka Janića o naraštaju jugoslavanskih Čileanaca, omladinskih prvaka svijeta iz 1987, u kojem je, kao u onoj lalićevskoj poslovici, svaka zvjerka pokazala svoj trag, Robert Prosinečki govorio je mirne duše, o sebi današnjem i sebi jučerašnjem, o Jugoslaviji i o Hrvatskoj, o Srbima i o Hrvatima, o ocu i o majci. Dočim, Zvonimir Boban se sramio i pokušavao je nekako skriti ili preobjasniti scenu kada kao devetnaestogodišnjak trči ukrug oko stadiona Nacional, s jugoslavenskom zastavom u rukama. Ako ćemo o obrazu, u tom lijepom i tužnom Vukovom filmu, Prosinečki je spašavao hrvatski obraz.
Lijepo je i važno što Prosinečki odlazi trenirati Zvezdu, jer je dvadeset godina, i ne misleći o tome, radio sve da to jednoga dana bude moguće. Lijepo je i važno i zbog nečega drugog, ljepšeg i važnijeg. Nakon Prosinečkog tisuće hrvatskih i srpskih dječaka i djevojaka bit će slobodniji. Granice između njih bit će malo više ljudske, a malo manje hebrangovske, i moći će razgovarati o mnogo toga što im je važno. Između ostaloga, o svojim će očevima, živim i mrtvim, moći da razgovaraju. Više je za njihovu slobodu učinio Robert Prosinečki, nego svi hrvatski i srpski mediji tokom tmurnih i mučnih godina normalizacije.
E, kad smo kod medija, zamjeraju mu pojedini nogometni novinari odlazak u Beograd i u Crvenu zvezdu. Jedan veli da mu je prva asocijacija na Crvenu zvezdu Ravna Gora. Bit će da je pobrkao petokraku i kokardu, ili je to dvoje, doista, isto? A drugi, rugajući se, citira Balaševića, pa kaže „tu ne bira pamet nego srce“. Ni jednom, ni drugom uglednom našem nogometnom novinaru nikada, ali baš nikada, još nije zasmetalo kada igra hrvatska nogometna reprezentacija, i Maksimir pjeva “ajmo, ajmo ustaše”, a svečana loža na čelu s, recimo, Vladimirom Šeksom, zadovoljno se smješka, dok ispod klupe češka svoja hrvatska muda. Smeta im kada se hukće Dinamovim tamnoputim nogometašima, ali kada se i njih, i hrvatsku reprezentaciju, i sve nas, zapravo, naziva ustašama, to im nekako ne smeta. Nego ih obodri da su na pravome putu. Dok je trenirao hrvatsku reprezentaciju, Prosinečki nije trenirao ustaše, kao što ni u Zvezdi on neće trenirati četnike. Za razliku od naših novinara, on ne može biti nacionalist, jer on je, kao i Mate Parlov, ipak bio prvak svijeta.
Bilo bi pravedno da se Prosinečki proslavi na Zvezdinoj klupi. Ali neće, jer u tim stvarima pravde nema. U vrijeme kada je tako magično igrao lopte, one 1991, nisam mogao navijati za njega. Danas mogu i hoću. I zbog ovdašnjih nogometnih novinara, i zbog hrvatske i srpske mladosti, i zato što je taj dečko znao igrati lopte bolje od svih. Osim od Blaža Sliškovića.