U razdoblju restauracije Tuđmanova trupla i refašizacije hrvatskoga društva, koja se provodi u debeloj sjeni antikorupcijskih kampanja, prije bilo čega drugog dužan sam reći: Stjepan Mesić u svoja dva mandata izveo je Hrvatsku iz svjetonazorskoga i političkog fašizma, pokazao je svijetu civilizirano lice ove zemlje i njezinog naroda, te je – uz pomoć tadašnjega premijera Ive Sanadera – Hrvatsku učinio podobnom za društvo kulturnih, slobodnih i antifašističkih zemalja Europe i Svijeta. Bez njega, Hrvatska bi bila proširena metafora Jasenovca i jasenovačkih ubojica.
A sada o onome o čemu je zapravo riječ: u Gimnaziji A. G. Matoša, u Zaboku, predsjednik je Mesić održao govor u povodu Dana škole i šezdeset pete godišnjice pobjede nad fašizmom. U tom se govoru, posve umjesno, sjetio Tita i partizana, koji su se, u hrvatsko ime i u ime svih jugoslavenskih naroda i narodnosti, jedini doista borili protiv fašizma. Još umjesnije je bilo podsjećanje na bivšega predsjednika Županijskoga doma Hrvatskoga sabora i otvorenog poricatelja jasenovačkog i ustaškog genocida nad Srbima, Židovima i Romima, Nedjeljka Mihanovića. Poučio je Mesić đake, koji su mu pritom aplaudirali, o tome na kojoj strani, kao čestiti građani Republike Hrvatske i danas trebaju biti. Ali rekao je i ovo: “Ustaše su se 45. povlačile da bi se predale Englezima, no Englezi su se držali one da se vojska mora predati onima protiv kojih su ratovali. Postali su žrtve osvete, no osveta je bila neminovna jer su zločini koje su počinili bili toliko strašni da ju je bilo nemoguće izbjeći.”
Ako je osveta na Bleiburgu i Križnome putu bila “neminovna”, jer su zločini bili “toliko strašni”, koja to osveta iz povijesti našega dvadesetog stoljeća nije bila “neminovna”? I nije li smisao svake osvete u odgovoru na strašne zločine? Ne postoji osveta, još od Staroga zavjeta, koja je moralno ispravnija ili neminovnija od druge osvete. Niti ima osvete koja bi bila manje ispravna. Pritom, svaka je osveta slijepa, jer nikada ne stradaju baš oni koji su počinili zločin, nego strada netko njima blizak ili – što je još češće – netko njima sličan. A pravilo je i to da osvetnik, iskazujući svoju ljubav prema žrtvi u ime koje se sveti, učini da njegova osveta kvantitetom nadmaši zločin.
Ako postoji osveta za koju se smije reći da je neminovna, tada praštanje ili isprika – kao postupci kojima se čovjek odriče osvete ili moli da bude pošteđen – zapravo i nemaju nikakvog smisla. Kao što su se partizani osvećivali ustašama i ustaškim simpatizerima, tako su se i hrvatski vojnici i policajci devedesetih osvećivali martićevcima i martićevskim simpatizerima. Razmjeri stradanja su, istina, neusporedivi, kao i razmjeri osvete, ali radi se o istoj vrsti “neminovnosti”. I još nešto: u oba slučaja nepodnošljivo su često stradali nevini i potpuno čisti ljudi.
Jugoslavija je četrdeset pet godina, na dušama milijuna svojih građana, žrtava i počinitelja, te članova njihovih obitelji, nosila težinu osvete, koja je 1945. provedena u ime pobjednika. Tu zemlju je, u simboličkome smislu, ubila šutnja o neminovnosti osvete. Današnja Hrvatska na dušama svojih građana, te građana okolnih zemalja, nosi težinu jedne druge osvete. Ona je nepodnošljivo teška, što običan svijet, možda, i bolje zna nego predsjednik Mesić. O strašnoj sudbini porodice Zec, o Momiru Drobcu i njegovome bratu, te o svim onim znanim i neznanim žrtvama hrvatske osvete danas i govorimo da bismo živjeli slobodni od osvete.
Na Bleiburgu i Križnome putu stradali su nevini ljudi. Ako nisu u času stradanja nosili oružje, ako nisu imali suda ni branitelja, bili su nevini. Baš svi. Krivci su odgovarali pred sudom ili su od suda pobjegli. Ništa što se prethodno događalo ne može promijeniti ovu činjenicu. Ne mijenja ju ni to što su i druge savezničke vojske, a ne samo partizanska, počinile slične zločine nad nevinim ljudima. Valja pamtiti i to da se zločin Križnoga puta dogodio nakon svršetka rata. On, dakle, ne može biti kvalificiran kao ratni zločin, ali iz toga proizlazi, kao vrlo neprijatna posljedica, da se iz zločina može izaći tek kada se o njemu javno govori. Za Križni put nisu odgovorne vojske, u okolnostima ratnoga stanja. Križni put mirnodopski je događaj, za koji je odgovorno cijelo društvo. Tako je ostalo i nakon 1990, kada je, nakon desetljeća šutnje, započelo ustaško i neonacističko blejanje na blajburške teme.
Ne samo da osveta iz 1945. nije bila neminovna, nego dio našega antifašističkoga svjetonazora (i partizanskoga svjetonazora, jer su u nas riječi atifašist i partizan nužno sinonimi) mora biti to da neminovne osvete ne može biti i da je svaka osveta zločin. I to prvi, kajinovski zločin.
