Gdje je Mladen Bajić sreo Ivana Tasovca?

Dobro, znam, iza svih tih izbora osoba godine ne stoji baš neka velika mudrost i strategija, ali, ipak, pogledajmo kako su ovaj put birala dva ugledna glasila, hrvatski Večernji list i srpsko Vreme. Prvi su, u anketi u kojoj su, osim članova redakcije, sudjelovali i Večernjaku svjetonazorski bliski, ali svakako vrlo reprezentativni članovi društvene zajednice, za osobu godine izabrali državnoga odvjetnika Mladena Bajića. Drugi su, opet, anketirali sve članove uredništva i odabrali direktora Beogradske filharmonije Ivana Tasovca. Premda su Večernji list i Vreme različiti po političkim usmjerenjima, prvi su desni populisti, u vlasništvu Katoličke crkve, dok su drugi lijevo-liberalni, a vlasnici su im poduzetnici iz Srbije, ovakav izbor zrcali raspoloženje medija i medijske javnosti u dvije na svaki način bliske zemlje. Onako kako se izabralo u Večernjaku, biralo bi se i u svim, ili skoro svim, hrvatskim glasilima. Budimo pošteni, da se glasalo u Jutarnjem listu, rezultat bi bio isti. Osim što se valja umiliti Mladenu Bajiću, kao društvenopolitički, valjda, i najmoćnijoj i najutjecajnijoj figuri izvan gospodarstva i velikih koncerna i oglašivača, novinari u nas zbilja i misle da je državni odvjetnik osoba godine u Hrvatskoj. I to ne samo 2010, nego i nekoliko prošlih i budućih godina.

Da je Indijanac, Mladen Bajić bi se zvao Onaj Koji Hapsi. I zbilja, u općem doživljaju stvari, Bajić je isključivo Onaj Koji Hapsi. Kada se ne bi pobunio Institut za hrvatski jezik, državni odvjetnik mogao bi se preimenovati u državnog hapsitelja. Ovako, lako bismo ga nazvali državni uhitbenitelj. Za razliku od njega, Ivan Tasovac je profesionalni pijanist, na položaju ravnatelja filharmonije. Sjajan menadžer u kulturi, moćan motivator, obožavan unutar svoga ansambla. Osim toga, lista Tasovčevih prijatelja i adoranata, u Srbiji i izvan nje, neusporedivo je fascinantnija od liste uglednika koje je hapsio Mladen Bajić. Uostalom, već je prilično izvjesno da će zgradu Beogradske filharmonije projektirati sam Santiago Calatrava. Pritom, Tasovac je od neimara koji vjeruju da se do cilja dolazi malim koracima: poput mrava koji hodočasti u Carigrad, on stvara kulturnu instituciju koja će reprezentirati Beograd i Srbiju tako što će ih u svakom pogledu nadrasti. A sve to s malo novaca, u opustošenoj zemlji i nesređenom društvu.

Izbor osobe godine u ovom je slučaju, kao i inače, izbor puta i načina kojim bi jedna zemlja trebala doći do cilja. A cilj je u hrvatskom i u srpskom slučaju isti, premda bi ga bilo teško imenovati. Recimo da i jedni i drugi žele da budu važniji nego što jesu i da ih se više poštuje. Hrvati bi do tog cilja željeli doći hapšenjem, a Srbi sviranjem i stvaranjem velike filharmonije. Tako to, naime, ispada ne samo po aktualnim anketama, nego je tako i inače u novinama (naravno, govorimo samo o ozbiljnim i cijenjenim listovima). Oba puta su legitimna i racionalna, i put zatvora i put filharmonije, ali ti putevi pokazuju i što kome nedostaje. Srbiji, recimo, nedostaje netko tko bi pohapsio svu tu bagru koja bi Beograd da okrene naglavce čim neki Beograđani požele Paradu ponosa. Vjerojatno joj nedostaje i nekakav Mladen Bajić, koji bi hapsio selebritije.

Hrvatskoj, opet, nedostaje sve ono što utjelovljuje ili sve ono čega je metafora Ivan Tasovac. Ali da je u proteklih 365 dana bilo onoliko kulture koliko je bilo državnog odvjetnika, ili da su u hrvatskim medijima svi živi umjetnici zajedno imali onoliko utjecaja koliko utjecaja ima sam Mladen Bajić, možda ovo i ne bi bila takva kulturna i duhovna pustoš u kojoj se već na drugo mjesto Večernjakove ankete mogu plasirati nekakav Hauser i Šuljić, koji na violončelima sviraju krosover, tojest muziku koju je jedna mlada, lijepa i pametna čelistica, u intervjuu Slobodnoj Dalmaciji, usporedila s turbofolkom. I doista, to jest okcidentalni turbofolk, koji se, za razliku od onog orijentalnog, svira po koncertnim dvoranama kakav je, recimo, Lisinski. Sumorna je to slika domovine: zatvor u Remetincu, kroz čije prozore dopiru tonovi dva zlostavljana violončela, iz kojih mladi isljednici pokušavaju izvući priznanje. A Hrvatska slatko hrče, i probudi se još samo kad nekoga hapse.

Miljenko Jergović 10. 01. 2012.