Izuzmemo li septičke jame ispod autorskih članaka objavljenih na internetu, iz kojih već tradicionalno zaudaraju mišljenja anonimnih fejzbuk komentatora, potjera za vozačem kamiona Draganom Paravinjom začudo nije izazvala šovensku kampanju u hrvatskim medijima. Istina, smrducnuli su prvih dana s Hrvatske radiotelevizije, spominjala se nešto Paravinjina rodbina nastanjena u Srbiji, e ne bi li se tako neobrazovanim, ili nedovoljno opreznim patriotima, koji ne razabiru srpska od hrvatskih prezimena, naznačilo što je dotični po nacionalnosti. Ali, eto, kao da se javnost po prvi puta od nekih davnih dana pokazala nezapaljivom, kao da su naučili razlikovati seksualni, krvni ili svejedno koji delikt od toga kako se delikvent piše na popisu stanovništva, ili kao da su ljudi najednom shvatili da nema baš nekakvog smisla, da nije ljudski, a ni kršćanski, u silovatelju vidjeti Srbina, jer to obično vodi k tome da se u Srbinu vidi silovatelja. A možda je fotografija te drniške djevojke, s osmijehom koji kao da izranja iz neke duboke žalosti, objavljivana svakodnevno u svim novinama i na svim televizijama, nešto promijenila u ljudima? Dogodi se da ljudska nesreća posrami publiku, pa se iz gledališta, makar na trenutak, više ne čuju banalnosti. To je ona minuta šutnje, koja obično traje puno kraće.
Ali ne, na žalost dogodilo se nešto drugo. Drukčiji su razlozi zbog kojih se ugledni komentatori nisu bavili nacionalnim pitanjem Dragana Paravinje. Jer da jesu, morali bi, makar i uzgred, spomenuti da je dotični u Srbiji već osuđen za silovanje, te da se od 2004. nalazi u bijegu. Za njim je, kaže tamošnji direktor policije, iste godine izdana međunarodna potjernica. Suđen je i gonjen i u Bosni i Hercegovini, gdje je, navodno, također izdana potjernica.
Nekako bi valjalo objasniti kako je moguće da se čovjek s takvom reputacijom u Hrvatskoj bavi jednim vrlo javnim poslom. Naime, ako ste vozač kamiona, a ovaj srpski osuđenik za seksualne delikte doista je bio hrvatski vozač kamiona, bavite se možda i najjavnijim poslom koji uopće postoji. Policija vas svako malo legitimira, barem jednom mjesečno guraju vašu putovnicu u onaj skener koji vas očita do u broj i crvenih i crkvenih krvnih zrnaca, i goni vas skener u haps već i zato što Zagrebparkingu niste platili dnevnu kartu. Kako je Dragan Paravinja mogao ostati tako temeljito neprimijećen? Da je bio osuđen za ratne, a ne za mirnodopske zločine, nitko nas ne bi danas mogao uvjeriti da ga u Hrvatskoj nisu skrivali, i već bismo o toj stvari imali stotinu teorija. Ovako, začudo, nemamo nikakvu teoriju, nemamo pojma što se dogodilo. A bilo bi važno da nam netko da uvjerljivo objašnjenje. Ne samo zbog onoga što se dogodilo, nego i zbog svega što bi se tek moglo dogoditi.
Na kraju, šuti se o nečemu o čemu se nikada i ne bi smjelo govoriti, a to je nacionalnost silovatelja, da se ne bi govorilo o onome o čemu bi se svakako moralo govoriti, a to je pitanje kako silovatelj iz susjedne republike u Hrvatskoj može biti slobodni građanin i vozač kamiona. Obično u nas tako bude: šuti se o onome o čemu bi se moralo govoriti, a brblja se o onome o čemu bi trebalo šutjeti. Ali sada su se susrele dvije šutnje, o dvije različite stvari. O jednoj bi se moralo govoriti, ali kako to učiniti i ne zamjeriti se ministru unutarnjih poslova? Od njega bi se, naime, jedinoga moglo tražiti objašnjenje o profesionalnoj karijeri Dragana Paravinje. A tko zna je li gospodinu ministru drago kada građani ili predstavnici javnosti od njega traže objašnjenja.
Teško je ovih dana ne misliti o sudbini te djevojke. Na samome početku ljeta, depresivne hrvatske 2011, pred početak turističke sezone, dok su se građanke i građani razvrstavali u dvije vrste, uglavnom u sobarice i u policajce, nestala je nasred raskrsnice od koje je barem jedna cesta vodila u svijet. Ona ništa od nas nije tražila, ništa nije očekivala, samo je htjela negdje ići. I sigurno je imala dobar razlog da pođe u neki drugi grad, na neko drugo mjesto. Ako je ikako moguće, neka barem taj dio njezine intime ostane sačuvan. Preko njega nećemo doći do istine, ako nam je do istine stalo.
