Počast građana i pokoj duše

Je li tako da nešto, ipak, nije u redu sa čašću počasnoga građanina, u koju su ovih dana gradski oci rukopoložili slikara Edu Murtića? Najprije, oni nisu predložili način na koji bi umjetnik konzumirao ovo visoko priznanje. Da se na svoj rođendan, svakoga četvrtog svibnja, ukazuje kao duh na hodnicima gradskoga poglavarstva, u Muzeju za umjetnost i obrt ili na tavanu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti? Ili da na neki drugi, svakako paranormalni, način, u manje ili više urednim intervalima, iskazuje svoju prisutnost i zahvalnost što ga je Zagreb proglasio za svoga počasnog građanina, premda postoje dva jaka, a oba neotklonjiva, razloga da takvo priznanje djeluje sasvim nerazumno. Prvi već slutite: Edo Murtić je mrtav, nije više među nama, nego je sjena, simbol i metafora; žitelj onoga jučerašnjeg, uvijek boljeg svijeta, kojemu mi današnji nemamo prava, a ni načina da udjeljujemo priznanja kakva se daju živima, i to zato što nema te pošte i tog poštara koji bi bili spremni priznanja i uručiti. Svako podsjećanje na pokojnike, osim kada ih psujemo, kao što se ovih dana u Hrvatskoj psuje sve partizane i antifašiste (a zašto onda ne i Edu Murtića?), odavanje je počasti. Pokojnici su počasni ljudi, jer njih, zapravo, više nema. Kada se jednoga pokojnika pokuša unaprijediti u počasnoga građanina, tada se počast udvaja i umnaža, pretvara u kvadratni račun, u metaforinu metaforu, u budalaštinu, brate.

Drugo, i jednako važno: počasni građanin možete biti samo u nekome gradu u kojemu uopće niste građanin. Ili: počasni građanin možete biti tamo gdje nemate stalnu prijavu boravka, zato što ste, recimo, protjerani, ili zato što tamo nikada niste ni boravili. Besmislena bi bila počast kojom bi vam se priznavalo nešto što ionako imate. A Edo Murtić je skoro cijeloga svog života bio građanin Zagreba. Osim što se rodio negdje drugdje i što je proveo koju godinicu u partizanima. Nije se dao protjerati, niti je bilo junačnih, koji bi ga protjerivali. Edo Murtić bi, dakle, mogao postati počasni građanin Beograda, Katmandua, Huma u Istri, ili bilo kojeg drugog grada, samo Zagreba ne. Mogao bi, kažem, ali ne može, jer više nije živ, i takva mu počast ne vrijedi ništa.

Ovoga četvrtog svibnja netko će, možda, slaviti njegov devedeseti rođendan. To je lijepa obljetnica jedne kulture i u njoj skupinice Edinih prijatelja, poštovatelja, bližnjih… Bližnji, recimo, nastoje, tvrdoglavo nastoje, realizirati njegovu golemu umjetničku donaciju. U tome su se našli s obitelji pokojnoga kipara Dušana Džamonje. I sad zajedno pokušavaju nagovoriti grad i građane da prihvate sve te slike i skulpture. Zanimljiva i neobična situacija, živopisna na način komedija Dušana Kovačevića. Ljudi zatvaraju prozore, bježe i skrivaju se pred Murtićima i Džamonjama, paranoično upitani nad njihovim stvarnim motivima i nad motivima dvojice slavnih umjetnika. Ili možda nije tako, nego nam se samo čini?

Da bi donacije Ede Murtića i Dušana Džamonje bile realizirane, nužno je pronaći i osmisliti adekvatan prostor. Tako su to njih dvojica zamisliti. I to onda nešto košta. A vrijeme je krize i recesije. Osim toga, mi zapravo i ne znamo što bismo i kamo bismo s tolikom umjetnošću. Svi ti muzeji i galerije, sve te knjižnice, sveučilišne i narodne, previše je to za jedan mali narod i za njegov mali glavni grad, za ovu metropolicu, takoreći. Kada to ne bi bilo nepristojno prema pokojnicima, a i pomalo nekulturno, skresali bi Murtićima i Džamonjama u brk kako slikar i kipar žele ostvariti posthumnu slavu preko grbače grada Zagreba. Da je njihova donacija stvarno od srca, da je kršćanski otvorena prema potrebitima (što ne može biti, jer su obojica, rekoh, bili partizani), ne bi se oni otimali oko prostora, nego bi bili sretni i s fiskulturnom dvoranom neke osnovne škole ili s prostorijama novozagrebačke toplane. Eto, zar ne bi bilo zgodno da se ona golema čelična pletiva Dušana Džamonje nađu u toplani, da prave društvo ložačima, barem dok ova kriza i recesija ne prođu?

Možda griješim dušu, ali eto zato su Edu Murtića preko groba proglasili počasnim građaninom njegova grada. Ne znaju što bi s njim, jer im je i u pokoju nekako pretežak i prevelik.

Miljenko Jergović 15. 02. 2011.