Još samo ZAMP ima kriterije u ovoj kulturi

Ne pratim aferu ZAMP, nemam pojma tko su Josipovićevi prijatelji, na čemu i koliko zarađuju, ništa me od toga trenutno ne zanima. Ali primjećujem naslove i poneki podnaslov, čitam kako se ugledni komentatori i komentatorice zgražaju, premda obično ne doguram dalje od druge rečenice. Što se mene tiče, gospodo i drugovi, slobodno možete rastrgnuti Ivu Josipovića, političara i predsjednika Republike, neću vam u tome činiti smetnju! Ali negdje sam, više se ne sjećam gdje, a mrzi me guglati po govnima, pročitao kako su se neki zaprepastili što autorska tarifa skladatelja Ive Josipovića višestruko nadmašuje tarife Dine Dvornika, Gibonnija, pa čak i uglednoga skladatelja filmske glazbe M. P. Thompsona. I to je, bezbeli, dokaz strašnoga predsjednikova kriminala i korupcije. Jer tko bi u snu mogao pomisliti da djela Ive Josipovića vrijede više od djela M. P. Thompsona, Dine Dvornika ili mog dobrog i darovitog druga Gibonnija (čije bih ime iz ovoga konteksta najradije izostavio), kada svi znamo da se Thompson, Dvornik i Gibonni na radiju i televiziji češće emitiraju i bolje prodaju?

Ovako postavljena pitanja u Hrvatskoj danas djeluju skoro razumno, ali što mislite kako bi se u Austriji ili Njemačkoj proveo “komentator” koji bi upitao što s estetskoga stanovišta, ali i sa stanovišta autorskih prava više vrijedi, a samim tim i više košta: Lady Gaga, Justin Bieber i Wilko ili, recimo, Gustav Mahler, Schoenberg i Šostakovič? Kažete, skladatelj Ivo Josipović nije isto što i Mahler, Schoenberg i Šostakovič? Nije, jer su za Mahlera i Schoenberga istekla autorska prava, pošto su poodavno umrli, i na njihova djela odnose se samo izvođačka prava, ali onoliko koliko je Hrvatska u kulturnome i svakom drugom smislu usporediva s Austrijom ili Njemačkom, toliko je i skladatelj Josipović usporediv s Mahlerom i Šostakovičem. Ili jasnije rečeno: prije će Ivo Josipović biti hrvatski Mahler, nego što će M. P. Thompson biti hrvatska Lady Gaga. Ili hrvatski Ennio Morricone

Odredba po kojoj sekunda snimljene i emitirane glazbe skladatelja umjetničke glazbe po ZAMP-ovom cjeniku košta dramatično više nego sati i sati narodnjaka, zabavnjaka i domoljubnih budnica, za koju, priznajem, do neki dan nisam ni znao, jedan je posljednjih preživjelih kriterija u hrvatskoj kulturi. Sve drugo je, u estetskom smislu, jednako dobro i vrijedno, ali najbolje je ono što se najviše emitira na Narodnome radiju i u emisijama Hrvatske televizije. Protiv vrijednosnih kriterija bore se u nas svi: od novina i televizije do Ministarstva kulture, pa zato čovjeka naprosto gane kada ZAMP čini razliku između Huljića i Papandopula, Ane Rucner i Lovre Pogorelića, Thompsona i Josipovića…

Nekako u isto vrijeme s ovim skandalom, dogodio se i sklandal s Augustinčićevom skulpturom, koju je skupina razbojnika ili – hrvatskim jezikom razumljivo – skupina kontroverznih poduzetnika, ukrala, tojest izuzela, iz parka u kojem je skulptura desetljećima prebivala. Uredno su je izrezali i pripremili za prodaju u sekundarne sirovine, ali ih je u tom njihovom poslu omeo nepoznati građanin, te ih je u nakani stvaranja loše poduzetničke klime – prijavio policiji. A policija što će, nego da u skladu s nekim zastarjelim, pretpotopnim zakonima, goni poduzetnike.

Ako nam je skandalozno da skladatelj Ivo Josipović vrijedi više od skladatelja Thompsona, tada je legitimno, premda još uvijek ne i legalno, pretopiti Augustinčića u vrijednu metalnu sirovinu ili ga za pet tisuća kuna neto prodati na prvom otpadu. Jer više u hrvatskim medijima vrijedi kila sirovine nego kila umjetničkog djela. Po čemu to znamo? Evo i po tome što se guzice Ave Karabatić ili neke druge naše ugledne umjetnice češće emitiraju u javnome prostoru, nego guzica Augustinčićeve Kupačice. Ovu drugu ćemo vidjeti samo ako je privatni poduzetnici izrežu na dijelove. I kako bi onda trebalo regulirati stvari s autorskim pravima i njihovom visinom? Ako najviše vrijedi ono što se najčešće emitira, kao što ovih dana objašnjavaju ugledni komentatori, batkić madame Karabatkić vrijedi više od najvećeg dijela hrvatske materijalne baštine, pa i uhićene kradljivce treba što prije osloboditi.

Miljenko Jergović 27. 03. 2012.