Evo nam prilike da osudimo zločin, bez obzira na to tko ga je počinio. Riječ je o starcu, već devedesetogodišnjaku, uglednome građaninu, našemu mirnome susjedu, koji je u onome pretprošlom ratu, koji se vodio četrdesetih godina prošloga stoljeća, sudjelovao u deportacijama i likvidacijama građana jednoga hrvatskog grada, onoga istog u kojemu ga danas neki zabludjeli i krivo nasađeni ljudi smatraju uglednim građaninom. Ne samo da je taj starac sudjelovao u deportacijama i likvidacijama, nego ih je on osobno organizirao i u toj se organizaciji – vele preživjeli svjedoci, koji ga se i danas smrtno plaše – pokazao okrutniji nego što je to od njega zahtijevao vladajući revolucionarni zakon. Tačan kao švicarska ura, taj je policajac, taj prvi kamarad smrti, počinio zločine koji ne zastarijevaju, i njemu se zasigurno treba suditi, bez obzira na njegovu visoku dob. Valja to učiniti radi smirenja duša svih ubijenih, radi ljudske i Božje pravde, radi povijesti, ali i radi pouke živima o idealima na kojima treba biti zasnovana Republika Hrvatska. Eto, to je, a ne puka osveta nad devedesetogodišnjim starcem, razlog zbog kojega bi policajac-revolucionarac u posljednjim časovima svoga zemaljskog života, ali i zemaljskoga života naraštaja koji je sudjelovao u Drugome svjetskom ratu, morao danas biti osuđen.
Pogađate, valjda, o kome govorimo? Naravno, riječ je o Milivoju Ašneru, zapovjedniku ustaške policije u Slavonskoj Požegi, organizatoru deportacija i likvidacija Srba, Židova, Roma, komunista i masona, koji se 1991. vratio iz Austrije u slobodnu i neovisnu Hrvatsku, ishodio mirovinu kao bivši pripadnik Hrvatskih oružanih snaga i uživao tako u blagodatima demokracije, sve dok ga, bilo je to 2004, jedan mladić, rođen desetljećima nakon rata, nije razotkrio i prijavio nadležnima kao nacističkoga, tojest ustaškoga, ratnog zločinca. Prije nego što je prijava procesuirana, tačnije, prije nego što se za nju doznalo u zagrebačkim diplomatskim krugovima, Milivoj Ašner je već bio u Klagenfurtu, nedostupan hrvatskim organima gonjenja. Kad bi postojala sportska disciplina hitrog bježanja, Milivoj Ašner bi proslavio svoju domovinu Hrvatsku, jer je, kao devedesetjednogodišnjak, bježao brzinom brzojava ili brzinom telefonskog signala. Istina, možda mu rekord ne bi bio priznat, jer nitko normalan ne bi vjerovao da je postignut pod regularnim uvjetima i da Milivoj Ašner u svome momačkom šprintu nije bio dopingiran. Tačnije, teško da bi itko na svijetu povjerovao kako Ašneru u bijegu iz zemlje nisu pomogli upravo hrvatski organi gonjenja. Gonili su ga pred sobom, pa je zato tako brzo trčao.
Kasnije su hrvatski organi godinama, kao, potraživali Ašnera od Austrije, a Austrija im ga godinama, kao, nije dala. Ustvari, ta nam je zemlja, iskusna u čuvanju i sakrivanju ratnih zločinaca, vlastitih dobrih susjeda, od kojih je jedan dogurao i do austrijskoga kancelara i glavnoga tajnika Ujedinjenih naroda, činila neprocjenjivu uslugu. Mnogo je, naime, dokaza da Hrvatskoj bez golemog pritiska izvana nikada ne bi na um palo suditi jednom ostarjelom zapovjedniku revolucionarne prolicije. Da je tako potvrđuje i skandalozni intervju, koji je za HTV načinio novinar po imenu Smrtić, kojem je Ašner priznao deportacije, ali je ustvrdio kako su deportirani slani u svoje prave domovine, a ne u koncentracijske logore. Taj intervju HTV je puštao više puta, bez komentara i ograda, ili ne daj Bože osuda. Nakon prvog užasa, gledatelj bi shvaćao kako Ašner zapravo ne laže: smrt je, iz njegove perspektive, jedina prava židovska, srpska, romska, komunistička i masonska domovina. Činjenica da su njegove riječi emitirane onako kako su emitirane, kao i da je novinar Smrtić s kamaradom Smrt razgovarao onako kako je razgovarao, potvrđuju da je Milivoj Ašner bio i ostao naš dobri hrvatski susjed, kojemu nismo imali razloga suditi, jer nas nitko nije pritiskao da to činimo. Četvrti na listi nacističkih ratnih zločinaca za kojima se još uvijek traga umro je ljetos u miru svoga drugog doma, u Klagenfurtu. Da ne bi ni to ostalo neizrečeno: imao je samo hrvatsko državljanstvo. Ne treba sumnjati da će njegovoj udovici biti isplaćeni zaostaci muževljevih hrvatskih mirovina, ako slučajno nisu redovito lijegale na njegov austrijski račun.
I onda, recite vi meni, koja je razlika između Milivoja Ašnera i Josipa Boljkovca? Naravno, osim te što Boljkovac i ne može biti ratni zločinac, budući da mu Karamarko i kamaradi stavljaju na dušu zločine koji su počinjeni nakon završetka rata. Iz odgovora na ovo pitanje slijedi i odgovor na to na kojim je idealima danas, 2011. zasnovana Hrvatska, na onima koji su u rat vodili Boljkovca ili onima koji su u rat vodili Ašnera.
