Kad god bi se zadnjih tjedana i mjeseci, sve uz pomoć kontroliranog tiska ili nacionalne dalekovidnice, Jadranka Kosor narugala s imenom i genezom Kukuriku koalicije, meni bi došlo milo oko srca. Ne zato što bi se s tom ženom slagao, nego zato što bi me podsjetila, rugajući se tako i ulažući u svoje ruganje sav taj dalekopoznati hrvatski smisao za humor, na jedan neobičan doživljaj, od prije dvije ili tri godine, kada sam se istoga ovakvog miholjskoga ljeta vraćao iz Istre, i kada smo, kao i svaki put, skrenuli s riječke obilaznice prema Kastvu, i pošli na ručak u restoran Kukuriku. Bilo je kasno popodne, na terasi nije bilo gostiju, samo su za jednim stolom sjedili neki Nijemci, ali je za ručak bio pripremljen veliki stol, spojen od tri mala. Izgledao je vrlo čudno, kao u Babettinoj gozbi (sjećate li se toga divnog danskog filma, po romanu Karen Blixen, čiji je prijevod na hrvatski upravo najavljen?), sa zdjelama i loncima, iz kojih su mirisale svakojake đakonije. Zapravo, čudo se sastojalo u tome što se u restoranima hrana obično ne iznosi prije nego što gosti posjedaju, pa su jela koja čekaju jelce i jelice, jedače i jedačice zato djelovala privlačnija. Neko smo vrijeme za svojim stolom sjedili kao opčinjeni, čekajući tko će to doći, na kakve goste čeka taj veliki stol. I onda su iz kuhinje i iz restorana počeli pristizati ljudi, žene i muškarci u bijelim radnim kutama, istim takvim hlačama ili suknjama. Sjedali su za stol, služili jedni druge, vedro i opuštajuće razgovarali u taj gluhi restoranski čas i u to gluho doba hrvatske turističke sezone. Kuhari, konobari, pomoćno osoblje, radna i kreativna snaga jednoga restorana objedovala je onako kako objeduju ljudi u normalnome svijetu, uz svoje goste, a ne u nekom mračnom podrumu i potpalublju. I nisu objedovali frtalj kruha i kokošju paštetu.
U tom restoranu – ili u onom novom, uz hotel, koji je otvoren stotinjak metara uzbrdo, dok je stari pretvoren u sjajnu roštiljarnicu – formirana je lijevo-liberalna, oporbena koalicija, koja na sljedećim izborima kani osvojiti vlast. Ime Kukuriku, kojemu bi se Jadranka Kosor i njezini mediji rugali i šalili, restoran je, valjda, dobio po vlasnikovom prezimenu: Kukurin. Kukuriku koalicija svoje ime, da su ga prihvatili i da ga i sami ne doživljavaju kao uvredu, mogli su tumačiti na više načina. U zoru, tačnije već oko pola dva noću, pijevci kukuriču i najavljuju novi dan. Koalicija koja želi vlast, valjda bi trebala najaviti novo doba za Hrvatsku. Kukurikanje, za razliku od kokodakanja, u kolokvijalnom govoru nema negativnih konotacija. Kao što ni pijevci, za razliku od kokošiju, nisu negativno konotirani. Ne, to nema veze s patrijarhalnom kulturom, nego s jednostavnom činjenicom što kokodakanje, za razliku od kukurikanja, ne znači ništa u ljudskoj svakodnevici i povijesti. Kokodakanje ništa ne najavljuje. Dakle, uza sav trud i spin, u imenu Kukuriku koalicije nema ničega ružnog.
Ali nije o tome riječ, niti mi je zbog toga drago čuti duhovitosti Jadranke Kosor na račun Kukuriku koalicije. Ono što je meni važno, od čega gradim jednu privatnu metaforu, koju sam, evo, podijelio s vama, jest onaj kasnopopodnevni ručak konobara i konobarica, kuhara, radnika i kuharica od prije dvije-tri godine. To što sam tada vidio na terasi kastavskoga restorana, to je ona Hrvatska do koje mi je stalo kao državljaninu i poreznom obvezniku, i za koju bih na izborima rado glasao. Naime, ne bi ti ljudi mogli tako gospodski ručati, niti bi bila moguća ova naša Babettina gozba, da vlasnik restorana Kukuriku nije na jedan vrlo specifičan, svakako drukčiji, popijačima ljudskih duša suprotstavljen način, shvatio vlastitu ulogu u životu svojih uposlenika. Njegov kapitalizam se, u to nema ama baš nikakve sumnje, razlikuje od kapitalizma hrvatskih radnika koji ne rade u njegovome restoranu. Tako je to izgledalo tog popodneva, u to kasno, miholjsko ljeto, prije dvije ili tri godine, a nadam se da se u međuvremenu ništa nije promijenilo ili pokvarilo. Pred ove, kao i pred svake buduće izbore, osnovno političko pitanje hrvatskih birača moralo bi biti kakav kapitalizam koja stranka ili koalicija nudi. Eto, zato mi je drago kad se Jadranka Kosor ruga imenu Kukuriku koalicije, i volio bih, sasvim osobno, kada bi ta koalicija za svoj program uzela upravo ono čemu se ta žena ruga.
