Evo, već godinama, čim se u Hrvatskoj – recimo, povodom Interlibera, te provincijske stočne pijace za knjige i knjigare, koju Hrvati pretenciozno nazivaju sajmom – spomene kriza izdavaštva, nađe se netko da onoj televizijskoj novinarki, je l’ se zove Kuralija ili Turalija, pravo da vam kažem, to ne znam (ali znam kada je dotična, uporno, u jednome svom prilogu slavnoga prevoditelja Milivoja Telećana zvala – Telećanin), s herostratskim užitkom ispripovijeda kako je unplugged knjiga pred konačnom propašću (hvala ti Bože, čekali smo na to već par tisuća godina), jer tu je, samo što nije, knjiga na struju. Eno, u Americi je u zadnjih mjesec dana njezina prodaja porasla za tri milijarde posto… A odmah zatim, taj će naš Kolumbo svoje nalaze iznijeti u intervjuima za sve troje hrvatskih dnevnih novina, kao i za Vjesnik, za koji se priča da još uvijek svakodnevno izlazi, i tako se od te Turalije ili Kuralije, preko senzacija i spektakala, godinama već iznova sanja nedosanjani, tisućljetnih san, što traje od stoljeća sedmoga: da Mudrinićeva telefonija ostvari američku čežnju Hrvatica i Hrvata da konačno nestane knjiga i knjižara. Čudno je, međutim, to što je onaj koji svake godine tako strasno proriče nestanak knjiga, po profesiji – izdavač knjiga.
A onda se, prije dvije godine, na sve to nadovezala i recesija, velika svjetska i lokalna ekonomska kriza. Na nju su hrvatski izdavači munjevito reagirali. Kako? Pa tako što su najprije prestali izdavati knjige, a onda su se redom uskukali da je prodaja pala za tristo posto. Tačnije, prestali su izdavati knjige za normalno mentalno razvijenu čeljad, i započeli su s izdavanjem tabloidnih naslova, romana o vampirima, romana o anđelima, romana o čarobnjacima, sve namijenjeno tinejdžerima s posebnim potrebama. A za odrasle, također teže ometene u razvoju, tu su ljubavne priče o saudijskome klitorisu ili o klimakterijumu na američkome jugu, ali vrlo jednostavno ispričane, tako da našem idiotu za čitanje nije potrebna ni električna knjiga, nego najnoviji hit može pročitati s hamburgera, koji se podgrijava u mikrovalnoj pećnici. Ali je važno da u mikrovalki radi svjetlo, da idiot čitanjem ne kvari vid.
Ovakvo izdavaštvo, kojim su se hrvatski nakladnici u časovima krize obratili publici sa specijalnim potrebama, sudara se sa kulturološki zadatom činjenicom da u nas čitaju, uglavnom, samo mentalno i emocionalno normalno razvijene jedinke. I onda se prodaja knjiga još jednom prepolovila. Hrvatska, naime, nije Amerika. U nas je malo pismenoga i načitanog svijeta, ali nije bitno više ni idiota, tako da onda teme saudijskih klitorisa i tinejdžerskih vampira, ili saudijskih vampira i tinejdžerskih klitorisa, nailaze na vrlo slab prijem. Međutim, nakladnički mudraci umjesto da odustanu od bestselera iz New York Timesa i od maloumnih orijentalističkih fantazija dokonih aerodromskih zgubidana, govore o ekonomskoj krizi, recesiji i elektronskoj knjizi, ili Ministarstvo kulture optužuju što ih nedovoljno izdašno pomaže u njihovome privatnom biznisu. A problem je surovo prost i jednostavan: većina velikih hrvatskih nakladnika, ali i dobar broj onih manjih, nakladništvom se bavi da bi dobro zaradili, a ne da bi objavljivali knjige. Otud i herostratska čežnja za krajem Gutenbergove galaksije.
Postoje, naravno, izuzeci. Zaprešićka Fraktura, recimo, objavila je od prošloga Interlibera više književnih naslova nego veliki izdavači, Algoritam, Profil i V.B.Z., zajedno. Ili Fibra, najznačajniji regionalni strip izdavač. Zahvaljujući fanatizmu vlasnika Fibre Marka Šunjića, bez milosti državnih institucija, usprkos krizi i recesiji, ali i medijskome bojkotu, ovaj izdavač je u istome razdoblju tiskao moćan niz što klasika, što aktualne svjetske produkcije. Fibra izdaje stripove tako što Šunjić, inače obiteljski čovjek, sa životnim potrebama i željama kakve imamo svi, odvaja dio svoje mjesečne plaće, koju zarađuje baveći se nečim desetim, za objavljivanje stripova, tojest za kulturno misionarstvo. Izuzeci su i Disput, kao i genijalni riječki Ex kibris, koji, recimo, objavljuje memoare Hansa Künga… Ali, kvragu, kakva korist kada je u Americi za milijun posto porasla prodaja knjiga na struju?
