Novosadska Matica srpska je najavila da će se u prvome kolu njezine edicije Deset vekova srpske književnosti naći i tom posvećen dubrovačkome renesansnom pjesništvu. U budućim kolima bit će objavljene i zasebne knjige posvećene Držiću i Gunduliću. Za jugoslavenskih vremena bila bi to iritantna vijest, jer su se tada posezanja u jezik, književnost i kulturu obično ticala nacionalnih katastara i nečije potrebe da vas uvjeri da vi zapravo i niste ono što ste mislili da jeste, nego ste netko koga još uvijek niste ni upoznali, tojest vi niste vi, nego ste svoj komšija. Ali nakon što su, po avnojevskim krojnim arcima, iscrtane državne granice, potvrđene odlukama Badinterove komisije i ovjerene priznanjem Ujedinjenih naroda, tri dubrovačke knjige mogu se mjeriti isključivo književnim i kulturnim kriterijima, dakle prema tome što će pisati u predgovoru ili pogovoru i kako će urednici iščitati odabrana djela. Na budućnost grada Dubrovnika, i zemlje Hrvatske, kao i na njezinu suverenost i nezavisnost, činjenica da neki srpski književni historičari dubrovačku književnost smatraju i svojom, ima manje utjecaja nego, recimo, otvaranje Ikea salona ili cijena dionica Plive na zagrebačkoj burzi. Govoreći striktno u skladu s književnim kriterijima, dubrovačka književnost danas pripada srpskoj kulturi onoliko koliko je i kako je Dubrovnik obrađen u djelima srpskih pisaca i historičara. Samo se tekstom osvaja pravo na tekst.
E, ali čim čuše u Ministarstvu kulture Republike Hrvatske za ovu ediciju, uputiše oštar javni prosvjed i zatražiše očitovanje Ministarstva kulture Republike Srbije! Bješe to prvi, ili jedan od prvih dokaza u posljednjih nekoliko mjeseci da u tom ministarstvu postoje neki, makar i najprostiji, oblici života. Iz ministarstva su, dakle, poručili da su ponosni na dubrovačku književnosti i da dobro pamte sva ta srpska posezanja. Ili je to bio doprinos potpirivanju nacionalističke histerije, a ako nikakve histerije nema, nego je izmišljaju sve sami zlonamjernici u New York Timesu, Der Standardu i The Economistu, tada je već i sama potreba da se reagira znak nečije gluposti i neukosti. I duboke nezainteresiranosti za dubrovačku književnosti.
Dan ili dva nakon toga, u Splitu je zabranjena praizvedba opere Maršal. Odluku o zabrani donio je kazališni intendant Duško Mucalo, a po nalogu Kerumovih gradskih vlasti. U posljednjih stotinjak godina, dokle sežu naše zajedničko pamćenje i naše povijesno iskustvo, u Europi, a vjerojatno i u svijetu, samo se jednom dogodilo da neka opera bude zabranjena. Nakon što je 1934. u Lenjingradu praizvedena, i nakon što je doživjela golemi uspijeh, dvije godine kasnije, u vrijeme jedne od Staljinovih ubilačkih kampanja, zabranjena je opera Dmitrija Šostakoviča “Lady Magbet Mcenskoga okruga”, tačnije njezina moskovska izvedba, u režiji Sergeja Ejznštajna. Drugu Josifu Visarjonoviču, saznajemo iz Pravde, nisu se svidjele poruke spomenute opere.
Nikada poslije u Europi se nije našao onaj koji bi bio tako upućen u umjetnost opere, a opet toliko estetski isključiv, pa da zabrani operu. Čak ni u Staljinovoj Rusiji, međutim, nije se dogodilo da opera bude zabranjena i prije svoje praizvedbe. Što nas briga za operu, kada domovina strada, reći ćete. I takav je stav posve u redu. Ali koja je, majka mu stara, razlika između opere i dubrovačke renesansne književnosti, u trenucima kada domovina strada, a njezini najveći sinovi leže u sindžirima, po bjelosvjetskim kazamatima?
Ministarstvo kulture, tačnije, njegova glasnogovornica, u ime je ministra Jasena Mesića reagirala na činjenicu da će u Srbiji biti tiskana jedna knjiga. Kakva god bila ta knjiga, i što god će u njoj pisati, ona će biti objavljena u drugoj zemlji i jedva da se to može ticati hrvatskoga Ministarstva kulture. Međutim, Jasen Mesić, kao ni njegova glasnogovornica, ne žele reagirati na činjenicu da je u Splitu zabranjena praizvedba opere Maršal. Mucalo će, sav vražiji, domišljato primijetiti kako on nije zabranio Maršala, nego ga je samo odgodio. Ali i Staljin, kojem takav cenzorski cinizam i nije bio nasušan, također ništa nije zabranjivao, nego je samo slao na preradu, u Sibir i u smrt. Zašto ministar Mesić nije reagirao? Sigurno ne iz gluposti i neukosti. Možda je samo preduboko zaronio, pa mu je voda ušla u uši.
