Đuro Popijač, ministar za hrvatske tajkune i kapitalnu dobit, na vijest da je u petnaest dana 720.028 građana potpisalo sindikalnu inicijativu za referendum izjavio je sljedeće: „politički čelnici koji su sudjelovali u prikupljanju i davanju potpisa morat će reći kako namaknuti novac za održavanje referenduma“. Riječ je o još jednom u nizu brahijalnih istupa ovoga duboko neprosvijećenog čovjeka, započetom još prvoga dana njegove ministarske dužnosti, kada se, da vas podsjetim, „našalio“ da poslodavci rade dok sindikalni lideri drže govore. Popijačevo ophođenje s javnošću neodoljivo podsjeća na ponašanje kakvoga direktora koji na radničko pitanje gdje je plaća najprije bulazni o padu dionica na Wall Streetu, da bi odmah potom prijetio otkazima. Ono što ministar ne razumije, s tim da njegovo nerazumijevanje predstavlja ozbiljnu društvenu opasnost, jest da nema načina da on građanima naše zemlje, ili barem svima nama koji smo supotpisali sindikalnu inicijativu, uruči otkaz. Klasici ekonomske misli liberalnog kapitalizma nisu, naime, na žalost ovoga i svih drugih popijača, smislili način na koji bi nam na Bregani, Izačiću, Bajakovu, Goričanu ili Debelom brijegu uručili radne knjižice i izuzeli nam hrvatske putovnice. Hrvatska, naime, nije ničija privatna kompanija, premda se katkad čini kako je osnovni cilj ekonomskih i političkih reformi ove Vlade da to na kraju postane.
Ali bez obzira na gušenje slobode medija, na instaliranje čelnika Mladeži HDZ-a na mjesta vršitelja ravnateljskih i uredničkih dužnosti, na politički inspirirane otkaze onima koji su se usudili usprotiviti (otkaz Veljku Jančiću, uredniku emisije Hrvatska uživo, zbog priloga Saše Kosanovića o stanu Jadranke Kosor), na prijetnje smanjenjem pretplate, koje imaju samo jedan cilj – napokon pretvoriti HRT u Glasnik HDZ-a, bez obzira na činjenicu da vlada Jadranke Kosor drži pod kontrolom većinu pisanih i elektronskih medija, što je, sve skupa, dovelo do omalovažavanja sindikalne inicijative i medijske kampanje plašenja naroda posljedicama referenduma, 720.028 građana potpisali su peticiju. Kako je protiv nje vođena orkestrirana kampanja, na kraju je to, posve logično, postala i peticija protiv svih članova u orkestru što su podržavali Zakon o radu, koji bi radnička prava sveo na prava kongoanskih crnaca iz vremena kada im je belgijski car Leopold, polovicom devetnaestog stoljeća, donosio blagodati europskoga radnog prava. Na kraju je to, nužno, bila i peticija protiv medija koji su sudjelovali u Vladinoj protukampanji.
Ali još bismo lako s Popijačem, no što ćemo s tim da je Jadranka Kosor, premijerka, nakon svega već pomalo uvrijeđeno izjavila da od opozicijskih političara i sindikalnih vođa očekuje da pronađu novce za referendum? Ako ona doista to očekuje od Zorana Milanovića, Dragutina Lesara, Krešimira Severa ili Ozrena Matijaševića, to može značiti samo jedno: Jadranka Kosor te ljude poziva – valjda u bljesku domoljubnog nadahnuća – da se žurno pripreme za izvanredne izbore, pred koje će ona, dosljedna svojoj uvrijeđenosti, pozvati građane da glasaju upravo za njih, e ne bi li ih zeznula i natjerala da „pronađu novce za referendum“. Ništa, ama baš ništa drugo ne može proizaći iz iskaza pri kojem predsjednik ili predsjednica neke vlade jednu od temeljnih dužnosti vlade, onu zbog koje vlade u svijetu uopće i postoje, pokušava pretovariti na leđa svojih političkih protivnika ili sindikalnih vođa. Ali i da nije to rekla: ako Jadranka Kosor nije u stanju pronaći novce s kojim bi se, nakon prikupljenih potpisa, provela demokratska procedura na kojoj hrvatska država i opstoji, njezina je građanska dužnost da odmah podnese ostavku. Ako je ova zemlja toliko financijski opustošena da novaca za demokratsku proceduru nema, njezina građanska dužnost također je da odmah podnese ostavku.
U novinama, međutim, možemo pročitati i to da se referendum ne može provesti, jer da je, navodno, Vladimir Šeks u njegovo provođenje „ugradio“ proceduralnu pogrešku. Vjerujemo da je to, ipak, samo neukusna i ružna šala na račun demokracije i hrvatskih građana. Iako bi u tome bilo neke više pravde, a HDZ bi stigao do krajnje moralne konsekvence. Pa kao što se zbog namjerno ugrađene proceduralne pogreške pravda nije provodila nad ubojicama porodice Zec, tako se ovoga puta ne bi provodila nad svim građanima Hrvatske. Dragocjen bi nam bio taj poučak, u ovome strašnom času možda i dragocjeniji od onoga što je posve nevjerojatno, a to je da Jadranka Kosor pokaže poštovanje prema vlastitim riječima i prepusti Zoranu Milanoviću brigu o novcima za sve nas.
