Bio sam neki dan u Petrinji. Gradić od desetak tisuća stanovnika, upola manji nego prije rata, na samom je rubu nacionalnog interesa, pa ako bi tko po Hrvatskoj tražio kraj svijeta, mjesto gdje počinje Ništa, takvom bi istraživaču Petrinja bila vrlo ozbiljan lokalitet. Istovremeno, do Petrinje vam, krenete li s Jelačić placa, autom treba jedva četrdesetak minuta vožnje, i to kroz ubava, skladno uređena turopoljska sela, koja putnika svaki put zbune jer se, vozeći se prema Sisku i Petrinji, osjećate kao da ste stigli u Europu. Krenuli ste iz Zagreba, koji nakon dvadeset godina vrlo temeljite provincijalizacije, a zatim i ekonomske krize i recesije, djeluje inferiorno u odnosu na Ljubljanu, Bratislavu ili Pečuh, a da o Beču ili Budimpešti i ne sanjamo, i najednom se zateknete usred Lekenika i Dužice, sela čije se očuvane i kultivirane vizure ne razlikuju od sela sjeverne Italije, Bavarske ili Bretanje. Ništa tu nije ružnije ili manje skladno nego, recimo, u Istri, ali zbog nečega to ne želimo primjećivati. Jer, na kraju i šta bismo, s tim što je Lekenik posve europski, a Cvjetni plac nije ni nalik?
Petrinja ima vrlo solidan curriculum za šarene turističke bedekere: srednjovjekovni grad, s kontinuitetom od trinaestog stoljeća, pogranično mjesto iz vremena otomanskih osvajanja, maleno industrijsko središte u austrougarsko doba… Tu je tradicija mesnih prerađevina, slavna Gavrilovićeva tvornica, koja je, dijelom od mesa s vlastitih farmi, dijelom od mesa otkupljivanog od seljaka s Banovine (iliti Banije), proizvodila kobasice i salame, čija je povijest bila sasvim europska, pa bi ju vrijedilo i napisati kada bi danas do takvih tradicija netko još držao. Za vrijeme Jugoslavije Gavrilovićevi proizvodi bili su mjera kvaliteta za sve druge, vrlo brojne, mesne industrije, a Gavrilovićeva zimska salama, jetrena pašteta ili hrenovke, pamte se kao amblemi svakodnevice jedne epohe, važna mjesta u nekoj također nenapisanoj historiji privatnoga života u SFRJ. Od zimske salame, slavne gavrilovićke, danas su ostali samo ime i dizajn.
Iz Petrinje su velikani hrvatske umjetnosti Krsto Hegedušić i Ivan Kožarić, iz Petrinje je jedan od naših znanstvenih čudaka, slavni astronom Oton Kučera, Petrinjac je bio i ludi ekonomist, svojedobni kandidat za Nobelovu nagradu, Branko Horvat… I sve njih imam potrebu nabrojiti, popisati i protokolisati zbog onoga što Petrinja danas jest: lijepo i čisto mjesto, s pokošenim travnjacima, na samom kraju svijeta, ukoliko se na svijet gleda iz hrvatske metropole.
U samom središtu grada je “Pučko otvoreno sveučilište Hrvatski dom”, ili – kako bi se to nekada kratko reklo – dom kulture. Tu sam došao poslom, da s ljudima razgovaram o onome čime se bavim. A prije početka večeri domaćin me je, kako je i red, proveo kroz Hrvatski dom. Izvana, riječ je o arhitektonski vrlo urednoj, ali neupadljivoj zgradi. Iznutra, Hrvatski dom malo je čudo kulturnih i društvenih ambicija jednoga vremena, pomalo već oronuli “multimedijalni centar”, sa sjajnim rasporedom prostorija, s velikom kazališnom dvoranom, u kojoj je nekada radilo kino, i s nekoliko manjih dvorana, atrijem u kojem je nekada bio restoran. Ove srijede, oko osam navečer, sve je djelovalo živahno: u velikoj dvorani se uvježbavala neka školska priredba, u baletnoj dvorani Petrinjke je trbušnome plesu podučavala učiteljica iz Rusije (jeste li primijetili tu neobično ljupku pojavu u našoj provinciji: Ruskinje, učiteljice plesa, koje djecu i odrasle uče trbušnom plesu, baletu, okretnim igrama?), a mala je dvorana upravo priređivana za naš razgovor.
– Da, ali zimi je puno teže – govori mi Goran, srednjoškolski profesor hrvatskoga – nema se novca za grijanje, pa je veći dio zgrade izvan funkcije.
