Dogodilo se nešto što je već opisano u mitologiji dvadesetog stoljeća: nakon što su pristale da sudjeluju u ponovnom instaliranju bivšega dužnosnika Mladeži HDZ-a na mjesto vršitelja dužnosti ravnatelja HRT-a, e da bi zauzvrat ishodili smjenu direktora programa Domagoja Burića, Sanja Modrić i Marina Škrabalo namagarčene su poput onog buldoga kojem mačak Tom zvizne, a on poslušno otrči za dobačenim štapom. Prvospomenuta je profesionalni i moralni uzor hrvatskoga novinarstva, jedna od posljednjih koja nije pognula šiju i spremna je – na ponos i čast Novoga lista u kojemu radi – svjedočiti istinu o Hrvatskoj i po cijenu osobne štete ili degradacije. Druga namagarčena dugogodišnja je aktivistkinja civilnoga društva, delikatna i pogibeljno pristojna žena, jedan od najrječitijih i intelektualno najkompetentnijih aktera javne scene. Sanji i Marini – neka mi oproste ovo intimiziranje, za kojim posežem isključivo iz stilskih razloga – dogodilo se nešto što je odavno postalo općim mjestom u društvenim znanostima i što je u bezbroj prigoda opisano u književnosti i na filmu, a ponavlja se uvijek kada intelektualac povjeruje da je moguća nagodba s neprijateljima slobode. Takva nagodba nije uspjela nikome, ali ima nešto u čovjeku, koliko god pametan bio, što mu brani da povjeruje kako neki ljudi principijelno preziru slobodu, dok njezine posljedice smatraju štetnim po nacionalne interese. Eto, recimo, Jadranka Kosor. Premda je u moralnome i intelektualnom smislu inferiorna Sanji i Marini i premda će je ova zemlja pamtiti u svojim spomenicama, spomenarima i leksikonima samo u slučaju da je uspije uništiti, dok će u svakoj boljoj i sretnijoj Hrvatskoj Kosor biti samo lakozaboravljiva činovnica jednoga hudog vremena, posve je lako namagarčila dvije pristojne i obrazovane građanke.
A evo zašto je to moguće: otkako je prije godinu dana zavladala Hrvatskom, Jadranka Kosor vodi politiku dvovisinskog razboja, po mnogo čemu srodnu politikama feudalnih monarhija. Krupnim kapitalistima i klasi njihovih opslužitelja ona u mjesecima krize garantira očuvanje kapitala i uspostavljanje zakonskih okvira koji će im, kada kriza prođe, omogućiti neometano stjecanje dobiti, u zemlji u kojoj će im u zgrtanju bogatstva samo nebo biti granica. Od krize i recesije oni će imati samo koristi, i to goleme, jer će, pod lažnom izlikom krize i recesije, biti ukinuta sva radnička, ali i pojedina građanska prava (recimo pravo na slobodu informiranja), koja su ih u prethodnih dvadesetak godina, ipak, ponešto limitirala.
Svima koji nisu krupni kapitalisti, niti njihovi izravni opslužitelji, vlada u mandatu Jadranke Kosor nudi populizam. Nudi im, dakle, igre, dok će kruh dobiti oni koji ga mogu preprodati. Evo što su ideološki elementi i manifestacije populizma kojim se kani „nahraniti“ narod i okrenuti ga protiv osoba poput Sanje Modrić i Marine Škrabalo: pisani i elektronski mediji stavljaju se pod totalnu kontrolu Vlade, pa tako nitko ne može objaviti ni gdje je nestala pšenica iz Đakovčanke, premda to svi znaju; na Dan antifašističke borbe, ovoga puta u trećemu televizijskom dnevniku, jedna od vrhovnih vladinih komesarki već drugu godinu zaredom provodi proustaški obračun s partizanskim pokretom; nekoliko tjedana ranije HDZ-ov dužnosnik Ivan Jarnjak drži borbeni protupartizanski govor na Bleiburgu, u kojem „kršćanski prašta“ svim neprijateljima NDH; zbog priloga o stanu Jadranke Kosor, vjerojatno po izravnom nalogu iz Vlade, urednik emisije Hrvatska uživo Veljko Jančić dobiva otkaz, a Kosor Jugend mu zabranjuje ulaz na HTV; zbog najsitnije kritike Jadranke Kosor ili spomena njezinih bližnjih, novinarima se prijeti otkazom, uz obrazloženja da je recesija i da postoji višak zaposlenih; provodi se medijski revival ustaškoga pokreta i Ante Pavelića, uz koji ide sotoniziranje Tita i antifašista, pa se, između ostaloga, u feljtonima piše da je Tito bio antisemit i da su partizani istrebljivali Židove; Ministarstvo znanosti i ministar Fuchs odbijaju se očitovati oko činjenice da je ustaški doglavnik Mile Budak u obveznoj školskoj lektiri, a umjesto toga novinarima stižu prijetnje sankcijama, nastave li pisati o toj „zabranjenoj“ temi; prvi predsjednik Tuđmanovog Sabora Žarko Domljan daje izjavu u kojoj implicira kako je obitelj Zec dobila što je i zaslužila, na što hadezeovci odgovaraju kako Domljan više nije član njihove stranke, a da su „ubojice obitelji Zec procesuirane i kažnjene“… To je samo manji dio populističkih elemenata što ih je u svojoj jednogodišnjoj vladavini nametnula Jadranka Kosor, nudeći ih narodu u zamjenu za kruh, i to onaj dio koji sam se odvažio spomenuti u spomen na plemenitu zabludu dviju uzoritih hrvatskih borkinja za istinu i slobodu.