Osveta ne može biti neminovna
U razdoblju restauracije Tuđmanova trupla i refašizacije hrvatskoga društva, koja se provodi u debeloj sjeni antikorupcijskih kampanja, prije bilo čega drugog dužan sam reći: Stjepan Mesić u svoja dva mandata izveo je Hrvatsku iz svjetonazorskoga i političkog fašizma, pokazao je svijetu civilizirano lice ove zemlje i njezinog naroda, te je – uz pomoć tadašnjega premijera Ive Sanadera – Hrvatsku učinio podobnom za društvo kulturnih, slobodnih i antifašističkih zemalja Europe i Svijeta. Bez njega, Hrvatska bi bila proširena metafora Jasenovca i jasenovačkih ubojica.
A sada o onome o čemu je zapravo riječ: u Gimnaziji A. G. Matoša, u Zaboku, predsjednik je Mesić održao govor u povodu Dana škole i šezdeset pete godišnjice pobjede nad fašizmom. U tom se govoru, posve umjesno, sjetio Tita i partizana, koji su se, u hrvatsko ime i u ime svih jugoslavenskih naroda i narodnosti, jedini doista borili protiv fašizma. Još umjesnije je bilo podsjećanje na bivšega predsjednika Županijskoga doma Hrvatskoga sabora i otvorenog poricatelja jasenovačkog i ustaškog genocida nad Srbima, Židovima i Romima, Nedjeljka Mihanovića. Poučio je Mesić đake, koji su mu pritom aplaudirali, o tome na kojoj strani, kao čestiti građani Republike Hrvatske i danas trebaju biti. Ali rekao je i ovo: “Ustaše su se 45. povlačile da bi se predale Englezima, no Englezi su se držali one da se vojska mora predati onima protiv kojih su ratovali. Postali su žrtve osvete, no osveta je bila neminovna jer su zločini koje su počinili bili toliko strašni da ju je bilo nemoguće izbjeći.”
Ako je osveta na Bleiburgu i Križnome putu bila “neminovna”, jer su zločini bili “toliko strašni”, koja to osveta iz povijesti našega dvadesetog stoljeća nije bila “neminovna”? I nije li smisao svake osvete u odgovoru na strašne zločine? Ne postoji osveta, još od Staroga zavjeta, koja je moralno ispravnija ili neminovnija od druge osvete. Niti ima osvete koja bi bila manje ispravna. Pritom, svaka je osveta slijepa, jer nikada ne stradaju baš oni koji su počinili zločin, nego strada netko njima blizak ili – što je još češće – netko njima sličan. A pravilo je i to da osvetnik, iskazujući svoju ljubav prema žrtvi u ime koje se sveti, učini da njegova osveta kvantitetom nadmaši zločin.
Ako postoji osveta za koju se smije reći da je neminovna, tada praštanje ili isprika – kao postupci kojima se čovjek odriče osvete ili moli da bude pošteđen – zapravo i nemaju nikakvog smisla. Kao što su se partizani osvećivali ustašama i ustaškim simpatizerima, tako su se i hrvatski vojnici i policajci devedesetih osvećivali martićevcima i martićevskim simpatizerima. Razmjeri stradanja su, istina, neusporedivi, kao i razmjeri osvete, ali radi se o istoj vrsti “neminovnosti”. I još nešto: u oba slučaja nepodnošljivo su često stradali nevini i potpuno čisti ljudi.
Jugoslavija je četrdeset pet godina, na dušama milijuna svojih građana, žrtava i počinitelja, te članova njihovih obitelji, nosila težinu osvete, koja je 1945. provedena u ime pobjednika. Tu zemlju je, u simboličkome smislu, ubila šutnja o neminovnosti osvete. Današnja Hrvatska na dušama svojih građana, te građana okolnih zemalja, nosi težinu jedne druge osvete. Ona je nepodnošljivo teška, što običan svijet, možda, i bolje zna nego predsjednik Mesić. O strašnoj sudbini porodice Zec, o Momiru Drobcu i njegovome bratu, te o svim onim znanim i neznanim žrtvama hrvatske osvete danas i govorimo da bismo živjeli slobodni od osvete.
Na Bleiburgu i Križnome putu stradali su nevini ljudi. Ako nisu u času stradanja nosili oružje, ako nisu imali suda ni branitelja, bili su nevini. Baš svi. Krivci su odgovarali pred sudom ili su od suda pobjegli. Ništa što se prethodno događalo ne može promijeniti ovu činjenicu. Ne mijenja ju ni to što su i druge savezničke vojske, a ne samo partizanska, počinile slične zločine nad nevinim ljudima. Valja pamtiti i to da se zločin Križnoga puta dogodio nakon svršetka rata. On, dakle, ne može biti kvalificiran kao ratni zločin, ali iz toga proizlazi, kao vrlo neprijatna posljedica, da se iz zločina može izaći tek kada se o njemu javno govori. Za Križni put nisu odgovorne vojske, u okolnostima ratnoga stanja. Križni put mirnodopski je događaj, za koji je odgovorno cijelo društvo. Tako je ostalo i nakon 1990, kada je, nakon desetljeća šutnje, započelo ustaško i neonacističko blejanje na blajburške teme.
Ne samo da osveta iz 1945. nije bila neminovna, nego dio našega antifašističkoga svjetonazora (i partizanskoga svjetonazora, jer su u nas riječi atifašist i partizan nužno sinonimi) mora biti to da neminovne osvete ne može biti i da je svaka osveta zločin. I to prvi, kajinovski zločin.