Popijači ljudskih duša
Đuro Popijač, ministar za hrvatske tajkune i kapitalnu dobit, na vijest da je u petnaest dana 720.028 građana potpisalo sindikalnu inicijativu za referendum izjavio je sljedeće: „politički čelnici koji su sudjelovali u prikupljanju i davanju potpisa morat će reći kako namaknuti novac za održavanje referenduma“. Riječ je o još jednom u nizu brahijalnih istupa ovoga duboko neprosvijećenog čovjeka, započetom još prvoga dana njegove ministarske dužnosti, kada se, da vas podsjetim, „našalio“ da poslodavci rade dok sindikalni lideri drže govore. Popijačevo ophođenje s javnošću neodoljivo podsjeća na ponašanje kakvoga direktora koji na radničko pitanje gdje je plaća najprije bulazni o padu dionica na Wall Streetu, da bi odmah potom prijetio otkazima. Ono što ministar ne razumije, s tim da njegovo nerazumijevanje predstavlja ozbiljnu društvenu opasnost, jest da nema načina da on građanima naše zemlje, ili barem svima nama koji smo supotpisali sindikalnu inicijativu, uruči otkaz. Klasici ekonomske misli liberalnog kapitalizma nisu, naime, na žalost ovoga i svih drugih popijača, smislili način na koji bi nam na Bregani, Izačiću, Bajakovu, Goričanu ili Debelom brijegu uručili radne knjižice i izuzeli nam hrvatske putovnice. Hrvatska, naime, nije ničija privatna kompanija, premda se katkad čini kako je osnovni cilj ekonomskih i političkih reformi ove Vlade da to na kraju postane.
Ali bez obzira na gušenje slobode medija, na instaliranje čelnika Mladeži HDZ-a na mjesta vršitelja ravnateljskih i uredničkih dužnosti, na politički inspirirane otkaze onima koji su se usudili usprotiviti (otkaz Veljku Jančiću, uredniku emisije Hrvatska uživo, zbog priloga Saše Kosanovića o stanu Jadranke Kosor), na prijetnje smanjenjem pretplate, koje imaju samo jedan cilj – napokon pretvoriti HRT u Glasnik HDZ-a, bez obzira na činjenicu da vlada Jadranke Kosor drži pod kontrolom većinu pisanih i elektronskih medija, što je, sve skupa, dovelo do omalovažavanja sindikalne inicijative i medijske kampanje plašenja naroda posljedicama referenduma, 720.028 građana potpisali su peticiju. Kako je protiv nje vođena orkestrirana kampanja, na kraju je to, posve logično, postala i peticija protiv svih članova u orkestru što su podržavali Zakon o radu, koji bi radnička prava sveo na prava kongoanskih crnaca iz vremena kada im je belgijski car Leopold, polovicom devetnaestog stoljeća, donosio blagodati europskoga radnog prava. Na kraju je to, nužno, bila i peticija protiv medija koji su sudjelovali u Vladinoj protukampanji.
Ali još bismo lako s Popijačem, no što ćemo s tim da je Jadranka Kosor, premijerka, nakon svega već pomalo uvrijeđeno izjavila da od opozicijskih političara i sindikalnih vođa očekuje da pronađu novce za referendum? Ako ona doista to očekuje od Zorana Milanovića, Dragutina Lesara, Krešimira Severa ili Ozrena Matijaševića, to može značiti samo jedno: Jadranka Kosor te ljude poziva – valjda u bljesku domoljubnog nadahnuća – da se žurno pripreme za izvanredne izbore, pred koje će ona, dosljedna svojoj uvrijeđenosti, pozvati građane da glasaju upravo za njih, e ne bi li ih zeznula i natjerala da „pronađu novce za referendum“. Ništa, ama baš ništa drugo ne može proizaći iz iskaza pri kojem predsjednik ili predsjednica neke vlade jednu od temeljnih dužnosti vlade, onu zbog koje vlade u svijetu uopće i postoje, pokušava pretovariti na leđa svojih političkih protivnika ili sindikalnih vođa. Ali i da nije to rekla: ako Jadranka Kosor nije u stanju pronaći novce s kojim bi se, nakon prikupljenih potpisa, provela demokratska procedura na kojoj hrvatska država i opstoji, njezina je građanska dužnost da odmah podnese ostavku. Ako je ova zemlja toliko financijski opustošena da novaca za demokratsku proceduru nema, njezina građanska dužnost također je da odmah podnese ostavku.
U novinama, međutim, možemo pročitati i to da se referendum ne može provesti, jer da je, navodno, Vladimir Šeks u njegovo provođenje „ugradio“ proceduralnu pogrešku. Vjerujemo da je to, ipak, samo neukusna i ružna šala na račun demokracije i hrvatskih građana. Iako bi u tome bilo neke više pravde, a HDZ bi stigao do krajnje moralne konsekvence. Pa kao što se zbog namjerno ugrađene proceduralne pogreške pravda nije provodila nad ubojicama porodice Zec, tako se ovoga puta ne bi provodila nad svim građanima Hrvatske. Dragocjen bi nam bio taj poučak, u ovome strašnom času možda i dragocjeniji od onoga što je posve nevjerojatno, a to je da Jadranka Kosor pokaže poštovanje prema vlastitim riječima i prepusti Zoranu Milanoviću brigu o novcima za sve nas.