Ako bi Rupert Murdoch jednoga dana, u nekoj nebeskoj čekaonici stao pred svetoga Petra i ovaj bi ga, onako dokono, priupitao – druškane, kakva si dobra djela učinio, kolike si prosvijetio, kome si sve pomogao vodeći sve te tvoje novine? – veliki gazda mu baš i ne bi imao što odgovoriti. Taj starac je rijetko nesimpatična njuška, jedna od onih hulja koje su se uzdigle do neba nakon što je srušen komunizam i nakon što se, skoro preko noći, zaboravila do tog časa vladajuća retorika veličanja ljudskih prava, kulturnih različitosti i posebnosti, jednakih šansi za sve… Za moralna pitanja više nisu bila zadužena javna glasila, nego su ona, u cjelini, prepuštena vatikanskim kongregacijama i biskupskim konferencijama, tako da su Murdoch i njemu slični doista mogli činiti što im je volja.
Murdochovi urednici i novinari uhodili su ljude, prisluškivali njihove telefonske razgovore i činili koješta od onoga za što je u svakoj zemlji, pa tako i u Ujedinjenom Kraljevstvu, nadležna isključivo policija, i to uz specijalne ovlasti i odobrenja. Možda zvuči skandalozno, ali razmislite malo: nije li Rupert Murdoch radio samo ono što je već u opisu žanra tabloida? A on je, znate to, izdavao isključivo tabloide, otvorene ili prikrivene, svejedno je. Što drugo rade tabloidi, osim što uhode, prisluškuju, provaljuju na privatne posjede, nad odabranim žrtvama vrše stvarnu ili metaforičnu kolonoskopiju i gastroskopiju, na prepad suspendiraju sva građanska prava i moralne obzire? Zar mislite da postoji, pa i u Velikoj Britaniji, tabloid koji nikoga ne prisluškuje ili barem potajice fotografira? Nema toga, i ne može ni biti, kao što recimo ne može biti fašizma sa ljudskim licem. I da, kad smo kod toga, naravno, žanr tabloida uvijek je korak u korak s fašistima. I jednom i drugom, i tabloidu i fašizmu, nužne su jednostavne, a gromoglasne istine. I isti takvi naslovi. Kada je mladi Benito Mussolini, Murdochov duhovni i politički predšasnik, premda darovitiji i lucidniji novinar od njega, kao mladi socijalist preuzeo stranačko glasilo Avanti, skratio je tekstove, povećao naslove i u dvije godine utrostručio prosječnu nakladu. Samo što Avanti tada više nije bio socijalistički list.
Nije Rupert Murdoch nadrljao jer je na prljav i amoralan način radio nešto što se jedino i može raditi na prljav i amoralan način. Mogao je tako nastaviti sve do svoga biološkog kraja i pretpostavljenog susreta sa svetim Petrom, ali on se zaigrao, pa je svoje tabloide počeo kreirati s visokim vladinim službenicima. Od dvorske lude postao je dvorjanin. Viđali su ga kako na stražnja vrata ulazi u odaje konzervativnog premijera Camerona. Reklo bi se da je sa stražnje strane, stvarno i metaforično, bio kao domaći. A to je ono po čemu se kvarni Zapad razlikuje od nevinoga tranzicijskoga Istoka. Tamo se, makar i sa zakašnjenjem, aktiviraju obrambeni mehanizmi države i društva, nakon što se primijeti da unutar stražnjice vlasti vršljaju neovlaštena lica.
Ima li u Murdochovom slučaju kakve pouke za nas? Naravno da nema, to vam je, valjda, jasno. Zato se cijeli slučaj u nas obrađuje i plasira na neki čudno diskretan, mutav, tunjav, da ne kažem sjeban način. Mi, naprosto, ne znamo što bismo s tim, ni gdje je i što radi u svemu tome naša sirota i retardirana demokracija, skupa s medijima koji ju, eto, prate na svoj ograničen i kontroliran način. U jednoj je stvari, međutim, nama teže nego Englezima. Njihovi tabloidi bave se uhođenjem poznatih, dok se u nas poznati najprije moraju izmisliti, e da bi ih se uhodilo. A to, kao što vidite, nipošto nije jednostavna stvar, jer se obično smatra da bi poznati po nečemu trebali biti poznati, osim što su samo poznati. Mi smo, ubogi, morali stvoriti cijelu društvenu klasu, da ne kažem elitu poznatih, za koje se ne zna po čemu su poznati. Ruperta Murdocha i onu njegovu crvenokosu urednicu, čiji je amoral raskošan i razveden poput jadranske obale, za kaznu bi trebalo poslati u Hrvatsku, da vide kako je to biti tabloid u svijetu bez slavnih. Ili da parafraziramo Josifa Brodskog: kada se prije jutarnjeg brijanja pogledamo u ogledalo, ugledat ćemo tabloid.
