Loša vijest za hrvatsku državu, dobra vijest za građanske slobode u Hrvatskoj: nakon što se talijanska javnost sablaznula nad suđenjem za verbalni delikt Predragu Matvejeviću, nakon što su književnici, intelektualci i političari potpisivali peticije u obranu ovoga pisca, zastupnica u Europskome parlamentu Debora Serracchiani zatražila je reakciju visoke predstavnice za vanjsku politiku i sigurnost Europske Unije Catherine Ashton, ustvrdivši kako je presuda Matvejeviću „preteška za Hrvatsku kao zemlju koja želi postati dvadeset osma članica Europske Unije“.
Nekako u isto vrijeme je na adresu naših novina stigao demanti, sa zahtjevom za javnu ispriku, koji je po ovlaštenome advokatu poslao Dražen Tripalo, jedan od trojice sudaca Vrhovnoga suda što su ovu pravosudnu sramotu učinili definitivnom. Po formi i sadržaju pisma, što smo ga u skraćenom obliku i objavili, čini se da Tripalo, ako mu se ne ispričaju, neizravno prijeti tužbom. Osim što je pomalo neugodno što invektive koje sam izrekao na račun Vrhovnoga suda RH i svjetonazora koji svojim presudama sugerira prihvaća na sebe, pa se zbog njih osjeća uvrijeđenim i samo što ne uzvikne- Vrhovni sud, to sam ja! – Tripalo iznosi nekoliko vrlo zanimljivih tvrdnji. Recimo, on kaže kako je „neistinito“ da se Vrhovni sud svojom presudom odredio „oko svjetonazorskih aspekata“ procesa Predragu Matvejeviću. Ako je to neistinito, ako sudske presude ne sugeriraju društveno prihvatljiv svjetonazor, tada se provođenje prava svodi na odmazdu. Sudac Tripalo, naravno, ne bi htio da pomislimo kako on tako misli, ali što da mislimo ako već kaže da se Vrhovni sud nije odredio „oko svjetonazorskih aspekata“?
Ili sljedeće: Tripalo putem svoga advokata kaže da je „netočno“ da je Matvejević osuđen zbog ideološkog prekršaja, kao što ja to tvrdim, „već je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Zagrebu, jer protiv te presude nije podnijeta žalba, Predrag Matvejević proglašen krivim zbog kaznenih djela protiv časti i ugleda, i to kaznenog djela uvrede“ Dakle, sudac tvrdi da je Matvejević proglašen krivim, jer protiv presude Općinskoga suda nije podnio žalbu. Što to znači? Da bi bio proglašen nevinim da je podnio žalbu? Iz ovoga logično proizlazi da je presuda Općinskoga suda po nekom neiskazanom pravilu kriva, a da bi se došlo do prave presude, Matvejević se trebao žaliti. No, nije li građanin Matvejević iskazao potpuno povjerenje u hrvatsko pravosuđe, jer je već na prvoj stepenici povjerovao u ono što će ostatku slobodnomisleće Hrvatske, talijanskim piscima i intelektualcima, te europarlamentarki Debori Serracchiani tek na kraju biti jasno, a to je da zapravo i nema razlike u doživljaju slobode javne riječi i književnoga izražavanja između općinskoga suca Nenada Lukića i suca Vrhovnoga suda Dražena Tripala, pa nema ni potrebe žaliti se?
Sudac Dražen Tripalo, putem svoga advokata, tvrdi kako on osobno podatke o svome privatnom životu nikada nije iznosio u javnost, čime demantira nešto čega u mome tekstu nema. Svaki hrvatski selebriti, kada ga o tome upitaju, kaže da se nikada nije reklamirao u javnosti, niti je po medijima iznosio činjenice iz svoga privatnog života. Takvo što svojedobno je za sebe tvrdila i Simona Gotovac. Ja sam joj, naravno, povjerovao, pa ne znam zašto ne bih vjerovao i sucu Tripalu.
Pismu Dražena Tripala – koje kao pisac i novinar privatno doživljavam kao prijeteće pismo s jedne od najviših državnih adresa – prethodila je javna kampanja koju su protiv mene, jer sam ustao u Matvejevićevu obranu, te protiv osuđenog književnika, vodili desničarski mediji. Uz vrlo zanimljiv repertoar uvreda i prijetnji, bilo izgonom, bilo nečim još gorim, na račun nas dvojice, slijedile su i pohvale na račun suca Tripala i njegovih kolega. Priznajem da me je ta kampanja, i svi njezini sudionici, veselila u svakom trenutku i u svakoj napisanoj ili izrečenoj prijetnji i uvredi na moj račun, te pohvali pravosudnim organima koji su predvidjeli robiju za Matvejevića. Naime, ta je divlja čeljad samo potvrđivala moju tvrdnju da suci Nenad Lukić i Dražen Tripalo propagiraju jedan jasno definiran svjetonazor, čija je samo simbolička figura nekakav Mile Pešorda. Da ga ne propagiraju, ne bi ih protagonosti upravo tog svjetonazora tako živahno slavili i branili.
Ne znam hoće li se netko drugi ispričati sucu Draženu Tripalu, ali ja sigurno neću. Nisam ga mogao uvrijediti ni oklevetati, jer me on ne zanima drukčije nego kao simbolična figura Šimonovićeva pravosuđa, koje je u najgoroj staljinističkoj maniri presudilo jednome piscu. Srećom, tom i takvom pravosuđu slobodnomisleća Europa u stanju je osigurati popularnost kakvu ni Simonica nije doživjela. Želi li to sudac Tripalo?
