Neku večer je, u središnjem televizijskom dnevniku, Zoran Šprajc najavio prilog o “hrvatskome branitelju” Iliji Jurišiću. Onom Jurišiću! Tijekom priloga, koji je trajao bolno predugo, i on, i novinar koji je razgovarao s Jurišićem – onim Jurišićem, pokazali su nečuvenu sućut prema tome “hrvatskom branitelju”. I to po više osnova nečuvenu.
Ilija Jurišić bio je zatočenik beogradskog kazamata, optužen, pa osuđen za ratni zločin protiv regruta JNA, u incidentu s vojnom kolonom koja se povlačila iz tuzlanskih kasarni. Ilija tog dana nije nosio oružje, nije zapovijedao policijskim ili vojnim formacijama, niti je imao ikakvih vojničkih ovlasti. Bio je nevin po zločinu za koji je optužen. Vlasti u Sarajevu, na čelu im je bio Haris Silajdžić, za njegovo su zatočenje bile savršeno nezainteresirane, sve dok u Londonu, pod optužbom za ratni zločin, nije uhićen Ejup Ganić. Tada se Ilija Jurišić pojavio kao uteg na vagi, netko čija će sudbina potvrditi tu već legendarnu multinacionalnu i multikonfesionalnu prirodu Silajdžićeva bosanskog angažmana. Tada je Haris zagrmio, navodeći Ejupa i Iliju, kao da su njih dvojica braća po pravednosti.
U bezbroj prilika, iz Tuzle su prema Zagrebu kretale delegacije, zvonili su telefoni po predsjedničkom i Vladinim uredima, molilo se, od Stjepana Mesića, pa do ministara branitelja, pravde, vanjskih poslova, da Hrvatska učini nešto za spas Ilije Jurišića. Nitko nije htio učiniti ništa. Šutjeli su, i ne bi rekli zašto ne žele pomoći. A bilo je jasno zašto. Ilija Jurišić bio je njihov ratni neprijatelj. On se, kao dužnosnik civilnih organa vlasti u multietničkoj Tuzli, borio za cjelovitost Bosne i Hercegovine, pomagao da u vrijeme rata između Hrvata i Bošnjaka Tuzla ostane oaza zajedništva i razumijevanja, te da nakon tog rata, sve do dana današnjeg, Tuzla bude harmonizirani grad, u kojem se Hrvati ne moraju osjećati kao potlačena i ponižena manjina. Iako nije ispalio metka, iako se nije bavio visokom državnom politikom, nije davao intervjue, niti je pisao u novinama, Ilija Jurišić ratovao je protiv onih koji mu u današnjoj Hrvatskoj nisu htjeli pomoći. U Ministarstvu branitelja više su puta Ilijine zagovornike otpravljali s vrata s konstatacijom da Ilija Jurišić nije hrvatski branitelj. Zanimljivo kako lažni Tomislav Ivić (pravi se uvijek bavio nogometom) nije demantirao Šprajcove riječi.
Kada su u jednome od posljednjih džepova otpora glavnoj urednici (Jadranki Kosor, a može i Hloverki…), u emisiji Hrvatska uživo, pokušali pokrenuti kampanju za pomoć Iliji Jurišiću, nitko iz Vlade nije htio doći, a ni dati izjavu. Njegovo robijanje bojkotirali su i svi drugi mediji. Uzalud je veliki reporter Saša Kosanović pokušavao pokrenuti prikupljanje novaca za Ilijinu obranu. Odbili su ga svi, uključujući i onoga Mesićeva prijatelja, a Jurišićevog zemljaka, naftaša i hotelijera.
Na kraju on je oslobođen, zahvaljujući, redom: golemom zalaganju čelništva Tuzle, građana i radnih organizacija toga grada, koji su sakupljali novac za njegovu obranu; potom, neke sitne zasluge pripadaju i srpskome pravosuđu, koje je, doduše pod međunarodnim monitoringom, smoglo snage okrenuti se pravdi i osloboditi nevina čovjeka; na kraju, sreća što je i Ganić bio uhićen, pa se Sarajevo, ipak, angažiralo. Za slobodu Ilije Jurišića hrvatske vlasti nisu učinile ništa. Nisu ni mediji, uz jedan spomenuti i jedan nespomenuti izuzetak.
Način na koji Zoran Šprajc i njegovi poglavari manipuliraju “hrvatskim braniteljem” Ilijom Jurišićem odvratan je, ali nije neočekivan. U prirodi je tuđmanluka da se igra sa zemljom i sudbinama ljudi od tamo. Ono što se njemu dogodilo, može se dogoditi i nekome Hrvatu iz Čitluka ili Gruda, ili bilo kojem hercegovačkom ili bosanskom Hrvatu, čak i ako nije, poput Ilije Jurišića, 1993. bio neprijatelj, jer se borio za svoj grad i sve ljude u gradu. Ilija Jurišić kao bosanski branitelj doista i jest bio hrvatski branitelj. Samo što je branio one Hrvate koje Zagreb tada nije želio, dok danas ne zna što bi s njima. Malo se poigra, pa ih baci.
Ali od te igre ima i nešto puno gore. Nakon što sam vidio taj prilog, cijele noći nisam mogao zaspati. Razmišljao sam o tome kako svinje proždiru čovjekovu biografiju, i kako je čovjek pred svinjama nemoćan.
