U posljednjoj od svojih često briljantnih kolumni, koje objavljuje u zagrebačkome tjedniku Novosti, Igor Mandić se svom žestinom okomio na Sinišu Labrovića i njegov konceptualni čin zapišavanja Trga svetog Marka. S Mandićem se, ovisno o vašim estetskim i modnim afinitetima, možete slagati ili ne slagati, ali poanta mu je ubitačna i tačna (za vilu babićkinju – točna). On, naime, poučava umjetnika što je umjetnički angažman, pa mu kaže da je trebao otići samo kojih stotinjak metara dalje, do perivoja crkve svetoga Franje Ksaverskoga, pa se popišati na crkveni zid sa spomen pločom na kojoj piše: “Hrvati 1941. proglasiše Hrvatsku nezavisnom. U krvavom II svjetskom ratu izgubiše nezavisnost i od pobjednika bijahu masovno ubijeni i nemilosrdno proganjani.”
Doista, što bi se dogodilo Labroviću, ili svejedno kojem umjetniku, da se popišao po toj crkvi u kojoj zasigurno ne stanuje Bog? Jer iza kratkog tečaja hitlerovske historiografije mogu boraviti ili sotona ili onaj tko je sasvim načisto s tim da nigdje nikakvoga boga nema. Ako umjetnika spremne bešike ne bi na licu mjesta linčovali kaptolski oružnici i revoltirano građanstvo po izlasku s mise, napali bi ga redom: Hrvatska radio televizija u svim svojim informativnim emisijama, Milanče Ivkošić i večernjakovski komentatorski zdrug, nekoliko ministara, uključujući i ministra unutarnjih poslova katolika Karamarka, a ne treba ni sumnjati da bi i zdvojni agnostik Ivo Josipović primijetio kako je neukusno mokriti po crkvi. Ali ni on, kao ni svi drugi koji bi hajku poveli, ne bi se udostojio zamijetiti dotičnu spomen ploču hrvatskoga nacionalsocijalizma.
Osim što je Igor Mandić udijelio Siniši Labroviću i svim hrvatskim performerima i borbenim umjetnicima kratak tečaj iz umjetničkog angažmana, on je upozorio na nešto što mi svi, zapravo, jako dobro znamo. U današnjoj Hrvatskoj, kojom u nekoj vrsti hermafroditskoga ideološkog simultaniteta vladaju Jadranka Kosor i Ivo Josipović, skupa sa čelnicima crkveno-policijske i tajkunsko-popijačke hunte, u nacionalne se svetinje ne smije dirati. Eto, naprimjer, u spomen ploču na crkvi svetoga Franje Ksaverskog. Ona se u Večernjaku i drugome, obližnjem tisku neće javno hvaliti (osim u komentarima čitatelja na webu), ali će se još manje kuditi njezine zagovaratelje, župnike i biskupe. Oko toga gotovo da postoji jedinstvo na hrvatskoj javnoj sceni.
Međutim, kada se iguman jednoga dalmatinskog pravoslavnog manastira podnapije i sa zida seoske birtije sruši, razbije ili podere hrvatski grb, e tada se nadigne svehrvatska kuka i motika, pa će oderati kožu s leđa agnostiku Josipoviću jer se nekoliko dana ili godina kasnije, možda baš na dan izlaska Mandićeve kolumne, rukovao s tim veselim kaluđerom. Od ovog je događaja producirana odvratna novinska tema, iskorištena je prigoda za novu hajku protiv hrišćana istočnoga vjerozakona, kakve su u posljednjih godinu dana dramatično učestale, a u zadnje vrijeme su vođene i od visokih državnih i vojnih dužnosnika.
U čemu je razlika između spomen ploče na crkvi svetoga Franje Ksaverskog i uništenog hrvatskog grba u nekoj mračnoj balkanskoj krčmi? Osim što je razlika u materijalu – jedno je vječni kamen, a drugo su lomno staklo i papirnata reprodukcija otisnuta u nekoliko stotina tisuća primjeraka – razlika je i u tome što iza spomen ploče stoji cijela jedna formalna i neformalna crkvena i svjetovna struktura. Moglo bi se, radikalizirano, reći da iza te ploče stoji svatko onaj tko ne bi pljeskom ispratio njezino zapišavanje. Iza srušenoga grba stoji samo jedan čovjek. Pijan ili trijezan, sasvim je svejedno. Ali vidite kako je to: mi nemamo nikakav problem s onima koji slave Nezavisnu Državu Hrvatsku, ali zapjenimo čim neki Srbin ili pravoslavac dirne u hrvatski grb. Prvo smatramo demokracijom i slobodom izražavanja, a drugo vrijeđanjem hrvatskoga roda i naroda.
Pritom, imamo ozbiljan problem i s neprestanim lažnim predstavljanjem. Načelno se zaklinjemo da smo protiv fašizma, ali samo dok je riječ o Hitleru i o njegovima. A kada je o našima riječ, e tu je stvar malo složenija. Pa onda kao što župnik drži spomen ploču na svojoj crkvi, ministar obrazovanja Radovan Fuchs drži Milu Budaka u lektiri za srednje škole, a novinarima koji se odvaže baviti tom temom, stižu prijetnje, baš kao da su u mračnoj balkanskoj krčmi srušili grb sa zida ili se popišali ispod spomen ploče s nacionalnim svetinjama. Zar ne bi bilo časnije već jednom reći istinu, a ne čekati taj ulazak u Europu, sve u nadi da će tada i Mile Budak biti Europljanin?
