Ne znam baš previše o Šibeniku, ni dobroga, ni lošeg. Pamtim one glave, neobična lica, cijelu jednu ličnu povijest, koja izviruje s vanjskih zidova šibenske katedrale. Zatim mladoga Dražena Petrovića, pamtim Arsena Dedića i Šibensku limenu glazbu, Mišu Kovača i Vicu Vukova. U Šibeniku su rođeni neki meni dragi, bliski ljudi, u Šibenik su se doselili neki drugi, meni također dragi i bliski ljudi. To je grad koji mi se, kao ni toliki drugi gradovi u kojima nikada nisam živio, ničim nikada nije zamjerio, a nemam razloga niti da ga u širokom luku zaobilazim, kao neke treće gradove, jer Šibenikom, koliko znam, ne vladaju nikoji primitivni hajvani, ni njihove sestre punđuše. Od neki dan moje se mišljenje o Šibeniku dramatično popravilo, ili pokvarilo, zavisi od toga s koje strane na stvari gledamo, jesmo li optimisti ili pesimisti, i to sve zahvaljujući jednome čovjeku.
Taj čovjek, Milivoj Zenić, osoba je, valjda, s najdužim ravnateljskim stažom u nekoj hrvatskoj kulturnoj instituciji. Desetljećima već Zenić ravna šibenskom gradskom knjižnicom. Dizao ju je iz pepela, useljavao u bivši Dom JNA, uspijevao prikupiti novac da se od te zgrade načini najljepša gradska biblioteka u Hrvatskoj, tako da onaj tko se danas učlani u šibensku knjižnicu, pa u njoj posuđuje knjige, ima dobroga razloga da se osjeća dijelom nečega što je društveno važno i korisno. Članstvo u Zenićevoj knjižnici vam je, po prilici, kao članstvo u nekoj živoj i stvarnoj akademiji znanosti i umjetnosti. Možda se čovjek na svaku ljepotu, pogotovu duhovnu ljepotu, lako navikne, pa su se u međuvremenu Šibenčani naviknuli na svoju knjižnicu, koja nosi ime Jurja Šižgorića, ali ja sam se, oba puta, ulazeći unutra, osjećao onako kako se inače osjećam kada ulazim u knjižnice, gradske kuće, vijećnice ili domove kulture u Firenci, Bolonji, Krakovu, Vroclavu, Budimpešti, Stockholmu, Trstu, Napulju, Cassinu, Frankfurtu ili, recimo, Beču, da sudjelujem na književnim večerima priređenim – dozvolite mi tu hrvatsku patetiku – meni u čast. U Šibeniku, u knjižnici kod Zenića, pisac i čitatelj osjeća se kao na bilo kojem drugom mjestu na svijetu, u bilo kojem gradu čiji građani svoje biblioteke, galerije, terme, hamame ili koncertne dvorane grade i čuvaju kao mjesta vlastitoga samopoštovanja. Zaludne bi bile kamene glave na šibenskoj katedrali – jer bismo mogli pomisliti da su ih to barbari naslijedili od nekoga iščezloga plemenitog svijeta – da nije Milivoja Zenića i njegove knjižnice.
Tri puta je, čitamo u novinama, Milivoj Zenić predložen za nagradu Grada Šibenika i triput je nije dobio. Ako smo optimisti, reći ćemo ovako: kakav li je, Bože, taj grad, veći i bogatiji od Siene ili Praga, kada ne može za nagradu na red doći onaj koji bi, sasvim sigurno, nagradu već dobio i u Sieni i u Pragu, da je u tim gradovima tako fanatično i vjerno obavljao svoj posao. Ako smo pesimisti, stvar ćemo izokrenuti: Hrvatska u kulturnome i umjetničkom smislu i jest daleko iza većine tranzicijskih zemalja, uključujući i sve prve susjede, zato što u Hrvatskoj ljudi poput Zenića, ti izuzeci od pravila, ne mogu od jala i jada malomišćanskog i palanačkog dobiti ni nagradu Grada Šibenika. Realno gledajući, mimo ovih i onih egzaltacija, Zenić nije nagrađen zbog zavisti onih koji o nagradama odlučuju. Oni mu zavide, premda ne bi ni pokušali raditi njegov posao. Za njih, ustvari za Hrvatsku kakva se stvara već dvadesetak godina, budale su oni koji predano rade posao koji nitko ne bi radio. Takvi se zbog svoga entuzijazma izlažu podsmijehu i sumnjičenju. Jer koja bi budala radila išta za zajednički interes, ako od toga nema osobne koristi? Ali što je najbjednije, iako takve u nas, u Šibeniku ili bilo kojem drugom gradu, smatraju budalama, zavide im i čine sve da narodu pokažu kako su ti entuzijasti ustvari najgore hulje.
Premda o tom gradu malo znam, ne mogu a da ga ne volim, ne mogu a da mu se ne divim, kao što se čovjek divi tim malim gradovima, koji nikada neće postati metropole, regionalne ili nacionalne, ali u kojima se jasno prepoznaje duh jedne kulture i jezika, ono što nas izuzima i razlikuje među drugim kulturama i jezicima, i što nas istovremeno čini pripadnicima šire zajednice, civilizacije i čovječanstva. Samo još da se Milivoj Zenić smiluje i još jednom nagradi šibensko Gradsko vijeće i njegov odbor za dodjelu nagrada. Možda se u međuvremenu i oni poprave pa zasluže Zenića.