Dva policajca za dvije Hrvatske
Evo nam prilike da osudimo zločin, bez obzira na to tko ga je počinio. Riječ je o starcu, već devedesetogodišnjaku, uglednome građaninu, našemu mirnome susjedu, koji je u onome pretprošlom ratu, koji se vodio četrdesetih godina prošloga stoljeća, sudjelovao u deportacijama i likvidacijama građana jednoga hrvatskog grada, onoga istog u kojemu ga danas neki zabludjeli i krivo nasađeni ljudi smatraju uglednim građaninom. Ne samo da je taj starac sudjelovao u deportacijama i likvidacijama, nego ih je on osobno organizirao i u toj se organizaciji – vele preživjeli svjedoci, koji ga se i danas smrtno plaše – pokazao okrutniji nego što je to od njega zahtijevao vladajući revolucionarni zakon. Tačan kao švicarska ura, taj je policajac, taj prvi kamarad smrti, počinio zločine koji ne zastarijevaju, i njemu se zasigurno treba suditi, bez obzira na njegovu visoku dob. Valja to učiniti radi smirenja duša svih ubijenih, radi ljudske i Božje pravde, radi povijesti, ali i radi pouke živima o idealima na kojima treba biti zasnovana Republika Hrvatska. Eto, to je, a ne puka osveta nad devedesetogodišnjim starcem, razlog zbog kojega bi policajac-revolucionarac u posljednjim časovima svoga zemaljskog života, ali i zemaljskoga života naraštaja koji je sudjelovao u Drugome svjetskom ratu, morao danas biti osuđen.
Pogađate, valjda, o kome govorimo? Naravno, riječ je o Milivoju Ašneru, zapovjedniku ustaške policije u Slavonskoj Požegi, organizatoru deportacija i likvidacija Srba, Židova, Roma, komunista i masona, koji se 1991. vratio iz Austrije u slobodnu i neovisnu Hrvatsku, ishodio mirovinu kao bivši pripadnik Hrvatskih oružanih snaga i uživao tako u blagodatima demokracije, sve dok ga, bilo je to 2004, jedan mladić, rođen desetljećima nakon rata, nije razotkrio i prijavio nadležnima kao nacističkoga, tojest ustaškoga, ratnog zločinca. Prije nego što je prijava procesuirana, tačnije, prije nego što se za nju doznalo u zagrebačkim diplomatskim krugovima, Milivoj Ašner je već bio u Klagenfurtu, nedostupan hrvatskim organima gonjenja. Kad bi postojala sportska disciplina hitrog bježanja, Milivoj Ašner bi proslavio svoju domovinu Hrvatsku, jer je, kao devedesetjednogodišnjak, bježao brzinom brzojava ili brzinom telefonskog signala. Istina, možda mu rekord ne bi bio priznat, jer nitko normalan ne bi vjerovao da je postignut pod regularnim uvjetima i da Milivoj Ašner u svome momačkom šprintu nije bio dopingiran. Tačnije, teško da bi itko na svijetu povjerovao kako Ašneru u bijegu iz zemlje nisu pomogli upravo hrvatski organi gonjenja. Gonili su ga pred sobom, pa je zato tako brzo trčao.
Kasnije su hrvatski organi godinama, kao, potraživali Ašnera od Austrije, a Austrija im ga godinama, kao, nije dala. Ustvari, ta nam je zemlja, iskusna u čuvanju i sakrivanju ratnih zločinaca, vlastitih dobrih susjeda, od kojih je jedan dogurao i do austrijskoga kancelara i glavnoga tajnika Ujedinjenih naroda, činila neprocjenjivu uslugu. Mnogo je, naime, dokaza da Hrvatskoj bez golemog pritiska izvana nikada ne bi na um palo suditi jednom ostarjelom zapovjedniku revolucionarne prolicije. Da je tako potvrđuje i skandalozni intervju, koji je za HTV načinio novinar po imenu Smrtić, kojem je Ašner priznao deportacije, ali je ustvrdio kako su deportirani slani u svoje prave domovine, a ne u koncentracijske logore. Taj intervju HTV je puštao više puta, bez komentara i ograda, ili ne daj Bože osuda. Nakon prvog užasa, gledatelj bi shvaćao kako Ašner zapravo ne laže: smrt je, iz njegove perspektive, jedina prava židovska, srpska, romska, komunistička i masonska domovina. Činjenica da su njegove riječi emitirane onako kako su emitirane, kao i da je novinar Smrtić s kamaradom Smrt razgovarao onako kako je razgovarao, potvrđuju da je Milivoj Ašner bio i ostao naš dobri hrvatski susjed, kojemu nismo imali razloga suditi, jer nas nitko nije pritiskao da to činimo. Četvrti na listi nacističkih ratnih zločinaca za kojima se još uvijek traga umro je ljetos u miru svoga drugog doma, u Klagenfurtu. Da ne bi ni to ostalo neizrečeno: imao je samo hrvatsko državljanstvo. Ne treba sumnjati da će njegovoj udovici biti isplaćeni zaostaci muževljevih hrvatskih mirovina, ako slučajno nisu redovito lijegale na njegov austrijski račun.
I onda, recite vi meni, koja je razlika između Milivoja Ašnera i Josipa Boljkovca? Naravno, osim te što Boljkovac i ne može biti ratni zločinac, budući da mu Karamarko i kamaradi stavljaju na dušu zločine koji su počinjeni nakon završetka rata. Iz odgovora na ovo pitanje slijedi i odgovor na to na kojim je idealima danas, 2011. zasnovana Hrvatska, na onima koji su u rat vodili Boljkovca ili onima koji su u rat vodili Ašnera.