Doista, uvjerili smo se u to bezbroj puta, kratak je put od liberala do fašista. Visokopozicionirana članica HSLS-a Jasna Omejec prešla ga je u jednom koraku. Dogodilo se to kada su je u vezanoj trgovini s HDZ-om i SDP-om plasirali za sutkinju Ustavnoga suda, što ga je diktator Tuđman netom osnovao, da bi u Republici Hrvatskoj igrao istu onu ulogu koju u Islamskoj Republici Iran ima Vijeće čuvara revolucije. Naime, u času kada demokratska procedura dovede u pitanje volju vrhovnoga vođe, tada Vijeće čuvara revolucije donosi pravorijek po kojem postoji nešto što je iznad volje naroda, kakva god ona bila. To nešto može se zvati Bog, a može se zvati i Ustav, premda ni s Bogom ni s Ustavom obično nema nikakve veze.
No, u čemu se, podsjetimo se, sastojao korak od liberala do fašista: u vezanoj trgovini liberala Omejec trebala je pristati da u Ustavni sud uđe tako što će njezini liberali i socijaldemokrati glasati za hadezeovskog kandidata, e da bi hadezeovci glasali za nju. Hadezeovski kandidat bio je čovjek – ime mu nećemo spominjati, jer više nije aktivan u javnosti, a ionako je više metafora nego što je osoba – koji je bio na čelu Komisije za ispitivanje zločina rata i poraća, koja je ustanovila da je u Jasenovcu pogubljeno šesnaest ili dvadeset šest Židova, ne sjećamo se više točnog broja. U trenutku kada je 1993. počinjao sukob između Hrvata i Bošnjaka davao je televizijske izjave u odori časnika HVO-a (dakle, strane vojske), a jedna zatočenica hrvatskih koncentracijskih logora u Hercegovini sumnjičila ga je za silovanje. Tijekom višegodišnje političke karijere, ovaj je ugledni hadezeovac dao niz šovinističkih izjava o muslimanima, Srbima i inim manjincima, te o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, kakve, blago rečeno, u prethodnoj povijesti nije izgovarao nitko tko se nije samodeklarirao kao fašist ili ustaša. Pristajući da svoj izbor veže za takvoga kandidata, liberalka Omejec učinila je odlučan i nedvosmislen politički i moralni korak. Nije time postala fašistkinja, ali je pokazala zadivljujuću hladnoću prema ljudskim pravima, demokraciji i pravdi. U Ustavni sud izabrana je na obraz Vlade Gotovca, i na tom je obrazu ostala jedinom ozbiljnom mrljom. Zbilja, što bi rekao Gotovac na ono što je neki dan izgovorila predsjednica Ustavnoga suda Jasna Omejec o sindikatima i sindikalnim vođama, te posredno, o sedamstotinjak tisuća građana Hrvatske koji su supotpisali zahtjev za referendum o Zakonu o radu? Kako bi taj zatočnik slobode, koji je život položio za ljudska prava, komentirao prezir što ga je njegova stranačka ljubimica, u čiju je ispravnost vjerovao više nego u neispravnost fašista, pokazala prema hrvatskome narodu? Jer tih su sedamsto tisuća ljudi, ružnih, prljavih i zlih, neobrazovanih, primitivnih i nasilnih, ali i dobrih, poštenih, požrtvovnih, prosječnih i genijalnih, do sada najsiroviji i najprjesniji oblik onoga što je Gotovac zamišljao kada bi spominjao – a prečesto je to činio – hrvatski narod?
Jedan neprincipijelni potez, možda samo jedan trenutak neopreza u odnosu na one koji se poput krpelja zavuku pod kožu, bio je dovoljan da Vlado Gotovac učini nešto zbog čega ćemo ga se ovih dana po lošemu sjećati. A strašno je kada se čovjek Gotovca ne sjeća po dobru, jer hrvatska politika, i ne samo politika, biva tako stravično beznadna i pusta. Ako je i on činio zlo, ako je bio koruptivan i donosio korist svojima, ne vodeći računa kako će biti svima nama, tada doista nema nade, nema ničega i više nikoga na čiju bismo uspomenu kao na jastuk položili glavu i pojadali joj se. Ako se ni Gotovcu ne možemo jadati, ako je i ta uspomena od olova, tada za nas više nade nema.
Nije, zapravo, važno što je Ustavni sud suspendirao demokratsku volju većine. Nije važno ni što je jedna ohola i neprosvijećena žena vrijeđala ljude koji su u demokratsku proceduru povjerovali. Nije važno ni što se nekakav Krapac, profesor, valjda, na Pravnome fakultetu, i njezin kolega, s primitivizmom dostojnim Zdravka Mamića, rugao sindikatima aluzijama na crveni Oktobar (uostalom, Krapčevo ruganje samo nam govori da mu je u kalendaru draži onaj Eliotov najokrutniji mjesec u godini, travanj, i to deseti). Jest, međutim, važno što su na taj način krapci i omejci osporili građanima pravo na vjeru, nadu i uspomenu. Vjeru u društveni red. Nadu u spas. Uspomenu na poštenje.