Skandal u Jurja Šižgorića
Ne znam baš previše o Šibeniku, ni dobroga, ni lošeg. Pamtim one glave, neobična lica, cijelu jednu ličnu povijest, koja izviruje s vanjskih zidova šibenske katedrale. Zatim mladoga Dražena Petrovića, pamtim Arsena Dedića i Šibensku limenu glazbu, Mišu Kovača i Vicu Vukova. U Šibeniku su rođeni neki meni dragi, bliski ljudi, u Šibenik su se doselili neki drugi, meni također dragi i bliski ljudi. To je grad koji mi se, kao ni toliki drugi gradovi u kojima nikada nisam živio, ničim nikada nije zamjerio, a nemam razloga niti da ga u širokom luku zaobilazim, kao neke treće gradove, jer Šibenikom, koliko znam, ne vladaju nikoji primitivni hajvani, ni njihove sestre punđuše. Od neki dan moje se mišljenje o Šibeniku dramatično popravilo, ili pokvarilo, zavisi od toga s koje strane na stvari gledamo, jesmo li optimisti ili pesimisti, i to sve zahvaljujući jednome čovjeku.
Taj čovjek, Milivoj Zenić, osoba je, valjda, s najdužim ravnateljskim stažom u nekoj hrvatskoj kulturnoj instituciji. Desetljećima već Zenić ravna šibenskom gradskom knjižnicom. Dizao ju je iz pepela, useljavao u bivši Dom JNA, uspijevao prikupiti novac da se od te zgrade načini najljepša gradska biblioteka u Hrvatskoj, tako da onaj tko se danas učlani u šibensku knjižnicu, pa u njoj posuđuje knjige, ima dobroga razloga da se osjeća dijelom nečega što je društveno važno i korisno. Članstvo u Zenićevoj knjižnici vam je, po prilici, kao članstvo u nekoj živoj i stvarnoj akademiji znanosti i umjetnosti. Možda se čovjek na svaku ljepotu, pogotovu duhovnu ljepotu, lako navikne, pa su se u međuvremenu Šibenčani naviknuli na svoju knjižnicu, koja nosi ime Jurja Šižgorića, ali ja sam se, oba puta, ulazeći unutra, osjećao onako kako se inače osjećam kada ulazim u knjižnice, gradske kuće, vijećnice ili domove kulture u Firenci, Bolonji, Krakovu, Vroclavu, Budimpešti, Stockholmu, Trstu, Napulju, Cassinu, Frankfurtu ili, recimo, Beču, da sudjelujem na književnim večerima priređenim – dozvolite mi tu hrvatsku patetiku – meni u čast. U Šibeniku, u knjižnici kod Zenića, pisac i čitatelj osjeća se kao na bilo kojem drugom mjestu na svijetu, u bilo kojem gradu čiji građani svoje biblioteke, galerije, terme, hamame ili koncertne dvorane grade i čuvaju kao mjesta vlastitoga samopoštovanja. Zaludne bi bile kamene glave na šibenskoj katedrali – jer bismo mogli pomisliti da su ih to barbari naslijedili od nekoga iščezloga plemenitog svijeta – da nije Milivoja Zenića i njegove knjižnice.
Tri puta je, čitamo u novinama, Milivoj Zenić predložen za nagradu Grada Šibenika i triput je nije dobio. Ako smo optimisti, reći ćemo ovako: kakav li je, Bože, taj grad, veći i bogatiji od Siene ili Praga, kada ne može za nagradu na red doći onaj koji bi, sasvim sigurno, nagradu već dobio i u Sieni i u Pragu, da je u tim gradovima tako fanatično i vjerno obavljao svoj posao. Ako smo pesimisti, stvar ćemo izokrenuti: Hrvatska u kulturnome i umjetničkom smislu i jest daleko iza većine tranzicijskih zemalja, uključujući i sve prve susjede, zato što u Hrvatskoj ljudi poput Zenića, ti izuzeci od pravila, ne mogu od jala i jada malomišćanskog i palanačkog dobiti ni nagradu Grada Šibenika. Realno gledajući, mimo ovih i onih egzaltacija, Zenić nije nagrađen zbog zavisti onih koji o nagradama odlučuju. Oni mu zavide, premda ne bi ni pokušali raditi njegov posao. Za njih, ustvari za Hrvatsku kakva se stvara već dvadesetak godina, budale su oni koji predano rade posao koji nitko ne bi radio. Takvi se zbog svoga entuzijazma izlažu podsmijehu i sumnjičenju. Jer koja bi budala radila išta za zajednički interes, ako od toga nema osobne koristi? Ali što je najbjednije, iako takve u nas, u Šibeniku ili bilo kojem drugom gradu, smatraju budalama, zavide im i čine sve da narodu pokažu kako su ti entuzijasti ustvari najgore hulje.
Premda o tom gradu malo znam, ne mogu a da ga ne volim, ne mogu a da mu se ne divim, kao što se čovjek divi tim malim gradovima, koji nikada neće postati metropole, regionalne ili nacionalne, ali u kojima se jasno prepoznaje duh jedne kulture i jezika, ono što nas izuzima i razlikuje među drugim kulturama i jezicima, i što nas istovremeno čini pripadnicima šire zajednice, civilizacije i čovječanstva. Samo još da se Milivoj Zenić smiluje i još jednom nagradi šibensko Gradsko vijeće i njegov odbor za dodjelu nagrada. Možda se u međuvremenu i oni poprave pa zasluže Zenića.