Jasna Ćurković Kelava, ravnateljica Doma u Nazorovoj, jedna je od nekoliko osoba, u osamnaest mojih zagrebačkih godina, koje su me istinski impresionirale. Zbog njih troje-četvero vrijedilo je biti tu svih ovih dana. Ali ne bih danas o njoj, nego o dječaku kojega smo godinama iz novina znali kao Dadu, a s kojim se upravo opraštamo. Dado je, sjetit ćete se, onaj klinac sa cerebralnom paralizom, koji se, kao sasvim mali, pojavio u novinama, tražeći one koji bi mu željeli biti roditelji. Od toga je prošlo, valjda, već i pet godina. U međuvremenu pored Dade su kroz dom u Nazorovoj prolazile generacije djece. Svi bi našli svoje nerođene očeve i majke, koji će ih voljeti kao da su im najrođeniji, pa i više od toga, jer su se s njima pronašli kao djeca i roditelji, a nisu se jedni drugima samo dogodili, po biološkoj logici, koja se, katkad, ne razlikuje od logike po kojoj se ameba rodi drugoj amebi. Samo je Dado ostajao, jer nitko nije želio pametnog i dobrog dječaka, koji nikada, međutim, neće postati svjetski prvak u alpskom skijanju, niti pobjednik seoske olimpijade u disciplini skakanje u džaku. Sve drugo je mogao biti. Danas se konačno i zna: sve drugo će Dado biti!
U svojih sedam godina Dado je o svijetu naučio više nego što prosječan čovjek nauči za cijeli život. Naučio je više nego što cijeli jedan ljudski narod o sebi može znati i podnijeti. I svo to znanje dječaku je suvišno. Ono mu šteti, jer ga uvjerava u nešto što nijedan čovjek ne bi o sebi smio misliti. U svojih sedam godina Dado je naučio da nikome nije potreban. Odrastao je među onima koji – više nego djeca s biološkim roditeljima – nastoje iznuditi ljubav odraslih, i učiniti ih svojim roditeljima. Svi drugi na kraju su postali nečije kćeri i sinovi, samo on je ostajao ničiji. Nije važno što je bio dobar i pametan: nikome nije trebao jer im je bilo jasno da će ostati uvijek zadnji u skakanju u džaku. Kroz Dadin život se tako izmijenjalo više generacija drugova i poznanika, nego u životu prosječnoga stogodišnjaka.
Dječak je, valja i to znati, imao jednoga prijatelja i jednu prijateljicu, koji su ga, kao dragovoljci srca, posjećivali jednom tjedno. Premda je bio savršeno neželjen, i premda je naučio i zauvijek upamtio što to znači, nije bio savršeno sam. Imao je i sponzore, koji su se brinuli da se njegov tjelesni nedostatak s vremenom popravi. Imao je brižne tete u Nazorovoj i Jasnu Ćurković Kelava, koja svoju energiju i veliki prirodni autoritet ulaže u to da naraštaji hrvatske djece pronađu svoje stvarne roditelje, nakon što već nisu imali sreće s biološkim. Ali nitko od Dade nije mogao sakriti ono što nijedan čovjek i nijedan dječak nikada ne bi smio saznati.
Prije godinu dana roditelji su se konačno pojavili. Stvarni, a ne biološki. Došli su iz Italije, koja srećom nije daleko. Puno bi gore bilo da su Dadini otac i majka živjeli negdje u Torontu, Zambiji ili Islamabadu. Možda ga nikada ne bi pronašli. Htjeli su ga odmah voditi sa sobom, ali ih je hrvatska administracija zaustavila. Čudno je to: u zemlji u kojoj baš nitko ne želi biti otac ili majka jednome pametnom dječaku, država vodi računa o tome da dječak ostane Hrvat. Ali ovih dana sve se, ipak, razriješilo, i Dado će konačno poći svojoj kući.
Vjerojatno ste to zaboravili, pa valja napomenuti: djeca pamte puno bolje nego odrasli. Ono što upamte, ostaje im za cijeli život. Mi se Dade uskoro više nećemo sjećati. Izblijedjet će novinske stranice, nove senzacije potisnut će stare, svaka hrvatska melodrama podrazumijeva lak i bezbolan zaborav. Ali Dado nas, onakve kakvi smo mu bili, neće nikada zaboraviti. Kad god u životu bude osjetio da je voljen i željen, past će mu na pamet svijet onih koji ga nisu htjeli. Čovjekovi osjećaji, i asocijacije što osjećaje slijede, slažu se u tehnici analogne fotografije: kao pozitiv i negativ. Dado će se, daj Bože, samo čuditi kako mi ovdašnji nismo znali voljeti. Pametan je to dječak. Umjesto da preziru, umjesto da mrze i umjesto da razjedaju sebe zbog tuđega emocionalnog jada, pametni se čude.
Od svega na svijetu, Dado u životu samo neće biti pobjednik seoske olimpijade, i neće biti Hrvat. Za njega, šteta nikakva.
