“Ovo je veliki, rekao bih istorijski, događaj za Srbiju. Opredelili smo se da budemo Srbija Novaka Đokovića i Marine Abramović, a ne Srbija ratnih zločinaca.” To je neki dan, u jednoj televizijskoj emisiji, rekao zamjenik tužitelja Specijalnog suda za ratne zločine Republike Srbije Bruno Vekarić, komentirajući izručenje Ratka Mladića. A ja, što ću, osjetio sam zavist. Ne zato što zamjenik tužitelja pokazuje građansku hrabrost kada tako govori o Mladiću, vodeći više računa o istini i pravdi, nego o tome što će reći svijet s kojim živi, tojest, što će reći oni agresivni i krvožedni, koje se u Srbiji, kao i u nas, naziva dobrim patriotima i domoljubima. Nisam mojim beogradskim prijateljima zavidan niti na Vekarićevom suprotstavljanju paradigme Novaka Đokovića paradigmi koju predstavlja Ratko Mladić. Ali jesam, zavidan sam im na spomenu Marine Abramović. Ja, naime, ne mogu da zamislim nekoga Karamarkovog ili Bajićevog zamjenika, pomoćnika ili glasnogovornika koji bi uopće i znao tko je Marina Abramović. A još manje da bi razumio što je to Bruno Vekarić mislio spominjući tu nekakvu Marinu. Ivo Josipović morao bi sazvati Vijeće obrane i nacionalne sigurnosti, taj slavni Vons (kažete, više se tako ne zove?, baš me briga kako se zove!), da skupe svu pamet na jednome mjestu, pa da, uz pomoć tajnih i obavještajnih službi, ustanove što je Vekarić htio da kaže. I tko je ta žena koju je spomenuo uz Đokovića? Prvakinja Balkana u samostrelu ili svjetska šampionka u bacanju kamena s ramena? Ne šalim se i ne pretjerujem kada kažem da jedini Josipović od cijeloga Vonsa zna tko je Marina Abramović, genijalna srpska i crnogorska umjetnica, koja ove godine manju od svoje dvije domovine, jednim fascinantnim radom, predstavlja na Venecijanskome bijenalu. Čovjek koji se bori za Srbiju Marine Abramović, a ne za Srbiju Ratka Mladića, zaista zna za što se bori i ima se rašta i boriti.
Ali hajmo ukrasti Vekarićevu metaforu, pa u nju udjenuti dva hrvatska imena. Sa sportašem ili sportašicom ćemo lako, premda trenutno nemamo nikoga tko bi se s Novakom Đokovićem mjerio, ali oborit će već Blanka taj svjetski rekord, no tko bi bila hrvatska Marina Abramović? Braco Dimitrijević to nije: taj Sarajlija i Bosanac Hrvatskoj čini čast ustupajući joj svoje ime, ali on je samo u pastoralnom, makar i doživotnom, posjetu Zatonu i okolici. Kao i Emir Kusturica, na jedan drugi i drukčiji način, Braco je u amblematskom smislu Sarajlija i svjetski čovjek. Sve što stoji između tih odrednica, samo je dugo životno putovanje, mijenjanje trenutnih prebivališta, presvlačenje jezika, navika i društvenih uvjerenja, ali suština ostaje ista. Bracu Hrvatska pozajmljuje iz općina Centar i Stari grad u Sarajevu, kao što i Emira – što god on o tome trenutno misli – posuđuje Srbija.
Ali, ipak, ima jedno ime, koje bi u vekarićevskoj prispodobi uzorne i svjetske Hrvatske funkcioniralo poput imena Marine Abramović. Samo jedno, iako ni njega, kao ni mnogo čega drugog, velikog, pametnog, lijepog i važnog, odavno nismo svjesni. Naša Marina je Ivo Pogorelić. Već trideset i koju godinu, jedan je od najvećih i najinspirativnijih pijanista svijeta. Kao što je Thomas Bernhart napisao roman inspiriran čudesnim genijem Glenna Goulda, tako bi se mogao napisati roman o Pogoreliću. Ali ne iz hrvatske, nego iz bogtepita koje, recimo, beližanske, surinamske ili honduraške perspektive. Kao i Marina Abramović, on je važan i mimo svoje umjetnosti, kao čovjek koji je svojim djelovanjem epohu činio onakvom kakva ona jest. U civilizacijskom smislu, naravno, a za civilizaciju klaviri su važniji od borbenih aviona i tenkova. I koliko god bio hirovit i ekscentričan, koliko god bio lud, jer on ima pravo da bude i lud, Ivo Pogorelić uredno pohodi Hrvatsku, ostaje joj sentimentalno odan, pa svira i kad mu domovina, kao onomad u Lisinskom, od dosade kašlje. Nisu ga Zagreb i Dubrovnik toliko mogli ponižavati i tjerati, koliko je on mogao biti uporan u svome amblematskom pripadaju baš ovome tu, hrvatskome svijetu, koji je, kada ima mjeru u Ivi Pogoreliću, malen i velik, globalan i lokalan, kao i svaki drugi umom, darom i čestitošću određen svijet.
