Hajde, ako imate vremena, zastanite na trenutak i zdravo razmislite kako je to moguće da je generalu Ivanu Rukavini, velikome partizanskom vojskovođi, španskome borcu i jednoj od najipresivnijih figura hrvatske i jugoslavenske antifašističke borbe, čovjeku kojega je pod stare dane želio intervjuirati sam Miroslav Krleža, trebalo oko petnaest minuta da 1945. iz jednodnevnoga pritvora izbavi domobranskoga suca natporučnika, prethodno angažiranog u ustaškome zapovjedništvu grada Zagreba, Eugena Pusića? Čini mi se da na ovo pitanje postoje dva odgovora. Onaj dosadni, kojega smo se, evo, držali u posljednjih dvadesetak godina, ili otkako ponešto znamo o biografiji zagrebačkoga profesora i pravnog znanstvenika, glasi da je natporučnik Pusić bio partizanski čovjek u ustaškim redovima, Otpisani, Prle, Tihi i Valter koji brani Sarajevo, kontate? Drugi, pak, odgovor, do kojeg je došao ekspertni tim jednoga zagrebačkog dnevnog lista, sastavljen od onih koji, očito, nisu imali nikakvih prethodnih saznanja o profesorovoj biografiji, mogao bi glasiti, otprilike, ovako: Udba, Ozna i ostali srbočetnici na čelu s hrvatožderom Titom i partizanskim pokretom poštedjeli su život ustaše Pusića, jer će dotični jednoga dana postati otac Zoranu i Vesni Pusić. Ili, jednostavnije rečeno, Eugena Pusića iz partizanskoga pritvora nije izvukao nikakav general Rukavina, nego buduća hrvatska ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić, glavom i bradom.
O razmjerima i intenzitetu partizanske osvete iz 1945. piše se u Hrvatskoj, na različite načine i iz različitih pozicija, već dvadeset i koju godinu. Zbog zločina koji je tog proljeća i ljeta počinjen domaći povijesni revizionisti pokušavaju osporiti postojanje partizanskoga antifašističkog pokreta, izmišljaju neke druge antifašiste ili objašnjavaju kako su fašisti zapravo bili antifašisti, dok su antifašisti bili fašisti. Ozbiljniji ljudi, povjesničari, pisci, svjedoci vremena, insistiraju na tome kako pobjedničko osvetništvo ne može poništiti izvornu narav narodnooslobodilačke borbe i partizanskoga pokreta. Ali kažu da je osvete itekako bilo. Pa kako je onda Eugen Pusić mogao biti izuzet od osvetničkog gnjeva? Ne samo da je bio izuzet, nego su ga odmah zaposlili u nekakvom ministarstvu i iste te 1945. u hijerarhiji nove vlasti zauzeo je viši položaj od onoga koji je prethodno zauzimao. Pokušajte trijezno razmisliti, kako je to bilo moguće?
Pusićevu ratnu biografiju nemoguće je naknadno “otkrivati”, jer ona nigdje nije bila sakrivena. Osim toga, nije se čovjek te četiri godine povlačio po zakutcima bojišnica velikog rata, nego je bio tu, u Zagrebu, svima na očima, u natporučničkoj odori. Nemoguće je to zaboraviti, pa se onda naknadno sjetiti, kada nam, paradoksalno, zbog naših filofašističkih sentimenata, zatreba da natporučnika proglasimo za starog ustašu, pa da se onda, glumatajući antifašiste i boljkovce, upitamo može li hrvatska ministrica vanjskih poslova imati takvoga ćaću, i što će na sve to reći Izrael.
Priča biva bizarna i vrlo lokalna, sve dok zahvaljujući Hrvatskoj televiziji ne postane svenacionalna. Naime, osim što naša dalekovidnica svakoga četvrtka ima redovitu emisiju u kojoj novinari Večernjega lista, uz lijevo idejno asistiranje jednoga osječkog katoličkog raspopa i desno asistiranje jednoga riječkog glavnog urednika, raspravljaju o događajima na društvenoj sceni i izdaju potjernice za novinarima iz suparničkih medija, HTV će novinske bizarnosti, kakva je potjernica za pokojnim Eugenom Pusićem, uzdignuti na razinu velevažnoga društvenog događaja, nečega što zbilja postoji i što stvarno djeluje. Pa će tako poslužiti kao savršeni megafon Iustitiji et Pax u pripremanju lomače za Dragu Hedla, dok će slučaj natporučnika Pusića impostirati kao najnoviju aferu, otkriće, javnu intrigu. Hedl će, zahvaljujući tome, dobiti anonimne prijetnje smrću, dok će Vesna Pusić dobiti svoju prvu ministarsku aferu, premda još nije ni postala ministrica. Gluposti ispisane u novinama ili u biskupskim saopćenjima kroz Informativni program HTV-a pretvaraju se u idejne smjernice i borbene zapovijedi. Kao da izbora nije ni bilo. Ili kao da se televizijskom postizbornom propagandom pokušavaju popraviti rezultati.
