Ljudi, poslušajte me dobro: u gradu Zagrebu bit će reda tek ako se za primjer strijelja Gordana Ostović. I to na tramvajskoj remizi, pred predstavnicima oštećenih, jer je njezinom krivnjom na petnaest minuta zaustavljen tramvajski promet, ali i novinarima i urednicima nacionalnih dnevnih glasila i web portala, koji su raskrinkali njezin monstruozni čin. A evo kako je teklo raskrinkavanje. Prvoga dana objavljeno je ovo: “Tramvajske linije od Kvatrića do Dubrave bile u KOLAPSU. Za sve kriva vozačica koja je BMW parkirala na tračnice. Neće platiti NIKAKVU kaznu” (naslov prenosimo uz sve ortografske i pravopisne ekscentričnosti izvornika). A drugoga dana čitamo ovo: “Žena bivšeg dužnosnika parkirala je BMW na pruzi i blokirala promet: Nisam znala. Svima se ispričavam.” Nije znala da je parkirala na pruzi? Možda bi u tom slučaju eutanazija injekcijom, ipak, bila primjerenija od strijeljanja?
Na kraju, kako čitatelj, ipak, zna tko je Gordana Ostović, a privučen je još i time što se u Hrvatskoj nitko nikome ni za što ne ispričava, kreće u istraživanje. Prvo što će otkriti jest da je grdna laž izrečena tvrdnjom da je BMW bio parkiran na pruzi. Ne, bio je parkiran na parkirnom mjestu Zagrebparkinga. Ali kako ta tvrtka besposličara i naplaćivača javnoga prostora, na kojem iscrtaju bijeli pravokutnik, za sve vrijeme snježnih padavina nisu očistili snijeg s parkirnih mjesta, žena je učinila grešku koja se mogla dogoditi ama baš svakom, osim onome tko svoga četverokotačnog ljubimca cijeni više od rođene guzice, pa dobro pazi da ne dođe u dodir sa čeličnom nemani tramvaja: ona se odvezla do kraja parkirnoga mjesta, tojest do samoga snježnog nanosa, i nije joj na um palo da provjerava viri li, možda, stražnji dio njezinog vozila preko tramvajskih tračnica. Gordana Ostović, “žena bivšeg dužnosnika”, pokazala se naivnom, jer je imala povjerenja u institucije sistema, tojest u Zagrebparking. Stoga bi na remizi, za primjer svima, a u skladu s novom državnom politikom i sređivanjem svega i svačega, uz nesavjesnu vozačicu trebalo strijeljati barem i odgovorno lice iz Zagrebparkinga (neću reći direktora, da me taj ne bi tužio sudu).
Ali ne bi se ovaj čitatelj bavio zagrebačkim zimskim doživljajima i komunalnim problemima, kada u cijeloj ovoj priči ne bi bilo nečega što mu je silno iritantno i što je u javnoj sferi i u normalnome društvu barem jednako nedopustivo kao i parkiranje na tračnicama osobnog prometala koje nije ni tramvaj, ni vlak, ni šinobus. A to je nazivanje, pa još i u novinskome ili web naslovu, Gordane Ostović supružnicom “bivšega dužnosnika”. Osim što čak ni bivši dužnosnici, uglavnom, nemaju utjecaja na šoferske navade svojih bližnjih, naročito kad s njima nisu u vozilu, za dotičnog gospodina je, u kontekstu njegove žene, nepristojno i reći da je bivši dužnosnik. Bio je, istina, nekakav doministar krajem devedesetih, ali u javnome smislu, u smislu novinskih naslova i rasporeda društvenih autoriteta i prioriteta, on je, u odnosu na svoju suprugu savršeno anoniman, sporedan, nevažan, običan građanin.
Gordana Ostović urednica je na Hrvatskome radiju, kazališna kritičarka, esejistikinja i, u hrvatskim okvirima vrlo značajna, dramska spisateljica. U javnome djelovanju, izrazito odmjerena, pristojna i u svakom pogledu kvalificirana osoba. Ovom se čitatelju čini, premda u to zbog vlastite socijalne senilije ne može biti siguran, da gospođu Ostović osobno nikada nije sreo, ali na osnovu njezinih redovnih radijskih emisija, eseja i dramskih tekstova, sudi da ona svoj automobil nikada ne bi parkirala na tramvajskim šinama. Nečuvena pristojnost navela ju je da se javno, uz fotografiju, ispriča svima kojima je ukrala petnaest minuta života. Iz istih je razloga, pretpostavljam, platila i 300 kuna kazne Zagrebparkingu, za nepravilno korištenje neočišćenog parkirnog mjesta. Ako takvo što uopće i postoji, Gordana Ostović pripadnica je hrvatske kulturne i društvene elite. Njezin muž nije. On je obični građanin.
Samo nekulturni ljudi ili javni ignoranti mogu u Gordani Ostović vidjeti “ženu bivšeg dužnosnika”. Tako to počinje, da bi se na kraju društvene nesuglasice i komunalni problemi rješavali masovnim strijeljanjima.
