Jadranka Kosor negdje je rekla da neki gazda želi da zaposli sto pedeset pastira, ali Hrvati neće u pastire. Oko te njezine izjave povela se rasprava, prenuli su se politički suparnici i kolumnisti, novine i portali načas su se pretvorili u zelene pašnjake, tako romantične kada se vide s neba, iz aviona. Pastirska je profesija metaforična, bogata značenjima i smislom, pa su ljudi, a da toga nisu ni bili svjesni, upravo zbog tih značenja i smislova pridali toliko pažnje jednoj premijerkinoj izjavi, i u njoj jednoj sitnoj, gotovo beznačajnoj, laži. Gazda koji bi zaposlio sto pedeset pastira morao bi posjedovati barem petnaest tisuća ovaca, tako da svaki pastir vodi stado od najmanje stotinjak njih. Bio bi to jedan golemi ovčji svijet, narod skoro (u zemlji u kojoj zivi tek petstotinjak tisuća ovaca) , za koji bismo morali znati i prije nego što nam ga Jadranka Kosor spomene, jer s tih petnaest tisuća ovaca u Hrvatskoj više ništa ne bi bilo isto. One ne bi mogle biti nevidljive, pojavljivale bi se u različitim dijelovima zemlje, uz autoput Zagreb-Beograd, na onim divnim prazavičajnim obroncima oko Ličkog Lešća, uz staru cestu kroz Gorski kotar, gdje bi, vođene pastirima, radile ono jedino po čemu su ovce inače među ljudima poznate: pasle travu i, povremeno, melankolično blejale, zagledane u zimski zalazak sunca. Da ima gazde s petnaest tisuća ovaca, da postoje tolike i takve ovčje korporacije, svi bismo hodali u vunenim džemperima, predsjednik Republike išao bi u Sirogojno da razgovara s tamošnjim pletiljama, a ne u Beograd da priča s Borisom Tadićem. Ulicama i trgovima hrvatskih gradova širio bi se miris kuhane ovčetine, oko modnih pista i sportskih dvorana zaudaralo bi na loj, jer čovjek znoji ono što prethodno pojede, a Profil bi štampao već dvadeseto izdanje bliskoistočne kuharice, u kojoj je sadržana starozavjetna mudrost ubijanja prejakog mirisa i okusa ovčetine i kozletine, uz pomoć suhih marelica, šljiva, datula ili hurmi. Tako bi to, kažem, bilo kada bi bila istina da jedan gazda traži sto pedeset pastira. Minuo bi i strah od smrti po svinjcima i krmetnjacima diljem domovine. Te mudre i osjećajne životinje, čiji je DNK, navodno, najsličniji ljudskom, umirale bi prirodnom smrću, ili kao kućni ljubimci.
A, možda, Jadranka Kosor nije lagala, nego je samo nešto krivo čula. Događa se i to čovjeku, pogotovo kada je na odgovornom položaju, a borba za svako radno mjesto prva je stvar s kojom se budi, i posljednja s kojom tone u san. Možda je gazda tražio sto pedeset pastira, za pastoralno djelovanje po katoličkim župama diljem Hrvatske, i nije mu se nitko javio, jer su se Hrvati katolici već podijelili na pastire i ovčice? Nije lako naći sto pedeset ovnića, koji bi se odjednom prekvalificirali.
Moglo se pročitati i čuti da se Hrvati srame ići u pastire. U one pastire koji ravnaju ovčjim ili kozjim, a ne ljudskim dušama. To me je začudilo. Zapravo, ne vjerujem da može biti istina. Riječ je o romantičnome i pomalo meditativnom zvanju, o poslu koji može biti i težak, i slabo plaćen, ali nikako ga se naš čovjek ne može sramiti. Osim u jednome slučaju: ako misli, ili potajice govori, jezikom koji je hrvatskome najsličniji, a nije hrvatski. Naime, sinonim riječi pastir, koji jezična policija doživljava kao srpsku riječ, jest čoban. Mutna i teška, lišena pastoralne metaforike, skoro i ružna, ta riječ sugerira neukoga i ograničenog čovjeka, možda i nasilnika, koji se slabo izražava i rijetko pere. Premda je isti posao u pitanju i premda dvije riječi imaju jednaka primarna značenja, kao da su pastir i čoban dvojica različitih ljudi. Kao da se nikada na istome mjestu i u istoj rečenici i misli nisu sreli. Ako je istina ono što Jadranka Kosor kaže, i što novine pišu, a radiotelevizija priča, da se Hrvati srame pastirskoga posla, tada se srame jer potajice govore i misle na drugome jeziku.
Hrvatski pastiri regrutiraju se iz Srednje Bosne, iz okolice Turbeta i Travnika. Rade na crno, jer su, obično, islamske vjere. Tihi su i diskretni, nikome ne smetaju i uglavnom se ništa ne zna o njima i o njihovu pastoralnom djelovanju. Tek povremeno, kada spasu poneki ljudski život iz nabujale rijeke ili zapaljenog auta, zapaze ih organi sigurnosti, i protjeruju iz Hrvatske. Mirno odlaze i nikad se ne bune: vjeruju da je dragocjena svaka spašena duša, i da se o tome nema što raspravljati.
