Jednoga od zimskih dana kada je sitno propadivao prvi snijeg, vozio sam se preko parkirališta, tu u kvartu oko posla, i ugledao sam Fadila Hadžića, kako šeće maloga bijelog psa. Umjesto da usporim i stanem, pozdravim staroga gospodina, ili bi ljepše i primjerenije bilo reći – druga, moga dvostrukog sugrađanina, Sarajliju i Zagrepčanina, produžio sam, sve se nadajući da me nije vidio. Tako često prolazimo jedni pored drugih, hineći da se nismo vidjeli, pa razmišljamo još nekoliko trenutaka jedni o drugima, umjesto da stanemo i upitamo se za zdravlje. Nekad su te misli, ti kratki i nezapisani eseji, ono najvažnije što o nekome kažemo. Samo što kažemo u sebi, tako da nitko ne zna.
Naravno, da sam znao da je to kraj i da Fadila Hadžića više nikada živog neću sresti, zaustavio bih auto i… I što onda? Upitao bih ga kako je, a on bi mi, šištavog daha, odgovorio nešto što je u skladu s tako postavljenim pitanjem, i što, zapravo, ne znači ništa. Na kraju, opet bismo se mimoišli, kao što smo se i sada mimoišli, a da jedan drugome ne bismo ništa rekli. Stoga je, možda, i bilo bolje ne zaustavljati se.
Fadil Hadžić ikona je nekoga prošlog vremena. U Zagrebu stranac, jer mu je takvo ime i prezime, u Sarajevu već odavno tuđ i zaboravljen, a u rodnoj Bileći – čudnome mjestašcu koje rodi dvojicu oskarovaca Karla Maldena i Dušana Vukotića – još samo ime u davnoj knjizi rođenih, ako i ta knjiga nije izgorjela, Hadžić je radio puno, pokušavajući tu identitetsku prazninu nadomjestiti djelima, agonom, akcijaštvom… Pokretao je novine, koje bi mu zatim postajale tuđe, stvarao je humor u sredini znamenitoj po svojoj odrvenjeloj neduhovitosti, pisao je komedije i snimao filmove. Ti filmovi su često bili bolji od filmova njegovih generacijskih drugova, ali su dočekivani hladno, s onom vrstom otužne mrzovolje, karakteristične za našu žalosnu provinciju, kojoj uvijek samo pedalj fali da postane ravna svijetu. Ali sudbina joj je da taj pedalj nikada neće osvojiti i ostvariti, jer je on za nju duži i širi od Egipatske pustinje. Problem s Hadžićevim filmovima je samo jedan: nije ih snimao netko drugi, netko tko bi bio više naš i više nalik našoj ideji o dobrome režiseru, piscu, novinaru. Toliko je, naime, u Zagrebu i u Hrvatskoj onih koji izgledaju, žive i ponašaju se u skladu sa zagrebačkom i hrvatskom vizijom o oskarovcima i nobelovcima, ili tek malo manjim genijima, ali oskare su i nobele dobivali nekakvi vukotići, tanovići, andrići… Toliko ih je koji su zavrijedili da snime Hadžićeve filmove – dočekali bismo ih, slavili i podržali baš kao Ivicu i Janicu – ali nevolja je što ih je snimio onaj koji to nikako nije smio. Eto, to je taj pedalj, koji je duži i širi od Egipatske pustinje, koji nikada nećemo dosegnuti i zbog kojega, ne bismo li izbjegli frustraciji, ukidamo kulturne rubrike po novinama, i uvjeravamo sebe kako svijetu više i ne trebaju književnost, film, slikarstvo, nego je sve to samo sport, spin i pablik rilejšn. A sve bi, kažem, drukčije bilo da je filmove Fadila Hadžića snimio netko drugi.
Dobro se stari entuzijast nosio s tim hrvatskim i zagrebačkim pedljom. Bio je jak i čvrst, premda nje izgledao tako. A možda je njegova snaga izvirala upravo iz toga što njemu nije falio taj hrvatski pedalj. On je imao dara i snage da ih udijeli i jadnima i netalentiranima, da bi sam ostajao anoniman i nezamijećen, dok su oni postajali akademici i kandidati za naše provincijske nagrade i odličja. Gledajući Fadila Hadžića, kako po parkiralištu, jednoga tmurnog zimskog dana, šeta svoga malenog psa, mislio sam kako je, ipak, bolje biti onaj tko je snimio sve svoje filmove i napisao sve svoje knjige, drame i novinske tekstove, nego onaj drugi koji ništa od svega toga nije mogao, premda ga je nacija kovala u zvijezde, u crvene i bijele kockice na svome blijedom licu.
Zahvaljujući Dušku Ljuštini – opet njega spominjem, ali šta da radim – Fadil Hadžić doživotno je imao svoju kancelariju u Kerempuhu. U Hrvatskoj se, možda, ne zna gdje je kome mjesto, ali u teatru koji je Fadil stvorio, to se mora znati, jer je taj teatar, za razliku od Hrvatske, uvijek barem pedalj viši od prosjeka. Fadil Hadžić bio je taj pedalj. Kako li će, Bože dragi, Ljuština popuniti pustoš njegove kancelarije.