Jedna čitava struktura drži ploču na Ksaveru
U posljednjoj od svojih često briljantnih kolumni, koje objavljuje u zagrebačkome tjedniku Novosti, Igor Mandić se svom žestinom okomio na Sinišu Labrovića i njegov konceptualni čin zapišavanja Trga svetog Marka. S Mandićem se, ovisno o vašim estetskim i modnim afinitetima, možete slagati ili ne slagati, ali poanta mu je ubitačna i tačna (za vilu babićkinju – točna). On, naime, poučava umjetnika što je umjetnički angažman, pa mu kaže da je trebao otići samo kojih stotinjak metara dalje, do perivoja crkve svetoga Franje Ksaverskoga, pa se popišati na crkveni zid sa spomen pločom na kojoj piše: “Hrvati 1941. proglasiše Hrvatsku nezavisnom. U krvavom II svjetskom ratu izgubiše nezavisnost i od pobjednika bijahu masovno ubijeni i nemilosrdno proganjani.”
Doista, što bi se dogodilo Labroviću, ili svejedno kojem umjetniku, da se popišao po toj crkvi u kojoj zasigurno ne stanuje Bog? Jer iza kratkog tečaja hitlerovske historiografije mogu boraviti ili sotona ili onaj tko je sasvim načisto s tim da nigdje nikakvoga boga nema. Ako umjetnika spremne bešike ne bi na licu mjesta linčovali kaptolski oružnici i revoltirano građanstvo po izlasku s mise, napali bi ga redom: Hrvatska radio televizija u svim svojim informativnim emisijama, Milanče Ivkošić i večernjakovski komentatorski zdrug, nekoliko ministara, uključujući i ministra unutarnjih poslova katolika Karamarka, a ne treba ni sumnjati da bi i zdvojni agnostik Ivo Josipović primijetio kako je neukusno mokriti po crkvi. Ali ni on, kao ni svi drugi koji bi hajku poveli, ne bi se udostojio zamijetiti dotičnu spomen ploču hrvatskoga nacionalsocijalizma.
Osim što je Igor Mandić udijelio Siniši Labroviću i svim hrvatskim performerima i borbenim umjetnicima kratak tečaj iz umjetničkog angažmana, on je upozorio na nešto što mi svi, zapravo, jako dobro znamo. U današnjoj Hrvatskoj, kojom u nekoj vrsti hermafroditskoga ideološkog simultaniteta vladaju Jadranka Kosor i Ivo Josipović, skupa sa čelnicima crkveno-policijske i tajkunsko-popijačke hunte, u nacionalne se svetinje ne smije dirati. Eto, naprimjer, u spomen ploču na crkvi svetoga Franje Ksaverskog. Ona se u Večernjaku i drugome, obližnjem tisku neće javno hvaliti (osim u komentarima čitatelja na webu), ali će se još manje kuditi njezine zagovaratelje, župnike i biskupe. Oko toga gotovo da postoji jedinstvo na hrvatskoj javnoj sceni.
Međutim, kada se iguman jednoga dalmatinskog pravoslavnog manastira podnapije i sa zida seoske birtije sruši, razbije ili podere hrvatski grb, e tada se nadigne svehrvatska kuka i motika, pa će oderati kožu s leđa agnostiku Josipoviću jer se nekoliko dana ili godina kasnije, možda baš na dan izlaska Mandićeve kolumne, rukovao s tim veselim kaluđerom. Od ovog je događaja producirana odvratna novinska tema, iskorištena je prigoda za novu hajku protiv hrišćana istočnoga vjerozakona, kakve su u posljednjih godinu dana dramatično učestale, a u zadnje vrijeme su vođene i od visokih državnih i vojnih dužnosnika.
U čemu je razlika između spomen ploče na crkvi svetoga Franje Ksaverskog i uništenog hrvatskog grba u nekoj mračnoj balkanskoj krčmi? Osim što je razlika u materijalu – jedno je vječni kamen, a drugo su lomno staklo i papirnata reprodukcija otisnuta u nekoliko stotina tisuća primjeraka – razlika je i u tome što iza spomen ploče stoji cijela jedna formalna i neformalna crkvena i svjetovna struktura. Moglo bi se, radikalizirano, reći da iza te ploče stoji svatko onaj tko ne bi pljeskom ispratio njezino zapišavanje. Iza srušenoga grba stoji samo jedan čovjek. Pijan ili trijezan, sasvim je svejedno. Ali vidite kako je to: mi nemamo nikakav problem s onima koji slave Nezavisnu Državu Hrvatsku, ali zapjenimo čim neki Srbin ili pravoslavac dirne u hrvatski grb. Prvo smatramo demokracijom i slobodom izražavanja, a drugo vrijeđanjem hrvatskoga roda i naroda.
Pritom, imamo ozbiljan problem i s neprestanim lažnim predstavljanjem. Načelno se zaklinjemo da smo protiv fašizma, ali samo dok je riječ o Hitleru i o njegovima. A kada je o našima riječ, e tu je stvar malo složenija. Pa onda kao što župnik drži spomen ploču na svojoj crkvi, ministar obrazovanja Radovan Fuchs drži Milu Budaka u lektiri za srednje škole, a novinarima koji se odvaže baviti tom temom, stižu prijetnje, baš kao da su u mračnoj balkanskoj krčmi srušili grb sa zida ili se popišali ispod spomen ploče s nacionalnim svetinjama. Zar ne bi bilo časnije već jednom reći istinu, a ne čekati taj ulazak u Europu, sve u nadi da će tada i Mile Budak biti Europljanin?