Pogorelićeva velika Hrvatska
“Ovo je veliki, rekao bih istorijski, događaj za Srbiju. Opredelili smo se da budemo Srbija Novaka Đokovića i Marine Abramović, a ne Srbija ratnih zločinaca.” To je neki dan, u jednoj televizijskoj emisiji, rekao zamjenik tužitelja Specijalnog suda za ratne zločine Republike Srbije Bruno Vekarić, komentirajući izručenje Ratka Mladića. A ja, što ću, osjetio sam zavist. Ne zato što zamjenik tužitelja pokazuje građansku hrabrost kada tako govori o Mladiću, vodeći više računa o istini i pravdi, nego o tome što će reći svijet s kojim živi, tojest, što će reći oni agresivni i krvožedni, koje se u Srbiji, kao i u nas, naziva dobrim patriotima i domoljubima. Nisam mojim beogradskim prijateljima zavidan niti na Vekarićevom suprotstavljanju paradigme Novaka Đokovića paradigmi koju predstavlja Ratko Mladić. Ali jesam, zavidan sam im na spomenu Marine Abramović. Ja, naime, ne mogu da zamislim nekoga Karamarkovog ili Bajićevog zamjenika, pomoćnika ili glasnogovornika koji bi uopće i znao tko je Marina Abramović. A još manje da bi razumio što je to Bruno Vekarić mislio spominjući tu nekakvu Marinu. Ivo Josipović morao bi sazvati Vijeće obrane i nacionalne sigurnosti, taj slavni Vons (kažete, više se tako ne zove?, baš me briga kako se zove!), da skupe svu pamet na jednome mjestu, pa da, uz pomoć tajnih i obavještajnih službi, ustanove što je Vekarić htio da kaže. I tko je ta žena koju je spomenuo uz Đokovića? Prvakinja Balkana u samostrelu ili svjetska šampionka u bacanju kamena s ramena? Ne šalim se i ne pretjerujem kada kažem da jedini Josipović od cijeloga Vonsa zna tko je Marina Abramović, genijalna srpska i crnogorska umjetnica, koja ove godine manju od svoje dvije domovine, jednim fascinantnim radom, predstavlja na Venecijanskome bijenalu. Čovjek koji se bori za Srbiju Marine Abramović, a ne za Srbiju Ratka Mladića, zaista zna za što se bori i ima se rašta i boriti.
Ali hajmo ukrasti Vekarićevu metaforu, pa u nju udjenuti dva hrvatska imena. Sa sportašem ili sportašicom ćemo lako, premda trenutno nemamo nikoga tko bi se s Novakom Đokovićem mjerio, ali oborit će već Blanka taj svjetski rekord, no tko bi bila hrvatska Marina Abramović? Braco Dimitrijević to nije: taj Sarajlija i Bosanac Hrvatskoj čini čast ustupajući joj svoje ime, ali on je samo u pastoralnom, makar i doživotnom, posjetu Zatonu i okolici. Kao i Emir Kusturica, na jedan drugi i drukčiji način, Braco je u amblematskom smislu Sarajlija i svjetski čovjek. Sve što stoji između tih odrednica, samo je dugo životno putovanje, mijenjanje trenutnih prebivališta, presvlačenje jezika, navika i društvenih uvjerenja, ali suština ostaje ista. Bracu Hrvatska pozajmljuje iz općina Centar i Stari grad u Sarajevu, kao što i Emira – što god on o tome trenutno misli – posuđuje Srbija.
Ali, ipak, ima jedno ime, koje bi u vekarićevskoj prispodobi uzorne i svjetske Hrvatske funkcioniralo poput imena Marine Abramović. Samo jedno, iako ni njega, kao ni mnogo čega drugog, velikog, pametnog, lijepog i važnog, odavno nismo svjesni. Naša Marina je Ivo Pogorelić. Već trideset i koju godinu, jedan je od najvećih i najinspirativnijih pijanista svijeta. Kao što je Thomas Bernhart napisao roman inspiriran čudesnim genijem Glenna Goulda, tako bi se mogao napisati roman o Pogoreliću. Ali ne iz hrvatske, nego iz bogtepita koje, recimo, beližanske, surinamske ili honduraške perspektive. Kao i Marina Abramović, on je važan i mimo svoje umjetnosti, kao čovjek koji je svojim djelovanjem epohu činio onakvom kakva ona jest. U civilizacijskom smislu, naravno, a za civilizaciju klaviri su važniji od borbenih aviona i tenkova. I koliko god bio hirovit i ekscentričan, koliko god bio lud, jer on ima pravo da bude i lud, Ivo Pogorelić uredno pohodi Hrvatsku, ostaje joj sentimentalno odan, pa svira i kad mu domovina, kao onomad u Lisinskom, od dosade kašlje. Nisu ga Zagreb i Dubrovnik toliko mogli ponižavati i tjerati, koliko je on mogao biti uporan u svome amblematskom pripadaju baš ovome tu, hrvatskome svijetu, koji je, kada ima mjeru u Ivi Pogoreliću, malen i velik, globalan i lokalan, kao i svaki drugi umom, darom i čestitošću određen svijet.