Ovo je kulturni događaj godine, ne samo godine nego i desetljeća, ne samo desetljeća nego i stoljeća, blebetala je, čitajući s lista papira koji joj je očito netko drugi ispisao, predsjednica Vlade Republike Hrvatske Jadranka Kosor, svečano otvarajući, uz sav pripadajući ceremonijal, jednu loše ozidanu građevinu, koja tako neodoljivo svojim habitusom podsjeća na dom zdravlja u kakvoj bugarskoj provinciji u vrijeme Todora Živkova, koji je tako velik ne zato što su seljani prečesto bolesni, nego je liječnik silno ambiciozan, ima dobre veze u Varni, koje dobacuju sve do Plovdiva i Sofije, i kandidat je za člana Centralnoga komiteta Komunističke partije Bugarske.
Otvorila je, dakle, Jadranka Kosor to pribježište pred kišom koja je te večeri obilno zalijevala Zagreb, obezvređujući posve hladno, u nedužnome anđeoskom plavetnilu ehotona u njezinome skalpu i auri, svih stotinu godina hrvatske kulture, skupa s Krležom i Gavellom, zajedno s Ivanom Meštrovićem, Ujevićem i ostalima koji su u ovoj zemlji i pred ovim narodom i njezinim nenačitanim vođama i vodiljama, od Pavelićeve Mare do Kosoreve Jadranke, pokušavali napisati, nacrtati ili zamisliti nešto s čime bi Hrvati bili ravni drugim narodima i što bi ih, na kraju krajeva, i činilo narodom.
Jer svi ti ljudi, bez obzira na to jesu li pisali o svom talentu, ne misleći o svome rodu, ili bi im oku zasuzilo kada bi na proplanku ugledali ovčice i među njima čobanina Hrvata, skupa s njegovim i našim hrvatskim psom ovčarem, stvarali su hrvatsku kulturu, koja je ovaj narod imala obilježiti i odrediti narodom, u protekloj godini, desetljeću i stoljeću.
Nikome od njih nije moglo biti ni na kraj pameti da će jednoga dana doći takva ignorantkinja, kojoj – kako čitamo – u životu nedostaje netko kome bi se povjerila, ali koja, otkako je postala predsjednica vlade, podsjeća na vješalicu iz onih šnajderaja pokraj kojih se penjemo da bismo se zadihani prekrižili usred Kamenitih vrata, jer za svaku prigodu ima drugi haljetak, pa je za ovaj obukla nešto prigodno svečano, što je djelovalo poput fine i skupe švedske krpe kojom će biti obrisan Kožarićev izložak u Muzeju suvremene umjetnosti; nikome od njih, velim, ne bi na um palo da bi se ona mogla tako unerediti po hrvatskoj kulturi, proglašavajući dovršetak jedne zgrade kulturnim događajem stoljeća.
Doista, vrijedi zamisliti što bi se dogodilo Borisu Tadiću ili Mirku Cvetkoviću, što bi se dogodilo premijeru Moldavije, da je javno, za najvažniji događaj u kulturnoj povijesti svoga naroda, u onome stoljeću u kojemu je narod u pravome smislu i nastajao, proglasio izgradnju kakve rugobne betonsko-staklene dvokatnice na Novom Beogradu. Trulim bi ga jajima gađali, i to oni koji predstavljaju i stvaraju srpsku ili moldavsku ili svejedno koju živu kulturu.
Ali u Zagrebu se mirno stajalo i čekalo, i to na kiši. Vidio sam to na televiziji: dok je Kosoruša pričala bedastoće i vrijeđala ono što bi Hrvate trebalo činiti Hrvatima, te dok je društveno-politički talog i soc sjedio u publici, nekoliko stotina, ako ne i koja tisuća ljudi, gledali su u displej na kojemu je pisalo da će im ulazak biti omogućen za pet minuta, pa su stajali tako i kisnuli, a da nisi mogao biti načisto da li da uživaš u njihovome trenutnom društvenom položaju, izloženom atmosferskim neprilikama, ili da ti ih bude žao, kao što ti je žao i one kulture o kojoj, glatkoga lica kojem je vlast najbolji botoks, gluposti besjedi Jadranka Kosor.
Na kraju, devedeset posto tog svijeta koji je kisnuo ispred Muzeja vjerojatno i jest ona mondena i praznoglava socijalna pjena koja se prelijeva po svim društvenim događajima, od otvaranja trgovačkog centra i Hebrangove krunidbe do otvaranja Muzeja suvremene umjetnosti. Oni su, nema nikakve sumnje, zaslužili da pokisnu. Ionako je nešto sustala ta svinjska gripa, pa da je malo kisnući oživimo.
Međutim, među onih deset posto kojih je ostalo izvan Muzeja, dok je ološ u pratnji predsjedničkih kandidata češkao muda i smijuljio se Johnu Cageu, misleći da nazoče nečemu silno suvremenom, bilo je itekako onih kojima, kao umjetnicima ili kao stvarnoj umjetničkoj publici, taj muzej nešto znači. Naravno, izgradnja ovoga mjesta ne predstavlja, kao Kosoruši, kulturni događaj godine, desetljeća i stoljeća, ali oni su sretni što je Zagreb dobio mjesto gdje će jedan važan segment kulture možda moći živjeti.
I u tom životu će se onda, opet možda, dogoditi i nešto što će biti kulturni događaj dana. Ili kulturni događaj njihovih malih života. To što su ti ljudi ostali na kiši, dok su Kosoruša i sav ološ, lijevi i desni, njezinoga društvenog sloja bili unutra, doista je tužno i strašno.