Skener za putovnicu Dragana Paravinje
Izuzmemo li septičke jame ispod autorskih članaka objavljenih na internetu, iz kojih već tradicionalno zaudaraju mišljenja anonimnih fejzbuk komentatora, potjera za vozačem kamiona Draganom Paravinjom začudo nije izazvala šovensku kampanju u hrvatskim medijima. Istina, smrducnuli su prvih dana s Hrvatske radiotelevizije, spominjala se nešto Paravinjina rodbina nastanjena u Srbiji, e ne bi li se tako neobrazovanim, ili nedovoljno opreznim patriotima, koji ne razabiru srpska od hrvatskih prezimena, naznačilo što je dotični po nacionalnosti. Ali, eto, kao da se javnost po prvi puta od nekih davnih dana pokazala nezapaljivom, kao da su naučili razlikovati seksualni, krvni ili svejedno koji delikt od toga kako se delikvent piše na popisu stanovništva, ili kao da su ljudi najednom shvatili da nema baš nekakvog smisla, da nije ljudski, a ni kršćanski, u silovatelju vidjeti Srbina, jer to obično vodi k tome da se u Srbinu vidi silovatelja. A možda je fotografija te drniške djevojke, s osmijehom koji kao da izranja iz neke duboke žalosti, objavljivana svakodnevno u svim novinama i na svim televizijama, nešto promijenila u ljudima? Dogodi se da ljudska nesreća posrami publiku, pa se iz gledališta, makar na trenutak, više ne čuju banalnosti. To je ona minuta šutnje, koja obično traje puno kraće.
Ali ne, na žalost dogodilo se nešto drugo. Drukčiji su razlozi zbog kojih se ugledni komentatori nisu bavili nacionalnim pitanjem Dragana Paravinje. Jer da jesu, morali bi, makar i uzgred, spomenuti da je dotični u Srbiji već osuđen za silovanje, te da se od 2004. nalazi u bijegu. Za njim je, kaže tamošnji direktor policije, iste godine izdana međunarodna potjernica. Suđen je i gonjen i u Bosni i Hercegovini, gdje je, navodno, također izdana potjernica.
Nekako bi valjalo objasniti kako je moguće da se čovjek s takvom reputacijom u Hrvatskoj bavi jednim vrlo javnim poslom. Naime, ako ste vozač kamiona, a ovaj srpski osuđenik za seksualne delikte doista je bio hrvatski vozač kamiona, bavite se možda i najjavnijim poslom koji uopće postoji. Policija vas svako malo legitimira, barem jednom mjesečno guraju vašu putovnicu u onaj skener koji vas očita do u broj i crvenih i crkvenih krvnih zrnaca, i goni vas skener u haps već i zato što Zagrebparkingu niste platili dnevnu kartu. Kako je Dragan Paravinja mogao ostati tako temeljito neprimijećen? Da je bio osuđen za ratne, a ne za mirnodopske zločine, nitko nas ne bi danas mogao uvjeriti da ga u Hrvatskoj nisu skrivali, i već bismo o toj stvari imali stotinu teorija. Ovako, začudo, nemamo nikakvu teoriju, nemamo pojma što se dogodilo. A bilo bi važno da nam netko da uvjerljivo objašnjenje. Ne samo zbog onoga što se dogodilo, nego i zbog svega što bi se tek moglo dogoditi.
Na kraju, šuti se o nečemu o čemu se nikada i ne bi smjelo govoriti, a to je nacionalnost silovatelja, da se ne bi govorilo o onome o čemu bi se svakako moralo govoriti, a to je pitanje kako silovatelj iz susjedne republike u Hrvatskoj može biti slobodni građanin i vozač kamiona. Obično u nas tako bude: šuti se o onome o čemu bi se moralo govoriti, a brblja se o onome o čemu bi trebalo šutjeti. Ali sada su se susrele dvije šutnje, o dvije različite stvari. O jednoj bi se moralo govoriti, ali kako to učiniti i ne zamjeriti se ministru unutarnjih poslova? Od njega bi se, naime, jedinoga moglo tražiti objašnjenje o profesionalnoj karijeri Dragana Paravinje. A tko zna je li gospodinu ministru drago kada građani ili predstavnici javnosti od njega traže objašnjenja.
Teško je ovih dana ne misliti o sudbini te djevojke. Na samome početku ljeta, depresivne hrvatske 2011, pred početak turističke sezone, dok su se građanke i građani razvrstavali u dvije vrste, uglavnom u sobarice i u policajce, nestala je nasred raskrsnice od koje je barem jedna cesta vodila u svijet. Ona ništa od nas nije tražila, ništa nije očekivala, samo je htjela negdje ići. I sigurno je imala dobar razlog da pođe u neki drugi grad, na neko drugo mjesto. Ako je ikako moguće, neka barem taj dio njezine intime ostane sačuvan. Preko njega nećemo doći do istine, ako nam je do istine stalo.