U istome su danu, prošloga tjedna, dvojica naturaliziranih Zagrepčana u metropoli svih Hrvata dosegnuli najniže i najviše tačke društvene afirmacije. Nad dubinom pada Marija Čerhaka, vrhunskoga kuhara i restorandžije, već danima onanira cjelokupna javnost, ili onaj njezin dio koji vlada internetskim alatima, pa, eto, već po stoti put pregledava jedan pravosudni skeč, sa Čerhakom u glavnoj ulozi. Smijulji se tako Hrvatska, ruga se jednome čovjeku koji se, što stjecajem okolnosti, a što vlastitom krivnjom, našao u nevolji. Ruga se njemu, jer se ne usuđuje rugati onima, ili onome, koji je stvorio okolnosti u kojima će jedan dobri kuhar plaćati račune nakaznoga sudstva, nakaradnog morala i naopakog sustava vrijednosti, koji su doveli do toga da se kao dokazni materijal pred sudom pokušava koristiti nešto što niti u jednoj uređenoj i civiliziranoj zemlji ne bi moglo biti dokaznim materijalom, i to ne zbog ljudskih prava i dostojanstva tuženoga, nego zbog ljudskih prava i dostojanstva svih građana. No, umjesto da se osjete ugroženima, građani se, eto, smijulje Mariju Čerhaku. Kuharu. Bosancu. Dotepencu. Vlasniku restorana čijoj su se skupoći rugali. Zamislite milostiva, oni čokoladu zalijevaju maslinovim uljem! Dokad ih sve skup bumo trpili?
Drugi Mario od prošloga tjedna je Mario Stanić. Rođen u istome gradu kao i njegov imenjak, slavu i novac stjecao je igrajući nogomet u velikim europskim klubovima. Karijeru je završio u Chelseaju. On pripada onoj skupinici hrvatskih nogometnih heroja iz 1998. koji ne žude za društvenom ili političkom moći, ne kradu po zrakoplovima i ne pripadaju društvenoj eliti, nego žive svoj život, sa svojim prijateljima, u svojim obiteljima i sa svojim privatnim interesima, za koje im je stalo da budu što nezanimljiviji i što dosadniji onoj javnosti i onoj društvenoj i medijskoj eliti koja, poput crijevnih nametnika, naseljava najprljavije ili najsramotnije nusprodukte egzistencija takozvanih slavnih osoba. Mario Stanić ne daje izjave, pravi se da nema svoje mišljenje, po potrebi glumi nezainteresiranost… Kroz život on prolazi gospodski. Lako je njemu, reći ćete sigurno, on ima novaca!
E, ali prošloga je tjedna, slučajno je to bilo na dan Čerhakovog svjedočenja, Mario Stanić napisao na jednome zaturenom portalu, a onda su to mnogi prenijeli, tekst u obranu uhićenoga svog nogometnog kolege i bivšega dužnosnika RNK Split Nenada Pralije. Nije tu Mario ništa mudrovao, niti se opredjeljivao za ovu ili za onu stranu u nacionalnoj nogometnoj središnjici, nego je samo rekao da je Pralija za njega nevin čovjek sve dok se ne dokaže suprotno. Zajedno su igrali u reprezentaciji, površno ga poznaje, ali to koliko ga poznaje, navodi ga da smatra, ali i da kaže, kako je Nenad Pralija čestit čovjek. Toliko o njemu. O drugima, Stanić je primijetio uglavnom samo to da se do društvene pravde u Hrvatskoj pokušava stići hapšenjem nogometaša. Primijetio je da se tu radi o alibiju. Primijetio je, dakle, ono što odbijaju primijetiti i oni koji se ovih dana idiotski smješkaju dok po stoti put gledaju svjedočenje Marija Čerhaka, kao i oni koji su Čerhaka u sve to uvalili.
Mario Stanić je, za razliku od Marija Čerhaka, slobodan čovjek. Za svoju slobodu on se izborio u znoju lica svog, na nogometnom terenu, u dresovima velikih i bogatih europskih klubova. Iz ratnoga Sarajeva stigao je do vrha Europe. Netko će, bez previše razmišljanja i pameti, reći kako je lako Mariju Staniću da bude slobodan, kada ima novce. Ali naravno da to nije istina. On je slobodan naprosto zato što ima potrebu biti slobodan. Uhićenje i sramoćenje Nenada Pralije, igrača koji nije imao ni toliko talenta ni toliko sreće kao on, ali je bio vrijedan i na terenu je imao veliko nogometno srce, ugrozilo je Stanićev osjećaj slobode. I zato je on reagirao, premda ga inače i nije previše briga ni za nacionalni lajfstajl, ni za društvenopolitička zbivanja. Talent za slobodu nema baš nikakve veze s novcima, ali ima sa čovjekovim samopoštovanjem. A samopoštovanje je, opet, u osnovi svake potrebe za boljim, pravednijim i poštenijim društvom. Zato na dnu, suprotno Stanićevom moralnom vrhuncu, nije drugi Mario, nego su hrvatsko dno oni koji sladostrasno uživaju u nečijem padu, Čerhakovom, Pralijinom, Sanaderovom, svejedno čijem.