Koga je branio Ilija Jurišić
Neku večer je, u središnjem televizijskom dnevniku, Zoran Šprajc najavio prilog o “hrvatskome branitelju” Iliji Jurišiću. Onom Jurišiću! Tijekom priloga, koji je trajao bolno predugo, i on, i novinar koji je razgovarao s Jurišićem – onim Jurišićem, pokazali su nečuvenu sućut prema tome “hrvatskom branitelju”. I to po više osnova nečuvenu.
Ilija Jurišić bio je zatočenik beogradskog kazamata, optužen, pa osuđen za ratni zločin protiv regruta JNA, u incidentu s vojnom kolonom koja se povlačila iz tuzlanskih kasarni. Ilija tog dana nije nosio oružje, nije zapovijedao policijskim ili vojnim formacijama, niti je imao ikakvih vojničkih ovlasti. Bio je nevin po zločinu za koji je optužen. Vlasti u Sarajevu, na čelu im je bio Haris Silajdžić, za njegovo su zatočenje bile savršeno nezainteresirane, sve dok u Londonu, pod optužbom za ratni zločin, nije uhićen Ejup Ganić. Tada se Ilija Jurišić pojavio kao uteg na vagi, netko čija će sudbina potvrditi tu već legendarnu multinacionalnu i multikonfesionalnu prirodu Silajdžićeva bosanskog angažmana. Tada je Haris zagrmio, navodeći Ejupa i Iliju, kao da su njih dvojica braća po pravednosti.
U bezbroj prilika, iz Tuzle su prema Zagrebu kretale delegacije, zvonili su telefoni po predsjedničkom i Vladinim uredima, molilo se, od Stjepana Mesića, pa do ministara branitelja, pravde, vanjskih poslova, da Hrvatska učini nešto za spas Ilije Jurišića. Nitko nije htio učiniti ništa. Šutjeli su, i ne bi rekli zašto ne žele pomoći. A bilo je jasno zašto. Ilija Jurišić bio je njihov ratni neprijatelj. On se, kao dužnosnik civilnih organa vlasti u multietničkoj Tuzli, borio za cjelovitost Bosne i Hercegovine, pomagao da u vrijeme rata između Hrvata i Bošnjaka Tuzla ostane oaza zajedništva i razumijevanja, te da nakon tog rata, sve do dana današnjeg, Tuzla bude harmonizirani grad, u kojem se Hrvati ne moraju osjećati kao potlačena i ponižena manjina. Iako nije ispalio metka, iako se nije bavio visokom državnom politikom, nije davao intervjue, niti je pisao u novinama, Ilija Jurišić ratovao je protiv onih koji mu u današnjoj Hrvatskoj nisu htjeli pomoći. U Ministarstvu branitelja više su puta Ilijine zagovornike otpravljali s vrata s konstatacijom da Ilija Jurišić nije hrvatski branitelj. Zanimljivo kako lažni Tomislav Ivić (pravi se uvijek bavio nogometom) nije demantirao Šprajcove riječi.
Kada su u jednome od posljednjih džepova otpora glavnoj urednici (Jadranki Kosor, a može i Hloverki…), u emisiji Hrvatska uživo, pokušali pokrenuti kampanju za pomoć Iliji Jurišiću, nitko iz Vlade nije htio doći, a ni dati izjavu. Njegovo robijanje bojkotirali su i svi drugi mediji. Uzalud je veliki reporter Saša Kosanović pokušavao pokrenuti prikupljanje novaca za Ilijinu obranu. Odbili su ga svi, uključujući i onoga Mesićeva prijatelja, a Jurišićevog zemljaka, naftaša i hotelijera.
Na kraju on je oslobođen, zahvaljujući, redom: golemom zalaganju čelništva Tuzle, građana i radnih organizacija toga grada, koji su sakupljali novac za njegovu obranu; potom, neke sitne zasluge pripadaju i srpskome pravosuđu, koje je, doduše pod međunarodnim monitoringom, smoglo snage okrenuti se pravdi i osloboditi nevina čovjeka; na kraju, sreća što je i Ganić bio uhićen, pa se Sarajevo, ipak, angažiralo. Za slobodu Ilije Jurišića hrvatske vlasti nisu učinile ništa. Nisu ni mediji, uz jedan spomenuti i jedan nespomenuti izuzetak.
Način na koji Zoran Šprajc i njegovi poglavari manipuliraju “hrvatskim braniteljem” Ilijom Jurišićem odvratan je, ali nije neočekivan. U prirodi je tuđmanluka da se igra sa zemljom i sudbinama ljudi od tamo. Ono što se njemu dogodilo, može se dogoditi i nekome Hrvatu iz Čitluka ili Gruda, ili bilo kojem hercegovačkom ili bosanskom Hrvatu, čak i ako nije, poput Ilije Jurišića, 1993. bio neprijatelj, jer se borio za svoj grad i sve ljude u gradu. Ilija Jurišić kao bosanski branitelj doista i jest bio hrvatski branitelj. Samo što je branio one Hrvate koje Zagreb tada nije želio, dok danas ne zna što bi s njima. Malo se poigra, pa ih baci.
Ali od te igre ima i nešto puno gore. Nakon što sam vidio taj prilog, cijele noći nisam mogao zaspati. Razmišljao sam o tome kako svinje proždiru čovjekovu biografiju, i kako je čovjek pred svinjama nemoćan.