Murdoch u svijetu bez slavnih
Ako bi Rupert Murdoch jednoga dana, u nekoj nebeskoj čekaonici stao pred svetoga Petra i ovaj bi ga, onako dokono, priupitao – druškane, kakva si dobra djela učinio, kolike si prosvijetio, kome si sve pomogao vodeći sve te tvoje novine? – veliki gazda mu baš i ne bi imao što odgovoriti. Taj starac je rijetko nesimpatična njuška, jedna od onih hulja koje su se uzdigle do neba nakon što je srušen komunizam i nakon što se, skoro preko noći, zaboravila do tog časa vladajuća retorika veličanja ljudskih prava, kulturnih različitosti i posebnosti, jednakih šansi za sve… Za moralna pitanja više nisu bila zadužena javna glasila, nego su ona, u cjelini, prepuštena vatikanskim kongregacijama i biskupskim konferencijama, tako da su Murdoch i njemu slični doista mogli činiti što im je volja.
Murdochovi urednici i novinari uhodili su ljude, prisluškivali njihove telefonske razgovore i činili koješta od onoga za što je u svakoj zemlji, pa tako i u Ujedinjenom Kraljevstvu, nadležna isključivo policija, i to uz specijalne ovlasti i odobrenja. Možda zvuči skandalozno, ali razmislite malo: nije li Rupert Murdoch radio samo ono što je već u opisu žanra tabloida? A on je, znate to, izdavao isključivo tabloide, otvorene ili prikrivene, svejedno je. Što drugo rade tabloidi, osim što uhode, prisluškuju, provaljuju na privatne posjede, nad odabranim žrtvama vrše stvarnu ili metaforičnu kolonoskopiju i gastroskopiju, na prepad suspendiraju sva građanska prava i moralne obzire? Zar mislite da postoji, pa i u Velikoj Britaniji, tabloid koji nikoga ne prisluškuje ili barem potajice fotografira? Nema toga, i ne može ni biti, kao što recimo ne može biti fašizma sa ljudskim licem. I da, kad smo kod toga, naravno, žanr tabloida uvijek je korak u korak s fašistima. I jednom i drugom, i tabloidu i fašizmu, nužne su jednostavne, a gromoglasne istine. I isti takvi naslovi. Kada je mladi Benito Mussolini, Murdochov duhovni i politički predšasnik, premda darovitiji i lucidniji novinar od njega, kao mladi socijalist preuzeo stranačko glasilo Avanti, skratio je tekstove, povećao naslove i u dvije godine utrostručio prosječnu nakladu. Samo što Avanti tada više nije bio socijalistički list.
Nije Rupert Murdoch nadrljao jer je na prljav i amoralan način radio nešto što se jedino i može raditi na prljav i amoralan način. Mogao je tako nastaviti sve do svoga biološkog kraja i pretpostavljenog susreta sa svetim Petrom, ali on se zaigrao, pa je svoje tabloide počeo kreirati s visokim vladinim službenicima. Od dvorske lude postao je dvorjanin. Viđali su ga kako na stražnja vrata ulazi u odaje konzervativnog premijera Camerona. Reklo bi se da je sa stražnje strane, stvarno i metaforično, bio kao domaći. A to je ono po čemu se kvarni Zapad razlikuje od nevinoga tranzicijskoga Istoka. Tamo se, makar i sa zakašnjenjem, aktiviraju obrambeni mehanizmi države i društva, nakon što se primijeti da unutar stražnjice vlasti vršljaju neovlaštena lica.
Ima li u Murdochovom slučaju kakve pouke za nas? Naravno da nema, to vam je, valjda, jasno. Zato se cijeli slučaj u nas obrađuje i plasira na neki čudno diskretan, mutav, tunjav, da ne kažem sjeban način. Mi, naprosto, ne znamo što bismo s tim, ni gdje je i što radi u svemu tome naša sirota i retardirana demokracija, skupa s medijima koji ju, eto, prate na svoj ograničen i kontroliran način. U jednoj je stvari, međutim, nama teže nego Englezima. Njihovi tabloidi bave se uhođenjem poznatih, dok se u nas poznati najprije moraju izmisliti, e da bi ih se uhodilo. A to, kao što vidite, nipošto nije jednostavna stvar, jer se obično smatra da bi poznati po nečemu trebali biti poznati, osim što su samo poznati. Mi smo, ubogi, morali stvoriti cijelu društvenu klasu, da ne kažem elitu poznatih, za koje se ne zna po čemu su poznati. Ruperta Murdocha i onu njegovu crvenokosu urednicu, čiji je amoral raskošan i razveden poput jadranske obale, za kaznu bi trebalo poslati u Hrvatsku, da vide kako je to biti tabloid u svijetu bez slavnih. Ili da parafraziramo Josifa Brodskog: kada se prije jutarnjeg brijanja pogledamo u ogledalo, ugledat ćemo tabloid.