Mario Stanić i lekcija o slobodi
U istome su danu, prošloga tjedna, dvojica naturaliziranih Zagrepčana u metropoli svih Hrvata dosegnuli najniže i najviše tačke društvene afirmacije. Nad dubinom pada Marija Čerhaka, vrhunskoga kuhara i restorandžije, već danima onanira cjelokupna javnost, ili onaj njezin dio koji vlada internetskim alatima, pa, eto, već po stoti put pregledava jedan pravosudni skeč, sa Čerhakom u glavnoj ulozi. Smijulji se tako Hrvatska, ruga se jednome čovjeku koji se, što stjecajem okolnosti, a što vlastitom krivnjom, našao u nevolji. Ruga se njemu, jer se ne usuđuje rugati onima, ili onome, koji je stvorio okolnosti u kojima će jedan dobri kuhar plaćati račune nakaznoga sudstva, nakaradnog morala i naopakog sustava vrijednosti, koji su doveli do toga da se kao dokazni materijal pred sudom pokušava koristiti nešto što niti u jednoj uređenoj i civiliziranoj zemlji ne bi moglo biti dokaznim materijalom, i to ne zbog ljudskih prava i dostojanstva tuženoga, nego zbog ljudskih prava i dostojanstva svih građana. No, umjesto da se osjete ugroženima, građani se, eto, smijulje Mariju Čerhaku. Kuharu. Bosancu. Dotepencu. Vlasniku restorana čijoj su se skupoći rugali. Zamislite milostiva, oni čokoladu zalijevaju maslinovim uljem! Dokad ih sve skup bumo trpili?
Drugi Mario od prošloga tjedna je Mario Stanić. Rođen u istome gradu kao i njegov imenjak, slavu i novac stjecao je igrajući nogomet u velikim europskim klubovima. Karijeru je završio u Chelseaju. On pripada onoj skupinici hrvatskih nogometnih heroja iz 1998. koji ne žude za društvenom ili političkom moći, ne kradu po zrakoplovima i ne pripadaju društvenoj eliti, nego žive svoj život, sa svojim prijateljima, u svojim obiteljima i sa svojim privatnim interesima, za koje im je stalo da budu što nezanimljiviji i što dosadniji onoj javnosti i onoj društvenoj i medijskoj eliti koja, poput crijevnih nametnika, naseljava najprljavije ili najsramotnije nusprodukte egzistencija takozvanih slavnih osoba. Mario Stanić ne daje izjave, pravi se da nema svoje mišljenje, po potrebi glumi nezainteresiranost… Kroz život on prolazi gospodski. Lako je njemu, reći ćete sigurno, on ima novaca!
E, ali prošloga je tjedna, slučajno je to bilo na dan Čerhakovog svjedočenja, Mario Stanić napisao na jednome zaturenom portalu, a onda su to mnogi prenijeli, tekst u obranu uhićenoga svog nogometnog kolege i bivšega dužnosnika RNK Split Nenada Pralije. Nije tu Mario ništa mudrovao, niti se opredjeljivao za ovu ili za onu stranu u nacionalnoj nogometnoj središnjici, nego je samo rekao da je Pralija za njega nevin čovjek sve dok se ne dokaže suprotno. Zajedno su igrali u reprezentaciji, površno ga poznaje, ali to koliko ga poznaje, navodi ga da smatra, ali i da kaže, kako je Nenad Pralija čestit čovjek. Toliko o njemu. O drugima, Stanić je primijetio uglavnom samo to da se do društvene pravde u Hrvatskoj pokušava stići hapšenjem nogometaša. Primijetio je da se tu radi o alibiju. Primijetio je, dakle, ono što odbijaju primijetiti i oni koji se ovih dana idiotski smješkaju dok po stoti put gledaju svjedočenje Marija Čerhaka, kao i oni koji su Čerhaka u sve to uvalili.
Mario Stanić je, za razliku od Marija Čerhaka, slobodan čovjek. Za svoju slobodu on se izborio u znoju lica svog, na nogometnom terenu, u dresovima velikih i bogatih europskih klubova. Iz ratnoga Sarajeva stigao je do vrha Europe. Netko će, bez previše razmišljanja i pameti, reći kako je lako Mariju Staniću da bude slobodan, kada ima novce. Ali naravno da to nije istina. On je slobodan naprosto zato što ima potrebu biti slobodan. Uhićenje i sramoćenje Nenada Pralije, igrača koji nije imao ni toliko talenta ni toliko sreće kao on, ali je bio vrijedan i na terenu je imao veliko nogometno srce, ugrozilo je Stanićev osjećaj slobode. I zato je on reagirao, premda ga inače i nije previše briga ni za nacionalni lajfstajl, ni za društvenopolitička zbivanja. Talent za slobodu nema baš nikakve veze s novcima, ali ima sa čovjekovim samopoštovanjem. A samopoštovanje je, opet, u osnovi svake potrebe za boljim, pravednijim i poštenijim društvom. Zato na dnu, suprotno Stanićevom moralnom vrhuncu, nije drugi Mario, nego su hrvatsko dno oni koji sladostrasno uživaju u nečijem padu, Čerhakovom, Pralijinom, Sanaderovom, svejedno čijem.