Prijeti li vrhovni sudac tužbom?
Loša vijest za hrvatsku državu, dobra vijest za građanske slobode u Hrvatskoj: nakon što se talijanska javnost sablaznula nad suđenjem za verbalni delikt Predragu Matvejeviću, nakon što su književnici, intelektualci i političari potpisivali peticije u obranu ovoga pisca, zastupnica u Europskome parlamentu Debora Serracchiani zatražila je reakciju visoke predstavnice za vanjsku politiku i sigurnost Europske Unije Catherine Ashton, ustvrdivši kako je presuda Matvejeviću „preteška za Hrvatsku kao zemlju koja želi postati dvadeset osma članica Europske Unije“.
Nekako u isto vrijeme je na adresu naših novina stigao demanti, sa zahtjevom za javnu ispriku, koji je po ovlaštenome advokatu poslao Dražen Tripalo, jedan od trojice sudaca Vrhovnoga suda što su ovu pravosudnu sramotu učinili definitivnom. Po formi i sadržaju pisma, što smo ga u skraćenom obliku i objavili, čini se da Tripalo, ako mu se ne ispričaju, neizravno prijeti tužbom. Osim što je pomalo neugodno što invektive koje sam izrekao na račun Vrhovnoga suda RH i svjetonazora koji svojim presudama sugerira prihvaća na sebe, pa se zbog njih osjeća uvrijeđenim i samo što ne uzvikne- Vrhovni sud, to sam ja! – Tripalo iznosi nekoliko vrlo zanimljivih tvrdnji. Recimo, on kaže kako je „neistinito“ da se Vrhovni sud svojom presudom odredio „oko svjetonazorskih aspekata“ procesa Predragu Matvejeviću. Ako je to neistinito, ako sudske presude ne sugeriraju društveno prihvatljiv svjetonazor, tada se provođenje prava svodi na odmazdu. Sudac Tripalo, naravno, ne bi htio da pomislimo kako on tako misli, ali što da mislimo ako već kaže da se Vrhovni sud nije odredio „oko svjetonazorskih aspekata“?
Ili sljedeće: Tripalo putem svoga advokata kaže da je „netočno“ da je Matvejević osuđen zbog ideološkog prekršaja, kao što ja to tvrdim, „već je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Zagrebu, jer protiv te presude nije podnijeta žalba, Predrag Matvejević proglašen krivim zbog kaznenih djela protiv časti i ugleda, i to kaznenog djela uvrede“ Dakle, sudac tvrdi da je Matvejević proglašen krivim, jer protiv presude Općinskoga suda nije podnio žalbu. Što to znači? Da bi bio proglašen nevinim da je podnio žalbu? Iz ovoga logično proizlazi da je presuda Općinskoga suda po nekom neiskazanom pravilu kriva, a da bi se došlo do prave presude, Matvejević se trebao žaliti. No, nije li građanin Matvejević iskazao potpuno povjerenje u hrvatsko pravosuđe, jer je već na prvoj stepenici povjerovao u ono što će ostatku slobodnomisleće Hrvatske, talijanskim piscima i intelektualcima, te europarlamentarki Debori Serracchiani tek na kraju biti jasno, a to je da zapravo i nema razlike u doživljaju slobode javne riječi i književnoga izražavanja između općinskoga suca Nenada Lukića i suca Vrhovnoga suda Dražena Tripala, pa nema ni potrebe žaliti se?
Sudac Dražen Tripalo, putem svoga advokata, tvrdi kako on osobno podatke o svome privatnom životu nikada nije iznosio u javnost, čime demantira nešto čega u mome tekstu nema. Svaki hrvatski selebriti, kada ga o tome upitaju, kaže da se nikada nije reklamirao u javnosti, niti je po medijima iznosio činjenice iz svoga privatnog života. Takvo što svojedobno je za sebe tvrdila i Simona Gotovac. Ja sam joj, naravno, povjerovao, pa ne znam zašto ne bih vjerovao i sucu Tripalu.
Pismu Dražena Tripala – koje kao pisac i novinar privatno doživljavam kao prijeteće pismo s jedne od najviših državnih adresa – prethodila je javna kampanja koju su protiv mene, jer sam ustao u Matvejevićevu obranu, te protiv osuđenog književnika, vodili desničarski mediji. Uz vrlo zanimljiv repertoar uvreda i prijetnji, bilo izgonom, bilo nečim još gorim, na račun nas dvojice, slijedile su i pohvale na račun suca Tripala i njegovih kolega. Priznajem da me je ta kampanja, i svi njezini sudionici, veselila u svakom trenutku i u svakoj napisanoj ili izrečenoj prijetnji i uvredi na moj račun, te pohvali pravosudnim organima koji su predvidjeli robiju za Matvejevića. Naime, ta je divlja čeljad samo potvrđivala moju tvrdnju da suci Nenad Lukić i Dražen Tripalo propagiraju jedan jasno definiran svjetonazor, čija je samo simbolička figura nekakav Mile Pešorda. Da ga ne propagiraju, ne bi ih protagonosti upravo tog svjetonazora tako živahno slavili i branili.
Ne znam hoće li se netko drugi ispričati sucu Draženu Tripalu, ali ja sigurno neću. Nisam ga mogao uvrijediti ni oklevetati, jer me on ne zanima drukčije nego kao simbolična figura Šimonovićeva pravosuđa, koje je u najgoroj staljinističkoj maniri presudilo jednome piscu. Srećom, tom i takvom pravosuđu slobodnomisleća Europa u stanju je osigurati popularnost kakvu ni Simonica nije doživjela. Želi li to sudac Tripalo?