Ne treba vas biti briga, ali Luku Bebića, predsjednika Hrvatskog sabora na zalasku, upoznao sam jedne zime u Metkoviću. Niz Neretvu je od Bosne derao neki ljut sjeverac, elektrika je žmirkala u lokalnom hotelu, a on je, kao dobar domaćin, sjedio u prvome redu publike, na predstavljanju nove knjige pjesama hrvatskoga i bosanskohercegovačkog pjesnika Vladimira Pavlovića. Godina je 1988. ili 1989, svakako prije svih ovih izbora i historijskih događaja, a ja sam, kao dvadesetdvogodišnjak, vlakom doputovao iz Sarajeva, da govorim o knjizi, i o jednoj pjesmi u njoj, posvećenoj biblijskome Šimunu Cirencu i njegovu odlutalom magarcu.
Dvadeset godina kasnije, Luku Bebića drugi put sam sreo. U jesen 2008. zatekao sam se u restoranu Baltazar kad i premijer Ivo Sanader, koji je sa suprugom i prijateljima nešto slavio. Ljubazno sam se s njime pozdravio, kako ću i ubuduće kada se sretnemo, a on me je, jednako ljubazno, htio upoznati s predsjednikom Sabora. “Znamo se mi”, rekao je Bebić, “iz Metkovića, sa promocije pokojnoga Vlade Pavlovića.” Bi mi to simpatično. Rijetko je u ljudi da se sjećaju događaja iz svojih prošlih života, u kojima nisu bili ovo što danas jesu. Tu vrstu sjećanja neki će vezivati uz pojam čestitosti.
Luka Bebić već je neko vrijeme pred mirovinom. Ne toliko zbog godina, nego zato što iskazuje onu vrstu privatne i prijateljske odanosti prema detroniranom premijeru, koja se u totalitarnim politikama obično doživljava kao opasan višak samopoštovanja. Totalitarne politike i jesu takve, totalitarne, jer od onih koji u njima sudjeluju, pa i od čitavih naroda, očekuju da budu totalne hulje.
Na tom svom odlasku Bebić svako malo kaže nešto što bi se dalo opisati kao zdravorazumski neretljanski zen koan. Recimo, po prilici ovako: Ako su crni fondovi postojali, svi su znali za njih. Ako nisu znali, tada crni fondovi nisu ni postojali. Ovako definirana misao u slobodnom, u demokratskom društvu je nezanimljiva, jer je zdravorazumska poput konstatacije da je sunce jučer zašlo na zapadu, pa će vjerojatno i danas zaći. Ali u policijskim društvima, tamo gdje svega ima, ali ne, recimo, i slobode javne riječi, neretljanski zen koan djeluje krajnje subverzivno. Teško da smo, pretpostavimo li da živimo pod totalitarnim režimom, išta toliko subverzivno uopće i čuli na hrvatskoj političkoj sceni. Ako, pak, živimo u slobodi, što je to provokativno u riječima Luke Bebića?
Prije nekoliko dana, na samome početku posljednje sjednice pred raspuštanje Hrvatskoga sabora, Luka Bebić je izrekao novu misao: “U životu i političkoj praksi puno puta se dogodilo da čovjek ima mišljenje iza kojeg ne stoji.” Istoga dana – kako su danas mediji iznimno hitri u reakcijama – Luki Bebiću narugao se tko je stigao. Mlade radijske voditeljice, kreketuše s trivijalih krugovala, desni i lijevi novinski komentatori, koji iza svoga mišljenja vazda stoje, pa stoga rijetko i misle, da ne bi morali prečesto ustajati, uglas su zaključili kako je ovaj barba Lukin koan izuzetno glup. Jer kako bi čovjek mogao imati takvo mišljenje iza kojeg ne stoji, pitaju se oni, baš kao da žive u najsavršenijem od svih društava, za koje će, koliko sutra, skupa s većinom žitelja ove male zemlje, transformiranom po potrebi u stado ili rulju, misliti da goreg društva od njega nema, niti je kada bilo. Bit će to, također, mišljenje iza kojega osobno neće stajati. Ali tako izrečeno, ono će biti izraz kolektivnoga partijskog stava ili – još gore – najviši iskaz njihove društvenosti.
Smisao demokracije, međutim, i jest da se svakodnevno stvaraju uvjeti u kojima će svaki, ali doista svaki građanin, biti što rjeđe u prigodi da, u životu i u političkoj praksi, ima mišljenje iza kojeg ne stoji. Je li hrvatsko društvo danas, babljega ljeta 2011, na tom putu? Naravno da nije, a čini se da nikome, osim nekolicini psihijatara i psihoterapeuta (mom drugu Milanu Košuti, recimo), nije ni u interesu da ljudi što više budu u skladu s vlastitim mišljenjem. Ovako, trajno smo ucijenjeni, jer u životu i u političkoj praksi ne stojimo iza sebe samih.
Šimun Cirenac, iz pjesme Vlade Pavlovića i iz novozavjetne legende, bio je sitan, marginalni lik u jednoj velikoj pripovijesti, ali je postupao ispravno i bio sa sobom u skladu, ponijevši križ onoga koji bješe prezren. O tome sam pripovijedao one zime u Metkoviću, dok je bura savijala staklene zidove dvorane, a Neretva je žurila prema moru, kao da površinom jedne rijeke, teče druga rijeka, koja s onom ispod nije u skladu.