Posljednji podvig ilegalca Pusića
Hajde, ako imate vremena, zastanite na trenutak i zdravo razmislite kako je to moguće da je generalu Ivanu Rukavini, velikome partizanskom vojskovođi, španskome borcu i jednoj od najipresivnijih figura hrvatske i jugoslavenske antifašističke borbe, čovjeku kojega je pod stare dane želio intervjuirati sam Miroslav Krleža, trebalo oko petnaest minuta da 1945. iz jednodnevnoga pritvora izbavi domobranskoga suca natporučnika, prethodno angažiranog u ustaškome zapovjedništvu grada Zagreba, Eugena Pusića? Čini mi se da na ovo pitanje postoje dva odgovora. Onaj dosadni, kojega smo se, evo, držali u posljednjih dvadesetak godina, ili otkako ponešto znamo o biografiji zagrebačkoga profesora i pravnog znanstvenika, glasi da je natporučnik Pusić bio partizanski čovjek u ustaškim redovima, Otpisani, Prle, Tihi i Valter koji brani Sarajevo, kontate? Drugi, pak, odgovor, do kojeg je došao ekspertni tim jednoga zagrebačkog dnevnog lista, sastavljen od onih koji, očito, nisu imali nikakvih prethodnih saznanja o profesorovoj biografiji, mogao bi glasiti, otprilike, ovako: Udba, Ozna i ostali srbočetnici na čelu s hrvatožderom Titom i partizanskim pokretom poštedjeli su život ustaše Pusića, jer će dotični jednoga dana postati otac Zoranu i Vesni Pusić. Ili, jednostavnije rečeno, Eugena Pusića iz partizanskoga pritvora nije izvukao nikakav general Rukavina, nego buduća hrvatska ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić, glavom i bradom.
O razmjerima i intenzitetu partizanske osvete iz 1945. piše se u Hrvatskoj, na različite načine i iz različitih pozicija, već dvadeset i koju godinu. Zbog zločina koji je tog proljeća i ljeta počinjen domaći povijesni revizionisti pokušavaju osporiti postojanje partizanskoga antifašističkog pokreta, izmišljaju neke druge antifašiste ili objašnjavaju kako su fašisti zapravo bili antifašisti, dok su antifašisti bili fašisti. Ozbiljniji ljudi, povjesničari, pisci, svjedoci vremena, insistiraju na tome kako pobjedničko osvetništvo ne može poništiti izvornu narav narodnooslobodilačke borbe i partizanskoga pokreta. Ali kažu da je osvete itekako bilo. Pa kako je onda Eugen Pusić mogao biti izuzet od osvetničkog gnjeva? Ne samo da je bio izuzet, nego su ga odmah zaposlili u nekakvom ministarstvu i iste te 1945. u hijerarhiji nove vlasti zauzeo je viši položaj od onoga koji je prethodno zauzimao. Pokušajte trijezno razmisliti, kako je to bilo moguće?
Pusićevu ratnu biografiju nemoguće je naknadno “otkrivati”, jer ona nigdje nije bila sakrivena. Osim toga, nije se čovjek te četiri godine povlačio po zakutcima bojišnica velikog rata, nego je bio tu, u Zagrebu, svima na očima, u natporučničkoj odori. Nemoguće je to zaboraviti, pa se onda naknadno sjetiti, kada nam, paradoksalno, zbog naših filofašističkih sentimenata, zatreba da natporučnika proglasimo za starog ustašu, pa da se onda, glumatajući antifašiste i boljkovce, upitamo može li hrvatska ministrica vanjskih poslova imati takvoga ćaću, i što će na sve to reći Izrael.
Priča biva bizarna i vrlo lokalna, sve dok zahvaljujući Hrvatskoj televiziji ne postane svenacionalna. Naime, osim što naša dalekovidnica svakoga četvrtka ima redovitu emisiju u kojoj novinari Večernjega lista, uz lijevo idejno asistiranje jednoga osječkog katoličkog raspopa i desno asistiranje jednoga riječkog glavnog urednika, raspravljaju o događajima na društvenoj sceni i izdaju potjernice za novinarima iz suparničkih medija, HTV će novinske bizarnosti, kakva je potjernica za pokojnim Eugenom Pusićem, uzdignuti na razinu velevažnoga društvenog događaja, nečega što zbilja postoji i što stvarno djeluje. Pa će tako poslužiti kao savršeni megafon Iustitiji et Pax u pripremanju lomače za Dragu Hedla, dok će slučaj natporučnika Pusića impostirati kao najnoviju aferu, otkriće, javnu intrigu. Hedl će, zahvaljujući tome, dobiti anonimne prijetnje smrću, dok će Vesna Pusić dobiti svoju prvu ministarsku aferu, premda još nije ni postala ministrica. Gluposti ispisane u novinama ili u biskupskim saopćenjima kroz Informativni program HTV-a pretvaraju se u idejne smjernice i borbene zapovijedi. Kao da izbora nije ni bilo. Ili kao da se televizijskom postizbornom propagandom pokušavaju popraviti rezultati.