U “Menuetu za gitaru”, jednome od najboljih romana o partizanskome Drugom svjetskom ratu, ovako je pisao slovenski pisac Vitomil Zupan: “Mržnju treba prihvatiti… Najteže je onome ko nije u stanju da se izjednači sa svojom sredinom. Povedu li ga na streljanje, on će razmišljati o duševnim osobinama svojih krvnika. Muče li ga, osetiće komičnost sopstvenog položaja kao da ga posmatra s kakve druge galaksije. Osuđen je da uvek i svuda bude žrtva, nikad dželat, nikad osvajač, nikad pobednik. Postoje možda razdoblja u kojima su takvi ljudi bili na ceni – ovo doba sigurno im nije naklonjeno.” (prema srpskome prijevodu Živojina Pavlovića)
Ove se rečenice, svaka od njih, odnose na današnju, mirnodopsku Hrvatsku, u kojoj je sasvim malo takvih koji nisu u stanju da se izjednače sa svojom sredinom. Svakako neusporedivo manje nego što ih je u Sloveniji bilo 1941, 1945, 1948. ili bilo koje sljedeće godine. Današnju Hrvatsku, u ljeto 2011, koje protječe uz prazne autoceste i televizijske vijesti o rekordnoj turističkoj sezoni, pa neka vjeruje u što tko hoće, Hrvatsku dviju žena – Jadranke i Marijane, i dva prevarena muškarca – Sanadera i Nemeša, karakterizira, kao nikada u suvremenoj povijesti, savršena pomirenost i sklad između svakoga, ili skoro svakog pojedinca, i rulje, tojest naroda, stada, građanstva. Nikoga se, istina, ne vodi na strijeljanje, ali se hapsi obilato. Ne prođe televizijski dnevnik, a da nekoga nije prošetalo s lisičinama na rukama. Kada ponestane uglednih građana, bivših direktora, ministara ili premijera, uhapse ubojicu ili silovatelja. Ali javnost ili – kako Zupan kaže – sredina, tada iskaže tiho nezadovoljstvo. Hapšenjem ubojica, silovatelja, a pogotovo hrvatskih ratnih zločinaca, narušava se jedna kolektivna iluzija.
U početku, uhićenja i privođenja djelovala su atraktivno. Publika je uživala. Erotizam lisičina obuzeo je naciju. Kada bi se nekoga slučajno privelo bez lisičina, to bi se doživjelo kao prevara, korupcija, protekcija. Novine su tjednima nagađale hoće li se bivši premijer po povratku iz Austrije pred kamerama pojaviti s lisičinama na rukama, ili će zbog povrijeđenog koljena biti na štakama. Štake, naime, ne djeluju dovoljno ponižavajuće, a bez individualnog poniženja nema kolektivne ekstaze. Tako je to uvijek, u svim vremenima i svim društvima, osim u društvima u kojima se poštuju prava čovjeka kao jedinke.
U međuvremenu su, međutim, uhićenja i privođenja nekako dosadila. Zapravo, nisu dosadila, nego su postala normalna. Toliko normalna da je sasvim u skladu sa sredinom – biti uhapšen. Iskustvo nam govori da će oni koje danas hapse, za tri godine biti slobodni ljudi, s vrlo čvrstim uvjerenjima o nevinosti, na osnovu kojih će tražiti goleme odštete od države koja ih je hapsila, a možda i od novina koje su o njima pisale ono što su pisale. Pokušajte zamisliti koliko je samo danas slobodan onaj mladi čovjek, koji je ležao na istražnoj robiji, jer je primio mito u vidu električne peke, kupljene u Grudama ili Drinovcima. On je puno slobodniji od svih nas koji još uvijek nismo bili u pritvoru, gdje bi zatim dobili uvjerenje kakvo čovjeku ne može dati ni Crkva, ni partija, ni gospodin Bog, niti takvo uvjerenje može očekivati od vlastite savjesti, nego mu ga, pravomoćno, mogu namrijeti samo hrvatski sudovi, skupa s Bajićevim tužiteljstvom. Uvjerenje o bezgrešnosti.
Mržnju treba prihvatiti, pisao je Zupan. Treba ju prihvatiti da bi se živjelo u nenormalnom društvu i da bi se moglo izjednačiti sa svojom sredinom. Jer jedini koje će sredina u nenormalnom društvu istinski zamrziti, nadignuti na njih kuku i motiku, razapeti ih na križ, jesu oni koji se ne budu znali izjednačiti. Oni su gori od lopova, silovatelja, ubojica i ratnih zločinaca, gori su čak i od bivših ministara i premijera, jer takvi, neprilagođeni, stado samim svojim postojanjem podsjećaju da sve njegove grijehe. Zato se u današnjoj Hrvatskoj valja sakriti, ako se već ne umije izjednačiti s Jadrankom i Marijanom, s Maticom hrvatskom i Hrvatskim telekomom, s Kerumom i s Kerumovim megafonom. Drama je što nije lako izjednačiti se sa sredinom. Treba za to imati ne morala, nego živaca.