Kukurikanjem protiv kokodakanja
Kad god bi se zadnjih tjedana i mjeseci, sve uz pomoć kontroliranog tiska ili nacionalne dalekovidnice, Jadranka Kosor narugala s imenom i genezom Kukuriku koalicije, meni bi došlo milo oko srca. Ne zato što bi se s tom ženom slagao, nego zato što bi me podsjetila, rugajući se tako i ulažući u svoje ruganje sav taj dalekopoznati hrvatski smisao za humor, na jedan neobičan doživljaj, od prije dvije ili tri godine, kada sam se istoga ovakvog miholjskoga ljeta vraćao iz Istre, i kada smo, kao i svaki put, skrenuli s riječke obilaznice prema Kastvu, i pošli na ručak u restoran Kukuriku. Bilo je kasno popodne, na terasi nije bilo gostiju, samo su za jednim stolom sjedili neki Nijemci, ali je za ručak bio pripremljen veliki stol, spojen od tri mala. Izgledao je vrlo čudno, kao u Babettinoj gozbi (sjećate li se toga divnog danskog filma, po romanu Karen Blixen, čiji je prijevod na hrvatski upravo najavljen?), sa zdjelama i loncima, iz kojih su mirisale svakojake đakonije. Zapravo, čudo se sastojalo u tome što se u restoranima hrana obično ne iznosi prije nego što gosti posjedaju, pa su jela koja čekaju jelce i jelice, jedače i jedačice zato djelovala privlačnija. Neko smo vrijeme za svojim stolom sjedili kao opčinjeni, čekajući tko će to doći, na kakve goste čeka taj veliki stol. I onda su iz kuhinje i iz restorana počeli pristizati ljudi, žene i muškarci u bijelim radnim kutama, istim takvim hlačama ili suknjama. Sjedali su za stol, služili jedni druge, vedro i opuštajuće razgovarali u taj gluhi restoranski čas i u to gluho doba hrvatske turističke sezone. Kuhari, konobari, pomoćno osoblje, radna i kreativna snaga jednoga restorana objedovala je onako kako objeduju ljudi u normalnome svijetu, uz svoje goste, a ne u nekom mračnom podrumu i potpalublju. I nisu objedovali frtalj kruha i kokošju paštetu.
U tom restoranu – ili u onom novom, uz hotel, koji je otvoren stotinjak metara uzbrdo, dok je stari pretvoren u sjajnu roštiljarnicu – formirana je lijevo-liberalna, oporbena koalicija, koja na sljedećim izborima kani osvojiti vlast. Ime Kukuriku, kojemu bi se Jadranka Kosor i njezini mediji rugali i šalili, restoran je, valjda, dobio po vlasnikovom prezimenu: Kukurin. Kukuriku koalicija svoje ime, da su ga prihvatili i da ga i sami ne doživljavaju kao uvredu, mogli su tumačiti na više načina. U zoru, tačnije već oko pola dva noću, pijevci kukuriču i najavljuju novi dan. Koalicija koja želi vlast, valjda bi trebala najaviti novo doba za Hrvatsku. Kukurikanje, za razliku od kokodakanja, u kolokvijalnom govoru nema negativnih konotacija. Kao što ni pijevci, za razliku od kokošiju, nisu negativno konotirani. Ne, to nema veze s patrijarhalnom kulturom, nego s jednostavnom činjenicom što kokodakanje, za razliku od kukurikanja, ne znači ništa u ljudskoj svakodnevici i povijesti. Kokodakanje ništa ne najavljuje. Dakle, uza sav trud i spin, u imenu Kukuriku koalicije nema ničega ružnog.
Ali nije o tome riječ, niti mi je zbog toga drago čuti duhovitosti Jadranke Kosor na račun Kukuriku koalicije. Ono što je meni važno, od čega gradim jednu privatnu metaforu, koju sam, evo, podijelio s vama, jest onaj kasnopopodnevni ručak konobara i konobarica, kuhara, radnika i kuharica od prije dvije-tri godine. To što sam tada vidio na terasi kastavskoga restorana, to je ona Hrvatska do koje mi je stalo kao državljaninu i poreznom obvezniku, i za koju bih na izborima rado glasao. Naime, ne bi ti ljudi mogli tako gospodski ručati, niti bi bila moguća ova naša Babettina gozba, da vlasnik restorana Kukuriku nije na jedan vrlo specifičan, svakako drukčiji, popijačima ljudskih duša suprotstavljen način, shvatio vlastitu ulogu u životu svojih uposlenika. Njegov kapitalizam se, u to nema ama baš nikakve sumnje, razlikuje od kapitalizma hrvatskih radnika koji ne rade u njegovome restoranu. Tako je to izgledalo tog popodneva, u to kasno, miholjsko ljeto, prije dvije ili tri godine, a nadam se da se u međuvremenu ništa nije promijenilo ili pokvarilo. Pred ove, kao i pred svake buduće izbore, osnovno političko pitanje hrvatskih birača moralo bi biti kakav kapitalizam koja stranka ili koalicija nudi. Eto, zato mi je drago kad se Jadranka Kosor ruga imenu Kukuriku koalicije, i volio bih, sasvim osobno, kada bi ta koalicija za svoj program uzela upravo ono čemu se ta žena ruga.