Kaštiganje Gordane Ostovićeve
Ljudi, poslušajte me dobro: u gradu Zagrebu bit će reda tek ako se za primjer strijelja Gordana Ostović. I to na tramvajskoj remizi, pred predstavnicima oštećenih, jer je njezinom krivnjom na petnaest minuta zaustavljen tramvajski promet, ali i novinarima i urednicima nacionalnih dnevnih glasila i web portala, koji su raskrinkali njezin monstruozni čin. A evo kako je teklo raskrinkavanje. Prvoga dana objavljeno je ovo: “Tramvajske linije od Kvatrića do Dubrave bile u KOLAPSU. Za sve kriva vozačica koja je BMW parkirala na tračnice. Neće platiti NIKAKVU kaznu” (naslov prenosimo uz sve ortografske i pravopisne ekscentričnosti izvornika). A drugoga dana čitamo ovo: “Žena bivšeg dužnosnika parkirala je BMW na pruzi i blokirala promet: Nisam znala. Svima se ispričavam.” Nije znala da je parkirala na pruzi? Možda bi u tom slučaju eutanazija injekcijom, ipak, bila primjerenija od strijeljanja?
Na kraju, kako čitatelj, ipak, zna tko je Gordana Ostović, a privučen je još i time što se u Hrvatskoj nitko nikome ni za što ne ispričava, kreće u istraživanje. Prvo što će otkriti jest da je grdna laž izrečena tvrdnjom da je BMW bio parkiran na pruzi. Ne, bio je parkiran na parkirnom mjestu Zagrebparkinga. Ali kako ta tvrtka besposličara i naplaćivača javnoga prostora, na kojem iscrtaju bijeli pravokutnik, za sve vrijeme snježnih padavina nisu očistili snijeg s parkirnih mjesta, žena je učinila grešku koja se mogla dogoditi ama baš svakom, osim onome tko svoga četverokotačnog ljubimca cijeni više od rođene guzice, pa dobro pazi da ne dođe u dodir sa čeličnom nemani tramvaja: ona se odvezla do kraja parkirnoga mjesta, tojest do samoga snježnog nanosa, i nije joj na um palo da provjerava viri li, možda, stražnji dio njezinog vozila preko tramvajskih tračnica. Gordana Ostović, “žena bivšeg dužnosnika”, pokazala se naivnom, jer je imala povjerenja u institucije sistema, tojest u Zagrebparking. Stoga bi na remizi, za primjer svima, a u skladu s novom državnom politikom i sređivanjem svega i svačega, uz nesavjesnu vozačicu trebalo strijeljati barem i odgovorno lice iz Zagrebparkinga (neću reći direktora, da me taj ne bi tužio sudu).
Ali ne bi se ovaj čitatelj bavio zagrebačkim zimskim doživljajima i komunalnim problemima, kada u cijeloj ovoj priči ne bi bilo nečega što mu je silno iritantno i što je u javnoj sferi i u normalnome društvu barem jednako nedopustivo kao i parkiranje na tračnicama osobnog prometala koje nije ni tramvaj, ni vlak, ni šinobus. A to je nazivanje, pa još i u novinskome ili web naslovu, Gordane Ostović supružnicom “bivšega dužnosnika”. Osim što čak ni bivši dužnosnici, uglavnom, nemaju utjecaja na šoferske navade svojih bližnjih, naročito kad s njima nisu u vozilu, za dotičnog gospodina je, u kontekstu njegove žene, nepristojno i reći da je bivši dužnosnik. Bio je, istina, nekakav doministar krajem devedesetih, ali u javnome smislu, u smislu novinskih naslova i rasporeda društvenih autoriteta i prioriteta, on je, u odnosu na svoju suprugu savršeno anoniman, sporedan, nevažan, običan građanin.
Gordana Ostović urednica je na Hrvatskome radiju, kazališna kritičarka, esejistikinja i, u hrvatskim okvirima vrlo značajna, dramska spisateljica. U javnome djelovanju, izrazito odmjerena, pristojna i u svakom pogledu kvalificirana osoba. Ovom se čitatelju čini, premda u to zbog vlastite socijalne senilije ne može biti siguran, da gospođu Ostović osobno nikada nije sreo, ali na osnovu njezinih redovnih radijskih emisija, eseja i dramskih tekstova, sudi da ona svoj automobil nikada ne bi parkirala na tramvajskim šinama. Nečuvena pristojnost navela ju je da se javno, uz fotografiju, ispriča svima kojima je ukrala petnaest minuta života. Iz istih je razloga, pretpostavljam, platila i 300 kuna kazne Zagrebparkingu, za nepravilno korištenje neočišćenog parkirnog mjesta. Ako takvo što uopće i postoji, Gordana Ostović pripadnica je hrvatske kulturne i društvene elite. Njezin muž nije. On je obični građanin.
Samo nekulturni ljudi ili javni ignoranti mogu u Gordani Ostović vidjeti “ženu bivšeg dužnosnika”. Tako to počinje, da bi se na kraju društvene nesuglasice i komunalni problemi rješavali masovnim strijeljanjima.