U vrijeme kada je novcima socijalističkog prehrambenog giganta podignut ovaj dom kulture, računalo se na to da će Petrinja rasti i razvijati se, i kao što su se u to doba djeci kupovale broj ili dva veće cipele, tako je i dom kulture morao biti po mjeri kulturnih potreba neke buduće, veće i kulturnije Petrinje. Danas, kada je grad dvostruko manji, ali i siromašniji nego što je prije rata bio, Hrvatski dom podsjeća na dobre, ručno izrađene cipele, kakve bi poželjeli i mnogi bogatiji Europljani. E, samo što su ove cipele za četiri broja veće, i koliko god smo bosonogi, ne znamo što bismo s njima. Niti ih možemo obuti, niti ih možemo prekrojiti. I tako s vremenom cipele propadaju, kao što zimi propada Hrvatski dom, i kao što propada sve ono što je u današnoj, nevidljivoj Hrvatskoj, načinjeno po mjeri nekoga drugog vremena i nekog drugog sustava vrijednosti. Socijalistički privredni giganti su se, kao i privatne kompanije na Zapadu, brinuli za kulturne potrebe sela i gradova u kojima bi izniknuli. U narav hrvatskoga neoliberalnog kapitalizma, onog tuđmanovskog i ovog čačićevskog, nije upisana briga za javni interes, a kamo li za kulturne potrebe građana.
Petrinjski Hrvatski dom metafora je te, nekad bogate, hrvatske provincije, uništenih industrijskih gradova i gradića, naprednih općinskih središta i zadužbina slavnih socijalističkih direktora. Sve je propalo, sve se razišlo i razbježalo, sve se smanjilo, i najednom se pojavio paradoksalan problem sveopće životne oskudice i svaopćeg viška: ti lijepi, odumirući gradići, koji naoko izgledaju europskije i solidnije od same metropole, napušteni su od nacionalnih središnjica i lišeni osnovnih elemenata vlastite dostojanstvene gradskosti, a s druge strane, još uvijek imaju svoje prevelike domove kulture i dijelove neke moćne infrastrukture, kojom im je jednom davno bila obećano neko buduće blagostanje.
Tužna je današnja Hrvatska dok se gleda iz Petrinje, ali iz Petrinje se ova zemlja vidi bolje nego iz Zagreba. Pogled nam otkriva da se nemamo čemu nadati, ali se imamo čemu diviti. Ljepoti u tom tragičnom hrvatskom neskladu forme i sadržaja.
Put na kraj svijeta: Od Zagreba do Petrinje
Bio sam neki dan u Petrinji. Gradić od desetak tisuća stanovnika, upola manji nego prije rata, na samom je rubu nacionalnog interesa, pa ako bi tko po Hrvatskoj tražio kraj svijeta, mjesto gdje počinje Ništa, takvom bi istraživaču Petrinja bila vrlo ozbiljan lokalitet. Istovremeno, do Petrinje vam, krenete li s Jelačić placa, autom treba jedva četrdesetak minuta vožnje, i to kroz ubava, skladno uređena turopoljska sela, koja putnika svaki put zbune jer se, vozeći se prema Sisku i Petrinji, osjećate kao da ste stigli u Europu. Krenuli ste iz Zagreba, koji nakon dvadeset godina vrlo temeljite provincijalizacije, a zatim i ekonomske krize i recesije, djeluje inferiorno u odnosu na Ljubljanu, Bratislavu ili Pečuh, a da o Beču ili Budimpešti i ne sanjamo, i najednom se zateknete usred Lekenika i Dužice, sela čije se očuvane i kultivirane vizure ne razlikuju od sela sjeverne Italije, Bavarske ili Bretanje. Ništa tu nije ružnije ili manje skladno nego, recimo, u Istri, ali zbog nečega to ne želimo primjećivati. Jer, na kraju i šta bismo, s tim što je Lekenik posve europski, a Cvjetni plac nije ni nalik?
Petrinja ima vrlo solidan curriculum za šarene turističke bedekere: srednjovjekovni grad, s kontinuitetom od trinaestog stoljeća, pogranično mjesto iz vremena otomanskih osvajanja, maleno industrijsko središte u austrougarsko doba… Tu je tradicija mesnih prerađevina, slavna Gavrilovićeva tvornica, koja je, dijelom od mesa s vlastitih farmi, dijelom od mesa otkupljivanog od seljaka s Banovine (iliti Banije), proizvodila kobasice i salame, čija je povijest bila sasvim europska, pa bi ju vrijedilo i napisati kada bi danas do takvih tradicija netko još držao. Za vrijeme Jugoslavije Gavrilovićevi proizvodi bili su mjera kvaliteta za sve druge, vrlo brojne, mesne industrije, a Gavrilovićeva zimska salama, jetrena pašteta ili hrenovke, pamte se kao amblemi svakodnevice jedne epohe, važna mjesta u nekoj također nenapisanoj historiji privatnoga života u SFRJ. Od zimske salame, slavne gavrilovićke, danas su ostali samo ime i dizajn.