Premijerka se uneredila po hrvatskoj kulturi
Ovo je kulturni događaj godine, ne samo godine nego i desetljeća, ne samo desetljeća nego i stoljeća, blebetala je, čitajući s lista papira koji joj je očito netko drugi ispisao, predsjednica Vlade Republike Hrvatske Jadranka Kosor, svečano otvarajući, uz sav pripadajući ceremonijal, jednu loše ozidanu građevinu, koja tako neodoljivo svojim habitusom podsjeća na dom zdravlja u kakvoj bugarskoj provinciji u vrijeme Todora Živkova, koji je tako velik ne zato što su seljani prečesto bolesni, nego je liječnik silno ambiciozan, ima dobre veze u Varni, koje dobacuju sve do Plovdiva i Sofije, i kandidat je za člana Centralnoga komiteta Komunističke partije Bugarske.
Otvorila je, dakle, Jadranka Kosor to pribježište pred kišom koja je te večeri obilno zalijevala Zagreb, obezvređujući posve hladno, u nedužnome anđeoskom plavetnilu ehotona u njezinome skalpu i auri, svih stotinu godina hrvatske kulture, skupa s Krležom i Gavellom, zajedno s Ivanom Meštrovićem, Ujevićem i ostalima koji su u ovoj zemlji i pred ovim narodom i njezinim nenačitanim vođama i vodiljama, od Pavelićeve Mare do Kosoreve Jadranke, pokušavali napisati, nacrtati ili zamisliti nešto s čime bi Hrvati bili ravni drugim narodima i što bi ih, na kraju krajeva, i činilo narodom.
Jer svi ti ljudi, bez obzira na to jesu li pisali o svom talentu, ne misleći o svome rodu, ili bi im oku zasuzilo kada bi na proplanku ugledali ovčice i među njima čobanina Hrvata, skupa s njegovim i našim hrvatskim psom ovčarem, stvarali su hrvatsku kulturu, koja je ovaj narod imala obilježiti i odrediti narodom, u protekloj godini, desetljeću i stoljeću.
Nikome od njih nije moglo biti ni na kraj pameti da će jednoga dana doći takva ignorantkinja, kojoj – kako čitamo – u životu nedostaje netko kome bi se povjerila, ali koja, otkako je postala predsjednica vlade, podsjeća na vješalicu iz onih šnajderaja pokraj kojih se penjemo da bismo se zadihani prekrižili usred Kamenitih vrata, jer za svaku prigodu ima drugi haljetak, pa je za ovaj obukla nešto prigodno svečano, što je djelovalo poput fine i skupe švedske krpe kojom će biti obrisan Kožarićev izložak u Muzeju suvremene umjetnosti; nikome od njih, velim, ne bi na um palo da bi se ona mogla tako unerediti po hrvatskoj kulturi, proglašavajući dovršetak jedne zgrade kulturnim događajem stoljeća.
Doista, vrijedi zamisliti što bi se dogodilo Borisu Tadiću ili Mirku Cvetkoviću, što bi se dogodilo premijeru Moldavije, da je javno, za najvažniji događaj u kulturnoj povijesti svoga naroda, u onome stoljeću u kojemu je narod u pravome smislu i nastajao, proglasio izgradnju kakve rugobne betonsko-staklene dvokatnice na Novom Beogradu. Trulim bi ga jajima gađali, i to oni koji predstavljaju i stvaraju srpsku ili moldavsku ili svejedno koju živu kulturu.
Ali u Zagrebu se mirno stajalo i čekalo, i to na kiši. Vidio sam to na televiziji: dok je Kosoruša pričala bedastoće i vrijeđala ono što bi Hrvate trebalo činiti Hrvatima, te dok je društveno-politički talog i soc sjedio u publici, nekoliko stotina, ako ne i koja tisuća ljudi, gledali su u displej na kojemu je pisalo da će im ulazak biti omogućen za pet minuta, pa su stajali tako i kisnuli, a da nisi mogao biti načisto da li da uživaš u njihovome trenutnom društvenom položaju, izloženom atmosferskim neprilikama, ili da ti ih bude žao, kao što ti je žao i one kulture o kojoj, glatkoga lica kojem je vlast najbolji botoks, gluposti besjedi Jadranka Kosor.
Na kraju, devedeset posto tog svijeta koji je kisnuo ispred Muzeja vjerojatno i jest ona mondena i praznoglava socijalna pjena koja se prelijeva po svim društvenim događajima, od otvaranja trgovačkog centra i Hebrangove krunidbe do otvaranja Muzeja suvremene umjetnosti. Oni su, nema nikakve sumnje, zaslužili da pokisnu. Ionako je nešto sustala ta svinjska gripa, pa da je malo kisnući oživimo.
Međutim, među onih deset posto kojih je ostalo izvan Muzeja, dok je ološ u pratnji predsjedničkih kandidata češkao muda i smijuljio se Johnu Cageu, misleći da nazoče nečemu silno suvremenom, bilo je itekako onih kojima, kao umjetnicima ili kao stvarnoj umjetničkoj publici, taj muzej nešto znači. Naravno, izgradnja ovoga mjesta ne predstavlja, kao Kosoruši, kulturni događaj godine, desetljeća i stoljeća, ali oni su sretni što je Zagreb dobio mjesto gdje će jedan važan segment kulture možda moći živjeti.
I u tom životu će se onda, opet možda, dogoditi i nešto što će biti kulturni događaj dana. Ili kulturni događaj njihovih malih života. To što su ti ljudi ostali na kiši, dok su Kosoruša i sav ološ, lijevi i desni, njezinoga društvenog sloja bili unutra, doista je tužno i strašno.