Neretljanski zen Luke Bebića
Ne treba vas biti briga, ali Luku Bebića, predsjednika Hrvatskog sabora na zalasku, upoznao sam jedne zime u Metkoviću. Niz Neretvu je od Bosne derao neki ljut sjeverac, elektrika je žmirkala u lokalnom hotelu, a on je, kao dobar domaćin, sjedio u prvome redu publike, na predstavljanju nove knjige pjesama hrvatskoga i bosanskohercegovačkog pjesnika Vladimira Pavlovića. Godina je 1988. ili 1989, svakako prije svih ovih izbora i historijskih događaja, a ja sam, kao dvadesetdvogodišnjak, vlakom doputovao iz Sarajeva, da govorim o knjizi, i o jednoj pjesmi u njoj, posvećenoj biblijskome Šimunu Cirencu i njegovu odlutalom magarcu.
Dvadeset godina kasnije, Luku Bebića drugi put sam sreo. U jesen 2008. zatekao sam se u restoranu Baltazar kad i premijer Ivo Sanader, koji je sa suprugom i prijateljima nešto slavio. Ljubazno sam se s njime pozdravio, kako ću i ubuduće kada se sretnemo, a on me je, jednako ljubazno, htio upoznati s predsjednikom Sabora. “Znamo se mi”, rekao je Bebić, “iz Metkovića, sa promocije pokojnoga Vlade Pavlovića.” Bi mi to simpatično. Rijetko je u ljudi da se sjećaju događaja iz svojih prošlih života, u kojima nisu bili ovo što danas jesu. Tu vrstu sjećanja neki će vezivati uz pojam čestitosti.
Luka Bebić već je neko vrijeme pred mirovinom. Ne toliko zbog godina, nego zato što iskazuje onu vrstu privatne i prijateljske odanosti prema detroniranom premijeru, koja se u totalitarnim politikama obično doživljava kao opasan višak samopoštovanja. Totalitarne politike i jesu takve, totalitarne, jer od onih koji u njima sudjeluju, pa i od čitavih naroda, očekuju da budu totalne hulje.
Na tom svom odlasku Bebić svako malo kaže nešto što bi se dalo opisati kao zdravorazumski neretljanski zen koan. Recimo, po prilici ovako: Ako su crni fondovi postojali, svi su znali za njih. Ako nisu znali, tada crni fondovi nisu ni postojali. Ovako definirana misao u slobodnom, u demokratskom društvu je nezanimljiva, jer je zdravorazumska poput konstatacije da je sunce jučer zašlo na zapadu, pa će vjerojatno i danas zaći. Ali u policijskim društvima, tamo gdje svega ima, ali ne, recimo, i slobode javne riječi, neretljanski zen koan djeluje krajnje subverzivno. Teško da smo, pretpostavimo li da živimo pod totalitarnim režimom, išta toliko subverzivno uopće i čuli na hrvatskoj političkoj sceni. Ako, pak, živimo u slobodi, što je to provokativno u riječima Luke Bebića?
Prije nekoliko dana, na samome početku posljednje sjednice pred raspuštanje Hrvatskoga sabora, Luka Bebić je izrekao novu misao: “U životu i političkoj praksi puno puta se dogodilo da čovjek ima mišljenje iza kojeg ne stoji.” Istoga dana – kako su danas mediji iznimno hitri u reakcijama – Luki Bebiću narugao se tko je stigao. Mlade radijske voditeljice, kreketuše s trivijalih krugovala, desni i lijevi novinski komentatori, koji iza svoga mišljenja vazda stoje, pa stoga rijetko i misle, da ne bi morali prečesto ustajati, uglas su zaključili kako je ovaj barba Lukin koan izuzetno glup. Jer kako bi čovjek mogao imati takvo mišljenje iza kojeg ne stoji, pitaju se oni, baš kao da žive u najsavršenijem od svih društava, za koje će, koliko sutra, skupa s većinom žitelja ove male zemlje, transformiranom po potrebi u stado ili rulju, misliti da goreg društva od njega nema, niti je kada bilo. Bit će to, također, mišljenje iza kojega osobno neće stajati. Ali tako izrečeno, ono će biti izraz kolektivnoga partijskog stava ili – još gore – najviši iskaz njihove društvenosti.
Smisao demokracije, međutim, i jest da se svakodnevno stvaraju uvjeti u kojima će svaki, ali doista svaki građanin, biti što rjeđe u prigodi da, u životu i u političkoj praksi, ima mišljenje iza kojeg ne stoji. Je li hrvatsko društvo danas, babljega ljeta 2011, na tom putu? Naravno da nije, a čini se da nikome, osim nekolicini psihijatara i psihoterapeuta (mom drugu Milanu Košuti, recimo), nije ni u interesu da ljudi što više budu u skladu s vlastitim mišljenjem. Ovako, trajno smo ucijenjeni, jer u životu i u političkoj praksi ne stojimo iza sebe samih.
Šimun Cirenac, iz pjesme Vlade Pavlovića i iz novozavjetne legende, bio je sitan, marginalni lik u jednoj velikoj pripovijesti, ali je postupao ispravno i bio sa sobom u skladu, ponijevši križ onoga koji bješe prezren. O tome sam pripovijedao one zime u Metkoviću, dok je bura savijala staklene zidove dvorane, a Neretva je žurila prema moru, kao da površinom jedne rijeke, teče druga rijeka, koja s onom ispod nije u skladu.