Lisičine za erotiziranje nacije
U “Menuetu za gitaru”, jednome od najboljih romana o partizanskome Drugom svjetskom ratu, ovako je pisao slovenski pisac Vitomil Zupan: “Mržnju treba prihvatiti… Najteže je onome ko nije u stanju da se izjednači sa svojom sredinom. Povedu li ga na streljanje, on će razmišljati o duševnim osobinama svojih krvnika. Muče li ga, osetiće komičnost sopstvenog položaja kao da ga posmatra s kakve druge galaksije. Osuđen je da uvek i svuda bude žrtva, nikad dželat, nikad osvajač, nikad pobednik. Postoje možda razdoblja u kojima su takvi ljudi bili na ceni – ovo doba sigurno im nije naklonjeno.” (prema srpskome prijevodu Živojina Pavlovića)
Ove se rečenice, svaka od njih, odnose na današnju, mirnodopsku Hrvatsku, u kojoj je sasvim malo takvih koji nisu u stanju da se izjednače sa svojom sredinom. Svakako neusporedivo manje nego što ih je u Sloveniji bilo 1941, 1945, 1948. ili bilo koje sljedeće godine. Današnju Hrvatsku, u ljeto 2011, koje protječe uz prazne autoceste i televizijske vijesti o rekordnoj turističkoj sezoni, pa neka vjeruje u što tko hoće, Hrvatsku dviju žena – Jadranke i Marijane, i dva prevarena muškarca – Sanadera i Nemeša, karakterizira, kao nikada u suvremenoj povijesti, savršena pomirenost i sklad između svakoga, ili skoro svakog pojedinca, i rulje, tojest naroda, stada, građanstva. Nikoga se, istina, ne vodi na strijeljanje, ali se hapsi obilato. Ne prođe televizijski dnevnik, a da nekoga nije prošetalo s lisičinama na rukama. Kada ponestane uglednih građana, bivših direktora, ministara ili premijera, uhapse ubojicu ili silovatelja. Ali javnost ili – kako Zupan kaže – sredina, tada iskaže tiho nezadovoljstvo. Hapšenjem ubojica, silovatelja, a pogotovo hrvatskih ratnih zločinaca, narušava se jedna kolektivna iluzija.
U početku, uhićenja i privođenja djelovala su atraktivno. Publika je uživala. Erotizam lisičina obuzeo je naciju. Kada bi se nekoga slučajno privelo bez lisičina, to bi se doživjelo kao prevara, korupcija, protekcija. Novine su tjednima nagađale hoće li se bivši premijer po povratku iz Austrije pred kamerama pojaviti s lisičinama na rukama, ili će zbog povrijeđenog koljena biti na štakama. Štake, naime, ne djeluju dovoljno ponižavajuće, a bez individualnog poniženja nema kolektivne ekstaze. Tako je to uvijek, u svim vremenima i svim društvima, osim u društvima u kojima se poštuju prava čovjeka kao jedinke.
U međuvremenu su, međutim, uhićenja i privođenja nekako dosadila. Zapravo, nisu dosadila, nego su postala normalna. Toliko normalna da je sasvim u skladu sa sredinom – biti uhapšen. Iskustvo nam govori da će oni koje danas hapse, za tri godine biti slobodni ljudi, s vrlo čvrstim uvjerenjima o nevinosti, na osnovu kojih će tražiti goleme odštete od države koja ih je hapsila, a možda i od novina koje su o njima pisale ono što su pisale. Pokušajte zamisliti koliko je samo danas slobodan onaj mladi čovjek, koji je ležao na istražnoj robiji, jer je primio mito u vidu električne peke, kupljene u Grudama ili Drinovcima. On je puno slobodniji od svih nas koji još uvijek nismo bili u pritvoru, gdje bi zatim dobili uvjerenje kakvo čovjeku ne može dati ni Crkva, ni partija, ni gospodin Bog, niti takvo uvjerenje može očekivati od vlastite savjesti, nego mu ga, pravomoćno, mogu namrijeti samo hrvatski sudovi, skupa s Bajićevim tužiteljstvom. Uvjerenje o bezgrešnosti.
Mržnju treba prihvatiti, pisao je Zupan. Treba ju prihvatiti da bi se živjelo u nenormalnom društvu i da bi se moglo izjednačiti sa svojom sredinom. Jer jedini koje će sredina u nenormalnom društvu istinski zamrziti, nadignuti na njih kuku i motiku, razapeti ih na križ, jesu oni koji se ne budu znali izjednačiti. Oni su gori od lopova, silovatelja, ubojica i ratnih zločinaca, gori su čak i od bivših ministara i premijera, jer takvi, neprilagođeni, stado samim svojim postojanjem podsjećaju da sve njegove grijehe. Zato se u današnjoj Hrvatskoj valja sakriti, ako se već ne umije izjednačiti s Jadrankom i Marijanom, s Maticom hrvatskom i Hrvatskim telekomom, s Kerumom i s Kerumovim megafonom. Drama je što nije lako izjednačiti se sa sredinom. Treba za to imati ne morala, nego živaca.