Pastoralni pohod od Vlašića i Turbeta
Jadranka Kosor negdje je rekla da neki gazda želi da zaposli sto pedeset pastira, ali Hrvati neće u pastire. Oko te njezine izjave povela se rasprava, prenuli su se politički suparnici i kolumnisti, novine i portali načas su se pretvorili u zelene pašnjake, tako romantične kada se vide s neba, iz aviona. Pastirska je profesija metaforična, bogata značenjima i smislom, pa su ljudi, a da toga nisu ni bili svjesni, upravo zbog tih značenja i smislova pridali toliko pažnje jednoj premijerkinoj izjavi, i u njoj jednoj sitnoj, gotovo beznačajnoj, laži. Gazda koji bi zaposlio sto pedeset pastira morao bi posjedovati barem petnaest tisuća ovaca, tako da svaki pastir vodi stado od najmanje stotinjak njih. Bio bi to jedan golemi ovčji svijet, narod skoro (u zemlji u kojoj zivi tek petstotinjak tisuća ovaca) , za koji bismo morali znati i prije nego što nam ga Jadranka Kosor spomene, jer s tih petnaest tisuća ovaca u Hrvatskoj više ništa ne bi bilo isto. One ne bi mogle biti nevidljive, pojavljivale bi se u različitim dijelovima zemlje, uz autoput Zagreb-Beograd, na onim divnim prazavičajnim obroncima oko Ličkog Lešća, uz staru cestu kroz Gorski kotar, gdje bi, vođene pastirima, radile ono jedino po čemu su ovce inače među ljudima poznate: pasle travu i, povremeno, melankolično blejale, zagledane u zimski zalazak sunca. Da ima gazde s petnaest tisuća ovaca, da postoje tolike i takve ovčje korporacije, svi bismo hodali u vunenim džemperima, predsjednik Republike išao bi u Sirogojno da razgovara s tamošnjim pletiljama, a ne u Beograd da priča s Borisom Tadićem. Ulicama i trgovima hrvatskih gradova širio bi se miris kuhane ovčetine, oko modnih pista i sportskih dvorana zaudaralo bi na loj, jer čovjek znoji ono što prethodno pojede, a Profil bi štampao već dvadeseto izdanje bliskoistočne kuharice, u kojoj je sadržana starozavjetna mudrost ubijanja prejakog mirisa i okusa ovčetine i kozletine, uz pomoć suhih marelica, šljiva, datula ili hurmi. Tako bi to, kažem, bilo kada bi bila istina da jedan gazda traži sto pedeset pastira. Minuo bi i strah od smrti po svinjcima i krmetnjacima diljem domovine. Te mudre i osjećajne životinje, čiji je DNK, navodno, najsličniji ljudskom, umirale bi prirodnom smrću, ili kao kućni ljubimci.
A, možda, Jadranka Kosor nije lagala, nego je samo nešto krivo čula. Događa se i to čovjeku, pogotovo kada je na odgovornom položaju, a borba za svako radno mjesto prva je stvar s kojom se budi, i posljednja s kojom tone u san. Možda je gazda tražio sto pedeset pastira, za pastoralno djelovanje po katoličkim župama diljem Hrvatske, i nije mu se nitko javio, jer su se Hrvati katolici već podijelili na pastire i ovčice? Nije lako naći sto pedeset ovnića, koji bi se odjednom prekvalificirali.
Moglo se pročitati i čuti da se Hrvati srame ići u pastire. U one pastire koji ravnaju ovčjim ili kozjim, a ne ljudskim dušama. To me je začudilo. Zapravo, ne vjerujem da može biti istina. Riječ je o romantičnome i pomalo meditativnom zvanju, o poslu koji može biti i težak, i slabo plaćen, ali nikako ga se naš čovjek ne može sramiti. Osim u jednome slučaju: ako misli, ili potajice govori, jezikom koji je hrvatskome najsličniji, a nije hrvatski. Naime, sinonim riječi pastir, koji jezična policija doživljava kao srpsku riječ, jest čoban. Mutna i teška, lišena pastoralne metaforike, skoro i ružna, ta riječ sugerira neukoga i ograničenog čovjeka, možda i nasilnika, koji se slabo izražava i rijetko pere. Premda je isti posao u pitanju i premda dvije riječi imaju jednaka primarna značenja, kao da su pastir i čoban dvojica različitih ljudi. Kao da se nikada na istome mjestu i u istoj rečenici i misli nisu sreli. Ako je istina ono što Jadranka Kosor kaže, i što novine pišu, a radiotelevizija priča, da se Hrvati srame pastirskoga posla, tada se srame jer potajice govore i misle na drugome jeziku.
Hrvatski pastiri regrutiraju se iz Srednje Bosne, iz okolice Turbeta i Travnika. Rade na crno, jer su, obično, islamske vjere. Tihi su i diskretni, nikome ne smetaju i uglavnom se ništa ne zna o njima i o njihovu pastoralnom djelovanju. Tek povremeno, kada spasu poneki ljudski život iz nabujale rijeke ili zapaljenog auta, zapaze ih organi sigurnosti, i protjeruju iz Hrvatske. Mirno odlaze i nikad se ne bune: vjeruju da je dragocjena svaka spašena duša, i da se o tome nema što raspravljati.