Nije ovo zemlja za Dadu
Jasna Ćurković Kelava, ravnateljica Doma u Nazorovoj, jedna je od nekoliko osoba, u osamnaest mojih zagrebačkih godina, koje su me istinski impresionirale. Zbog njih troje-četvero vrijedilo je biti tu svih ovih dana. Ali ne bih danas o njoj, nego o dječaku kojega smo godinama iz novina znali kao Dadu, a s kojim se upravo opraštamo. Dado je, sjetit ćete se, onaj klinac sa cerebralnom paralizom, koji se, kao sasvim mali, pojavio u novinama, tražeći one koji bi mu željeli biti roditelji. Od toga je prošlo, valjda, već i pet godina. U međuvremenu pored Dade su kroz dom u Nazorovoj prolazile generacije djece. Svi bi našli svoje nerođene očeve i majke, koji će ih voljeti kao da su im najrođeniji, pa i više od toga, jer su se s njima pronašli kao djeca i roditelji, a nisu se jedni drugima samo dogodili, po biološkoj logici, koja se, katkad, ne razlikuje od logike po kojoj se ameba rodi drugoj amebi. Samo je Dado ostajao, jer nitko nije želio pametnog i dobrog dječaka, koji nikada, međutim, neće postati svjetski prvak u alpskom skijanju, niti pobjednik seoske olimpijade u disciplini skakanje u džaku. Sve drugo je mogao biti. Danas se konačno i zna: sve drugo će Dado biti!
U svojih sedam godina Dado je o svijetu naučio više nego što prosječan čovjek nauči za cijeli život. Naučio je više nego što cijeli jedan ljudski narod o sebi može znati i podnijeti. I svo to znanje dječaku je suvišno. Ono mu šteti, jer ga uvjerava u nešto što nijedan čovjek ne bi o sebi smio misliti. U svojih sedam godina Dado je naučio da nikome nije potreban. Odrastao je među onima koji – više nego djeca s biološkim roditeljima – nastoje iznuditi ljubav odraslih, i učiniti ih svojim roditeljima. Svi drugi na kraju su postali nečije kćeri i sinovi, samo on je ostajao ničiji. Nije važno što je bio dobar i pametan: nikome nije trebao jer im je bilo jasno da će ostati uvijek zadnji u skakanju u džaku. Kroz Dadin život se tako izmijenjalo više generacija drugova i poznanika, nego u životu prosječnoga stogodišnjaka.
Dječak je, valja i to znati, imao jednoga prijatelja i jednu prijateljicu, koji su ga, kao dragovoljci srca, posjećivali jednom tjedno. Premda je bio savršeno neželjen, i premda je naučio i zauvijek upamtio što to znači, nije bio savršeno sam. Imao je i sponzore, koji su se brinuli da se njegov tjelesni nedostatak s vremenom popravi. Imao je brižne tete u Nazorovoj i Jasnu Ćurković Kelava, koja svoju energiju i veliki prirodni autoritet ulaže u to da naraštaji hrvatske djece pronađu svoje stvarne roditelje, nakon što već nisu imali sreće s biološkim. Ali nitko od Dade nije mogao sakriti ono što nijedan čovjek i nijedan dječak nikada ne bi smio saznati.
Prije godinu dana roditelji su se konačno pojavili. Stvarni, a ne biološki. Došli su iz Italije, koja srećom nije daleko. Puno bi gore bilo da su Dadini otac i majka živjeli negdje u Torontu, Zambiji ili Islamabadu. Možda ga nikada ne bi pronašli. Htjeli su ga odmah voditi sa sobom, ali ih je hrvatska administracija zaustavila. Čudno je to: u zemlji u kojoj baš nitko ne želi biti otac ili majka jednome pametnom dječaku, država vodi računa o tome da dječak ostane Hrvat. Ali ovih dana sve se, ipak, razriješilo, i Dado će konačno poći svojoj kući.
Vjerojatno ste to zaboravili, pa valja napomenuti: djeca pamte puno bolje nego odrasli. Ono što upamte, ostaje im za cijeli život. Mi se Dade uskoro više nećemo sjećati. Izblijedjet će novinske stranice, nove senzacije potisnut će stare, svaka hrvatska melodrama podrazumijeva lak i bezbolan zaborav. Ali Dado nas, onakve kakvi smo mu bili, neće nikada zaboraviti. Kad god u životu bude osjetio da je voljen i željen, past će mu na pamet svijet onih koji ga nisu htjeli. Čovjekovi osjećaji, i asocijacije što osjećaje slijede, slažu se u tehnici analogne fotografije: kao pozitiv i negativ. Dado će se, daj Bože, samo čuditi kako mi ovdašnji nismo znali voljeti. Pametan je to dječak. Umjesto da preziru, umjesto da mrze i umjesto da razjedaju sebe zbog tuđega emocionalnog jada, pametni se čude.
Od svega na svijetu, Dado u životu samo neće biti pobjednik seoske olimpijade, i neće biti Hrvat. Za njega, šteta nikakva.