Dubrovačka književnost i splitska opera
Novosadska Matica srpska je najavila da će se u prvome kolu njezine edicije Deset vekova srpske književnosti naći i tom posvećen dubrovačkome renesansnom pjesništvu. U budućim kolima bit će objavljene i zasebne knjige posvećene Držiću i Gunduliću. Za jugoslavenskih vremena bila bi to iritantna vijest, jer su se tada posezanja u jezik, književnost i kulturu obično ticala nacionalnih katastara i nečije potrebe da vas uvjeri da vi zapravo i niste ono što ste mislili da jeste, nego ste netko koga još uvijek niste ni upoznali, tojest vi niste vi, nego ste svoj komšija. Ali nakon što su, po avnojevskim krojnim arcima, iscrtane državne granice, potvrđene odlukama Badinterove komisije i ovjerene priznanjem Ujedinjenih naroda, tri dubrovačke knjige mogu se mjeriti isključivo književnim i kulturnim kriterijima, dakle prema tome što će pisati u predgovoru ili pogovoru i kako će urednici iščitati odabrana djela. Na budućnost grada Dubrovnika, i zemlje Hrvatske, kao i na njezinu suverenost i nezavisnost, činjenica da neki srpski književni historičari dubrovačku književnost smatraju i svojom, ima manje utjecaja nego, recimo, otvaranje Ikea salona ili cijena dionica Plive na zagrebačkoj burzi. Govoreći striktno u skladu s književnim kriterijima, dubrovačka književnost danas pripada srpskoj kulturi onoliko koliko je i kako je Dubrovnik obrađen u djelima srpskih pisaca i historičara. Samo se tekstom osvaja pravo na tekst.
E, ali čim čuše u Ministarstvu kulture Republike Hrvatske za ovu ediciju, uputiše oštar javni prosvjed i zatražiše očitovanje Ministarstva kulture Republike Srbije! Bješe to prvi, ili jedan od prvih dokaza u posljednjih nekoliko mjeseci da u tom ministarstvu postoje neki, makar i najprostiji, oblici života. Iz ministarstva su, dakle, poručili da su ponosni na dubrovačku književnosti i da dobro pamte sva ta srpska posezanja. Ili je to bio doprinos potpirivanju nacionalističke histerije, a ako nikakve histerije nema, nego je izmišljaju sve sami zlonamjernici u New York Timesu, Der Standardu i The Economistu, tada je već i sama potreba da se reagira znak nečije gluposti i neukosti. I duboke nezainteresiranosti za dubrovačku književnosti.
Dan ili dva nakon toga, u Splitu je zabranjena praizvedba opere Maršal. Odluku o zabrani donio je kazališni intendant Duško Mucalo, a po nalogu Kerumovih gradskih vlasti. U posljednjih stotinjak godina, dokle sežu naše zajedničko pamćenje i naše povijesno iskustvo, u Europi, a vjerojatno i u svijetu, samo se jednom dogodilo da neka opera bude zabranjena. Nakon što je 1934. u Lenjingradu praizvedena, i nakon što je doživjela golemi uspijeh, dvije godine kasnije, u vrijeme jedne od Staljinovih ubilačkih kampanja, zabranjena je opera Dmitrija Šostakoviča “Lady Magbet Mcenskoga okruga”, tačnije njezina moskovska izvedba, u režiji Sergeja Ejznštajna. Drugu Josifu Visarjonoviču, saznajemo iz Pravde, nisu se svidjele poruke spomenute opere.
Nikada poslije u Europi se nije našao onaj koji bi bio tako upućen u umjetnost opere, a opet toliko estetski isključiv, pa da zabrani operu. Čak ni u Staljinovoj Rusiji, međutim, nije se dogodilo da opera bude zabranjena i prije svoje praizvedbe. Što nas briga za operu, kada domovina strada, reći ćete. I takav je stav posve u redu. Ali koja je, majka mu stara, razlika između opere i dubrovačke renesansne književnosti, u trenucima kada domovina strada, a njezini najveći sinovi leže u sindžirima, po bjelosvjetskim kazamatima?
Ministarstvo kulture, tačnije, njegova glasnogovornica, u ime je ministra Jasena Mesića reagirala na činjenicu da će u Srbiji biti tiskana jedna knjiga. Kakva god bila ta knjiga, i što god će u njoj pisati, ona će biti objavljena u drugoj zemlji i jedva da se to može ticati hrvatskoga Ministarstva kulture. Međutim, Jasen Mesić, kao ni njegova glasnogovornica, ne žele reagirati na činjenicu da je u Splitu zabranjena praizvedba opere Maršal. Mucalo će, sav vražiji, domišljato primijetiti kako on nije zabranio Maršala, nego ga je samo odgodio. Ali i Staljin, kojem takav cenzorski cinizam i nije bio nasušan, također ništa nije zabranjivao, nego je samo slao na preradu, u Sibir i u smrt. Zašto ministar Mesić nije reagirao? Sigurno ne iz gluposti i neukosti. Možda je samo preduboko zaronio, pa mu je voda ušla u uši.