Iz Petrinje su velikani hrvatske umjetnosti Krsto Hegedušić i Ivan Kožarić, iz Petrinje je jedan od naših znanstvenih čudaka, slavni astronom Oton Kučera, Petrinjac je bio i ludi ekonomist, svojedobni kandidat za Nobelovu nagradu, Branko Horvat… I sve njih imam potrebu nabrojiti, popisati i protokolisati zbog onoga što Petrinja danas jest: lijepo i čisto mjesto, s pokošenim travnjacima, na samom kraju svijeta, ukoliko se na svijet gleda iz hrvatske metropole.
U samom središtu grada je “Pučko otvoreno sveučilište Hrvatski dom”, ili – kako bi se to nekada kratko reklo – dom kulture. Tu sam došao poslom, da s ljudima razgovaram o onome čime se bavim. A prije početka večeri domaćin me je, kako je i red, proveo kroz Hrvatski dom. Izvana, riječ je o arhitektonski vrlo urednoj, ali neupadljivoj zgradi. Iznutra, Hrvatski dom malo je čudo kulturnih i društvenih ambicija jednoga vremena, pomalo već oronuli “multimedijalni centar”, sa sjajnim rasporedom prostorija, s velikom kazališnom dvoranom, u kojoj je nekada radilo kino, i s nekoliko manjih dvorana, atrijem u kojem je nekada bio restoran. Ove srijede, oko osam navečer, sve je djelovalo živahno: u velikoj dvorani se uvježbavala neka školska priredba, u baletnoj dvorani Petrinjke je trbušnome plesu podučavala učiteljica iz Rusije (jeste li primijetili tu neobično ljupku pojavu u našoj provinciji: Ruskinje, učiteljice plesa, koje djecu i odrasle uče trbušnom plesu, baletu, okretnim igrama?), a mala je dvorana upravo priređivana za naš razgovor.
– Da, ali zimi je puno teže – govori mi Goran, srednjoškolski profesor hrvatskoga – nema se novca za grijanje, pa je veći dio zgrade izvan funkcije.
U vrijeme kada je novcima socijalističkog prehrambenog giganta podignut ovaj dom kulture, računalo se na to da će Petrinja rasti i razvijati se, i kao što su se u to doba djeci kupovale broj ili dva veće cipele, tako je i dom kulture morao biti po mjeri kulturnih potreba neke buduće, veće i kulturnije Petrinje. Danas, kada je grad dvostruko manji, ali i siromašniji nego što je prije rata bio, Hrvatski dom podsjeća na dobre, ručno izrađene cipele, kakve bi poželjeli i mnogi bogatiji Europljani. E, samo što su ove cipele za četiri broja veće, i koliko god smo bosonogi, ne znamo što bismo s njima. Niti ih možemo obuti, niti ih možemo prekrojiti. I tako s vremenom cipele propadaju, kao što zimi propada Hrvatski dom, i kao što propada sve ono što je u današnoj, nevidljivoj Hrvatskoj, načinjeno po mjeri nekoga drugog vremena i nekog drugog sustava vrijednosti. Socijalistički privredni giganti su se, kao i privatne kompanije na Zapadu, brinuli za kulturne potrebe sela i gradova u kojima bi izniknuli. U narav hrvatskoga neoliberalnog kapitalizma, onog tuđmanovskog i ovog čačićevskog, nije upisana briga za javni interes, a kamo li za kulturne potrebe građana.
Petrinjski Hrvatski dom metafora je te, nekad bogate, hrvatske provincije, uništenih industrijskih gradova i gradića, naprednih općinskih središta i zadužbina slavnih socijalističkih direktora. Sve je propalo, sve se razišlo i razbježalo, sve se smanjilo, i najednom se pojavio paradoksalan problem sveopće životne oskudice i svaopćeg viška: ti lijepi, odumirući gradići, koji naoko izgledaju europskije i solidnije od same metropole, napušteni su od nacionalnih središnjica i lišeni osnovnih elemenata vlastite dostojanstvene gradskosti, a s druge strane, još uvijek imaju svoje prevelike domove kulture i dijelove neke moćne infrastrukture, kojom im je jednom davno bila obećano neko buduće blagostanje.
Tužna je današnja Hrvatska dok se gleda iz Petrinje, ali iz Petrinje se ova zemlja vidi bolje nego iz Zagreba. Pogled nam otkriva da se nemamo čemu nadati, ali se imamo čemu diviti. Ljepoti u tom tragičnom hrvatskom neskladu forme i sadržaja.