Loši dani za Vladu Gotovca
Doista, uvjerili smo se u to bezbroj puta, kratak je put od liberala do fašista. Visokopozicionirana članica HSLS-a Jasna Omejec prešla ga je u jednom koraku. Dogodilo se to kada su je u vezanoj trgovini s HDZ-om i SDP-om plasirali za sutkinju Ustavnoga suda, što ga je diktator Tuđman netom osnovao, da bi u Republici Hrvatskoj igrao istu onu ulogu koju u Islamskoj Republici Iran ima Vijeće čuvara revolucije. Naime, u času kada demokratska procedura dovede u pitanje volju vrhovnoga vođe, tada Vijeće čuvara revolucije donosi pravorijek po kojem postoji nešto što je iznad volje naroda, kakva god ona bila. To nešto može se zvati Bog, a može se zvati i Ustav, premda ni s Bogom ni s Ustavom obično nema nikakve veze.
No, u čemu se, podsjetimo se, sastojao korak od liberala do fašista: u vezanoj trgovini liberala Omejec trebala je pristati da u Ustavni sud uđe tako što će njezini liberali i socijaldemokrati glasati za hadezeovskog kandidata, e da bi hadezeovci glasali za nju. Hadezeovski kandidat bio je čovjek – ime mu nećemo spominjati, jer više nije aktivan u javnosti, a ionako je više metafora nego što je osoba – koji je bio na čelu Komisije za ispitivanje zločina rata i poraća, koja je ustanovila da je u Jasenovcu pogubljeno šesnaest ili dvadeset šest Židova, ne sjećamo se više točnog broja. U trenutku kada je 1993. počinjao sukob između Hrvata i Bošnjaka davao je televizijske izjave u odori časnika HVO-a (dakle, strane vojske), a jedna zatočenica hrvatskih koncentracijskih logora u Hercegovini sumnjičila ga je za silovanje. Tijekom višegodišnje političke karijere, ovaj je ugledni hadezeovac dao niz šovinističkih izjava o muslimanima, Srbima i inim manjincima, te o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, kakve, blago rečeno, u prethodnoj povijesti nije izgovarao nitko tko se nije samodeklarirao kao fašist ili ustaša. Pristajući da svoj izbor veže za takvoga kandidata, liberalka Omejec učinila je odlučan i nedvosmislen politički i moralni korak. Nije time postala fašistkinja, ali je pokazala zadivljujuću hladnoću prema ljudskim pravima, demokraciji i pravdi. U Ustavni sud izabrana je na obraz Vlade Gotovca, i na tom je obrazu ostala jedinom ozbiljnom mrljom. Zbilja, što bi rekao Gotovac na ono što je neki dan izgovorila predsjednica Ustavnoga suda Jasna Omejec o sindikatima i sindikalnim vođama, te posredno, o sedamstotinjak tisuća građana Hrvatske koji su supotpisali zahtjev za referendum o Zakonu o radu? Kako bi taj zatočnik slobode, koji je život položio za ljudska prava, komentirao prezir što ga je njegova stranačka ljubimica, u čiju je ispravnost vjerovao više nego u neispravnost fašista, pokazala prema hrvatskome narodu? Jer tih su sedamsto tisuća ljudi, ružnih, prljavih i zlih, neobrazovanih, primitivnih i nasilnih, ali i dobrih, poštenih, požrtvovnih, prosječnih i genijalnih, do sada najsiroviji i najprjesniji oblik onoga što je Gotovac zamišljao kada bi spominjao – a prečesto je to činio – hrvatski narod?
Jedan neprincipijelni potez, možda samo jedan trenutak neopreza u odnosu na one koji se poput krpelja zavuku pod kožu, bio je dovoljan da Vlado Gotovac učini nešto zbog čega ćemo ga se ovih dana po lošemu sjećati. A strašno je kada se čovjek Gotovca ne sjeća po dobru, jer hrvatska politika, i ne samo politika, biva tako stravično beznadna i pusta. Ako je i on činio zlo, ako je bio koruptivan i donosio korist svojima, ne vodeći računa kako će biti svima nama, tada doista nema nade, nema ničega i više nikoga na čiju bismo uspomenu kao na jastuk položili glavu i pojadali joj se. Ako se ni Gotovcu ne možemo jadati, ako je i ta uspomena od olova, tada za nas više nade nema.
Nije, zapravo, važno što je Ustavni sud suspendirao demokratsku volju većine. Nije važno ni što je jedna ohola i neprosvijećena žena vrijeđala ljude koji su u demokratsku proceduru povjerovali. Nije važno ni što se nekakav Krapac, profesor, valjda, na Pravnome fakultetu, i njezin kolega, s primitivizmom dostojnim Zdravka Mamića, rugao sindikatima aluzijama na crveni Oktobar (uostalom, Krapčevo ruganje samo nam govori da mu je u kalendaru draži onaj Eliotov najokrutniji mjesec u godini, travanj, i to deseti). Jest, međutim, važno što su na taj način krapci i omejci osporili građanima pravo na vjeru, nadu i uspomenu. Vjeru u društveni red. Nadu u spas. Uspomenu na poštenje.