Fadil i njegova pusta kancelarija
Jednoga od zimskih dana kada je sitno propadivao prvi snijeg, vozio sam se preko parkirališta, tu u kvartu oko posla, i ugledao sam Fadila Hadžića, kako šeće maloga bijelog psa. Umjesto da usporim i stanem, pozdravim staroga gospodina, ili bi ljepše i primjerenije bilo reći – druga, moga dvostrukog sugrađanina, Sarajliju i Zagrepčanina, produžio sam, sve se nadajući da me nije vidio. Tako često prolazimo jedni pored drugih, hineći da se nismo vidjeli, pa razmišljamo još nekoliko trenutaka jedni o drugima, umjesto da stanemo i upitamo se za zdravlje. Nekad su te misli, ti kratki i nezapisani eseji, ono najvažnije što o nekome kažemo. Samo što kažemo u sebi, tako da nitko ne zna.
Naravno, da sam znao da je to kraj i da Fadila Hadžića više nikada živog neću sresti, zaustavio bih auto i… I što onda? Upitao bih ga kako je, a on bi mi, šištavog daha, odgovorio nešto što je u skladu s tako postavljenim pitanjem, i što, zapravo, ne znači ništa. Na kraju, opet bismo se mimoišli, kao što smo se i sada mimoišli, a da jedan drugome ne bismo ništa rekli. Stoga je, možda, i bilo bolje ne zaustavljati se.
Fadil Hadžić ikona je nekoga prošlog vremena. U Zagrebu stranac, jer mu je takvo ime i prezime, u Sarajevu već odavno tuđ i zaboravljen, a u rodnoj Bileći – čudnome mjestašcu koje rodi dvojicu oskarovaca Karla Maldena i Dušana Vukotića – još samo ime u davnoj knjizi rođenih, ako i ta knjiga nije izgorjela, Hadžić je radio puno, pokušavajući tu identitetsku prazninu nadomjestiti djelima, agonom, akcijaštvom… Pokretao je novine, koje bi mu zatim postajale tuđe, stvarao je humor u sredini znamenitoj po svojoj odrvenjeloj neduhovitosti, pisao je komedije i snimao filmove. Ti filmovi su često bili bolji od filmova njegovih generacijskih drugova, ali su dočekivani hladno, s onom vrstom otužne mrzovolje, karakteristične za našu žalosnu provinciju, kojoj uvijek samo pedalj fali da postane ravna svijetu. Ali sudbina joj je da taj pedalj nikada neće osvojiti i ostvariti, jer je on za nju duži i širi od Egipatske pustinje. Problem s Hadžićevim filmovima je samo jedan: nije ih snimao netko drugi, netko tko bi bio više naš i više nalik našoj ideji o dobrome režiseru, piscu, novinaru. Toliko je, naime, u Zagrebu i u Hrvatskoj onih koji izgledaju, žive i ponašaju se u skladu sa zagrebačkom i hrvatskom vizijom o oskarovcima i nobelovcima, ili tek malo manjim genijima, ali oskare su i nobele dobivali nekakvi vukotići, tanovići, andrići… Toliko ih je koji su zavrijedili da snime Hadžićeve filmove – dočekali bismo ih, slavili i podržali baš kao Ivicu i Janicu – ali nevolja je što ih je snimio onaj koji to nikako nije smio. Eto, to je taj pedalj, koji je duži i širi od Egipatske pustinje, koji nikada nećemo dosegnuti i zbog kojega, ne bismo li izbjegli frustraciji, ukidamo kulturne rubrike po novinama, i uvjeravamo sebe kako svijetu više i ne trebaju književnost, film, slikarstvo, nego je sve to samo sport, spin i pablik rilejšn. A sve bi, kažem, drukčije bilo da je filmove Fadila Hadžića snimio netko drugi.
Dobro se stari entuzijast nosio s tim hrvatskim i zagrebačkim pedljom. Bio je jak i čvrst, premda nje izgledao tako. A možda je njegova snaga izvirala upravo iz toga što njemu nije falio taj hrvatski pedalj. On je imao dara i snage da ih udijeli i jadnima i netalentiranima, da bi sam ostajao anoniman i nezamijećen, dok su oni postajali akademici i kandidati za naše provincijske nagrade i odličja. Gledajući Fadila Hadžića, kako po parkiralištu, jednoga tmurnog zimskog dana, šeta svoga malenog psa, mislio sam kako je, ipak, bolje biti onaj tko je snimio sve svoje filmove i napisao sve svoje knjige, drame i novinske tekstove, nego onaj drugi koji ništa od svega toga nije mogao, premda ga je nacija kovala u zvijezde, u crvene i bijele kockice na svome blijedom licu.
Zahvaljujući Dušku Ljuštini – opet njega spominjem, ali šta da radim – Fadil Hadžić doživotno je imao svoju kancelariju u Kerempuhu. U Hrvatskoj se, možda, ne zna gdje je kome mjesto, ali u teatru koji je Fadil stvorio, to se mora znati, jer je taj teatar, za razliku od Hrvatske, uvijek barem pedalj viši od prosjeka. Fadil Hadžić bio je taj pedalj. Kako li će, Bože dragi, Ljuština popuniti pustoš njegove kancelarije.