Interliber i knjige na struju
Evo, već godinama, čim se u Hrvatskoj – recimo, povodom Interlibera, te provincijske stočne pijace za knjige i knjigare, koju Hrvati pretenciozno nazivaju sajmom – spomene kriza izdavaštva, nađe se netko da onoj televizijskoj novinarki, je l’ se zove Kuralija ili Turalija, pravo da vam kažem, to ne znam (ali znam kada je dotična, uporno, u jednome svom prilogu slavnoga prevoditelja Milivoja Telećana zvala – Telećanin), s herostratskim užitkom ispripovijeda kako je unplugged knjiga pred konačnom propašću (hvala ti Bože, čekali smo na to već par tisuća godina), jer tu je, samo što nije, knjiga na struju. Eno, u Americi je u zadnjih mjesec dana njezina prodaja porasla za tri milijarde posto… A odmah zatim, taj će naš Kolumbo svoje nalaze iznijeti u intervjuima za sve troje hrvatskih dnevnih novina, kao i za Vjesnik, za koji se priča da još uvijek svakodnevno izlazi, i tako se od te Turalije ili Kuralije, preko senzacija i spektakala, godinama već iznova sanja nedosanjani, tisućljetnih san, što traje od stoljeća sedmoga: da Mudrinićeva telefonija ostvari američku čežnju Hrvatica i Hrvata da konačno nestane knjiga i knjižara. Čudno je, međutim, to što je onaj koji svake godine tako strasno proriče nestanak knjiga, po profesiji – izdavač knjiga.
A onda se, prije dvije godine, na sve to nadovezala i recesija, velika svjetska i lokalna ekonomska kriza. Na nju su hrvatski izdavači munjevito reagirali. Kako? Pa tako što su najprije prestali izdavati knjige, a onda su se redom uskukali da je prodaja pala za tristo posto. Tačnije, prestali su izdavati knjige za normalno mentalno razvijenu čeljad, i započeli su s izdavanjem tabloidnih naslova, romana o vampirima, romana o anđelima, romana o čarobnjacima, sve namijenjeno tinejdžerima s posebnim potrebama. A za odrasle, također teže ometene u razvoju, tu su ljubavne priče o saudijskome klitorisu ili o klimakterijumu na američkome jugu, ali vrlo jednostavno ispričane, tako da našem idiotu za čitanje nije potrebna ni električna knjiga, nego najnoviji hit može pročitati s hamburgera, koji se podgrijava u mikrovalnoj pećnici. Ali je važno da u mikrovalki radi svjetlo, da idiot čitanjem ne kvari vid.
Ovakvo izdavaštvo, kojim su se hrvatski nakladnici u časovima krize obratili publici sa specijalnim potrebama, sudara se sa kulturološki zadatom činjenicom da u nas čitaju, uglavnom, samo mentalno i emocionalno normalno razvijene jedinke. I onda se prodaja knjiga još jednom prepolovila. Hrvatska, naime, nije Amerika. U nas je malo pismenoga i načitanog svijeta, ali nije bitno više ni idiota, tako da onda teme saudijskih klitorisa i tinejdžerskih vampira, ili saudijskih vampira i tinejdžerskih klitorisa, nailaze na vrlo slab prijem. Međutim, nakladnički mudraci umjesto da odustanu od bestselera iz New York Timesa i od maloumnih orijentalističkih fantazija dokonih aerodromskih zgubidana, govore o ekonomskoj krizi, recesiji i elektronskoj knjizi, ili Ministarstvo kulture optužuju što ih nedovoljno izdašno pomaže u njihovome privatnom biznisu. A problem je surovo prost i jednostavan: većina velikih hrvatskih nakladnika, ali i dobar broj onih manjih, nakladništvom se bavi da bi dobro zaradili, a ne da bi objavljivali knjige. Otud i herostratska čežnja za krajem Gutenbergove galaksije.
Postoje, naravno, izuzeci. Zaprešićka Fraktura, recimo, objavila je od prošloga Interlibera više književnih naslova nego veliki izdavači, Algoritam, Profil i V.B.Z., zajedno. Ili Fibra, najznačajniji regionalni strip izdavač. Zahvaljujući fanatizmu vlasnika Fibre Marka Šunjića, bez milosti državnih institucija, usprkos krizi i recesiji, ali i medijskome bojkotu, ovaj izdavač je u istome razdoblju tiskao moćan niz što klasika, što aktualne svjetske produkcije. Fibra izdaje stripove tako što Šunjić, inače obiteljski čovjek, sa životnim potrebama i željama kakve imamo svi, odvaja dio svoje mjesečne plaće, koju zarađuje baveći se nečim desetim, za objavljivanje stripova, tojest za kulturno misionarstvo. Izuzeci su i Disput, kao i genijalni riječki Ex kibris, koji, recimo, objavljuje memoare Hansa Künga… Ali, kvragu, kakva korist kada je u Americi za milijun posto porasla prodaja knjiga na struju?