Kako je Jadranka magarčila slobodu
Dogodilo se nešto što je već opisano u mitologiji dvadesetog stoljeća: nakon što su pristale da sudjeluju u ponovnom instaliranju bivšega dužnosnika Mladeži HDZ-a na mjesto vršitelja dužnosti ravnatelja HRT-a, e da bi zauzvrat ishodili smjenu direktora programa Domagoja Burića, Sanja Modrić i Marina Škrabalo namagarčene su poput onog buldoga kojem mačak Tom zvizne, a on poslušno otrči za dobačenim štapom. Prvospomenuta je profesionalni i moralni uzor hrvatskoga novinarstva, jedna od posljednjih koja nije pognula šiju i spremna je – na ponos i čast Novoga lista u kojemu radi – svjedočiti istinu o Hrvatskoj i po cijenu osobne štete ili degradacije. Druga namagarčena dugogodišnja je aktivistkinja civilnoga društva, delikatna i pogibeljno pristojna žena, jedan od najrječitijih i intelektualno najkompetentnijih aktera javne scene. Sanji i Marini – neka mi oproste ovo intimiziranje, za kojim posežem isključivo iz stilskih razloga – dogodilo se nešto što je odavno postalo općim mjestom u društvenim znanostima i što je u bezbroj prigoda opisano u književnosti i na filmu, a ponavlja se uvijek kada intelektualac povjeruje da je moguća nagodba s neprijateljima slobode. Takva nagodba nije uspjela nikome, ali ima nešto u čovjeku, koliko god pametan bio, što mu brani da povjeruje kako neki ljudi principijelno preziru slobodu, dok njezine posljedice smatraju štetnim po nacionalne interese. Eto, recimo, Jadranka Kosor. Premda je u moralnome i intelektualnom smislu inferiorna Sanji i Marini i premda će je ova zemlja pamtiti u svojim spomenicama, spomenarima i leksikonima samo u slučaju da je uspije uništiti, dok će u svakoj boljoj i sretnijoj Hrvatskoj Kosor biti samo lakozaboravljiva činovnica jednoga hudog vremena, posve je lako namagarčila dvije pristojne i obrazovane građanke.
A evo zašto je to moguće: otkako je prije godinu dana zavladala Hrvatskom, Jadranka Kosor vodi politiku dvovisinskog razboja, po mnogo čemu srodnu politikama feudalnih monarhija. Krupnim kapitalistima i klasi njihovih opslužitelja ona u mjesecima krize garantira očuvanje kapitala i uspostavljanje zakonskih okvira koji će im, kada kriza prođe, omogućiti neometano stjecanje dobiti, u zemlji u kojoj će im u zgrtanju bogatstva samo nebo biti granica. Od krize i recesije oni će imati samo koristi, i to goleme, jer će, pod lažnom izlikom krize i recesije, biti ukinuta sva radnička, ali i pojedina građanska prava (recimo pravo na slobodu informiranja), koja su ih u prethodnih dvadesetak godina, ipak, ponešto limitirala.
Svima koji nisu krupni kapitalisti, niti njihovi izravni opslužitelji, vlada u mandatu Jadranke Kosor nudi populizam. Nudi im, dakle, igre, dok će kruh dobiti oni koji ga mogu preprodati. Evo što su ideološki elementi i manifestacije populizma kojim se kani „nahraniti“ narod i okrenuti ga protiv osoba poput Sanje Modrić i Marine Škrabalo: pisani i elektronski mediji stavljaju se pod totalnu kontrolu Vlade, pa tako nitko ne može objaviti ni gdje je nestala pšenica iz Đakovčanke, premda to svi znaju; na Dan antifašističke borbe, ovoga puta u trećemu televizijskom dnevniku, jedna od vrhovnih vladinih komesarki već drugu godinu zaredom provodi proustaški obračun s partizanskim pokretom; nekoliko tjedana ranije HDZ-ov dužnosnik Ivan Jarnjak drži borbeni protupartizanski govor na Bleiburgu, u kojem „kršćanski prašta“ svim neprijateljima NDH; zbog priloga o stanu Jadranke Kosor, vjerojatno po izravnom nalogu iz Vlade, urednik emisije Hrvatska uživo Veljko Jančić dobiva otkaz, a Kosor Jugend mu zabranjuje ulaz na HTV; zbog najsitnije kritike Jadranke Kosor ili spomena njezinih bližnjih, novinarima se prijeti otkazom, uz obrazloženja da je recesija i da postoji višak zaposlenih; provodi se medijski revival ustaškoga pokreta i Ante Pavelića, uz koji ide sotoniziranje Tita i antifašista, pa se, između ostaloga, u feljtonima piše da je Tito bio antisemit i da su partizani istrebljivali Židove; Ministarstvo znanosti i ministar Fuchs odbijaju se očitovati oko činjenice da je ustaški doglavnik Mile Budak u obveznoj školskoj lektiri, a umjesto toga novinarima stižu prijetnje sankcijama, nastave li pisati o toj „zabranjenoj“ temi; prvi predsjednik Tuđmanovog Sabora Žarko Domljan daje izjavu u kojoj implicira kako je obitelj Zec dobila što je i zaslužila, na što hadezeovci odgovaraju kako Domljan više nije član njihove stranke, a da su „ubojice obitelji Zec procesuirane i kažnjene“… To je samo manji dio populističkih elemenata što ih je u svojoj jednogodišnjoj vladavini nametnula Jadranka Kosor, nudeći ih narodu u zamjenu za kruh, i to onaj dio koji sam se odvažio spomenuti u spomen na plemenitu zabludu dviju uzoritih hrvatskih borkinja za istinu i slobodu.