Drago Pilsel došao je 1991. iz Argentine da zajedno s bratom umre za Hrvatsku, zemlju o kojoj nije znao ništa. Nekoliko mjeseci kasnije, usred jedne sulude pomorske akcije, brat je nestao, da mu se tijelo nikad ne pronađe. Ostvario je ono za što je odgajan u toj zemlji vojnih diktatura, navikloj da sinovi materama nestaju, u kojoj je, daleko od svake pretpostavljene romantike, rastao jedan divlji naraštaj našega naroda. Nisu se oni u Buenos Airesu susretali s Borgesom ili Gombrowiczem, nego s Antom Pavelićem, ili samo s njegovim duhom, koji je lebdio nad tom našom Argentinom još dugo nakon što ga je u Madridu pokopalo, pa kada su braća Pilseli odlazili umirati za Hrvatsku, umirali su u njegovo ime. Tako je to bilo, a teško da je i moglo drukčije biti.
Ali malo kasnije, u ljeto 1995, Drago se suočio s tim da je, barem s intelektualne i s emotivne strane, lakše i mrijeti za Hrvatsku, nego preskakati trupla staraca koji su za tu Hrvatsku i u ime te Hrvatske poklani i pobijeni. Naime, dok bi prvo mogao objasniti u hipu, tek trenutkom žrtvovanja svoga tijela i kratkim nadahnućem nekoga junaštva, za drugo je potrebno vrijeme, beskrajna muka i samoponiženje, potreban je cijeli život. Da bi se umiralo za Hrvatsku, o njoj se ne mora znati ništa, ali da bi se samome sebi, a onda i onima koji su čovjeku važni, objasnilo kako se to, i zašto za tu zemlju i u njezino ime u ljeto 1995. klalo nedužne starce – onoliko koliko je tih staraca bilo – nužno je Hrvatsku upoznati. Svih ovih, skoro već dvadeset godina, Drago Pilsel to čini. Njegov život, i njegova sudbina, od većih su pustolovina hrvatstva u našemu dobu. Baveći se pretežito vlastitom dušom, on na neki gotovo posve nevin i prvobitan način istražuje što znači biti Hrvat i kršćanin.
Dok drugi u skladu s vremenskim prilikama revidiraju svoju prošlost i resetiraju savjest, Drago Pilsel se intelektualno i moralno obračunava sa samim sobom. Nikad mi ne bismo saznali da je bacio kamen na sinagogu ili da je htio potpaliti kino da on nije rekao kako nije dobro bacati kamenje na sinagogu i dizati kino u zrak.
Činjenica da ga, kao kakvog starmalog osmoškolca, danas trehaju i s leđa mu udaraju klempe neki ovdašnji mangupi, uključujući i pokojeg hrvatskog kolumnista koji bi, dok ga nitko ne gleda, sam bacio kamen na sinagogu, ali avaj, u Zagrebu sinagoge nema, potvrđuje da se Drago Pilsel našao među svijetom čijoj je niskosti nedorastao. Jedno od najstrašnijih umijeća svake provincije, koje je u Zagrebu dovedeno do savršenstva, jest da se čin nečije moralne katarze pretvori u njegovu najveću slabost. Pilsel je priznao da je kamenom zamahnuo prema sinagogi u Buenos Airesu, a napadaju ga ljudi koji ni nakon sedamdeset godina nisu u stanju priznati da su zagrebačku sinagogu srušili do razine parkinga za povlaštene. Pošteni moj drug nije svjestan da je Hrvatska zemlja u kojoj će i Baraba lično zajebavati Pavla jer je nekad bio Savle.
Kada ga žele sasvim obezvrijediti i poniziti, tada ga nazovu imenom iz njegovih argentinskih dokumenata Carlos Zvonimir Pilsel. Je li to neka rasistička, ili je samo šibicarska gesta, bez ikakva sadržaja, ali s jasnom porukom da Pilsel nije onaj koji jest, nego je, zapravo, onaj koji opet – jest. Po zakonima argentinskim morao je imati i domaće ime, i sad je to način za lokalnu hrvatsku zabavu, koja se onda provodi po emisijama HTV-a. Karijerni ustaški simpatizeri optužuju ga tako da je ustaša. A to čine jer je on, zapravo, ljevičar, antiklerikalac i demonstrativni zaljubljenik u sve što je manjinsko. Dakle, da bi ga denuncirali kao komunista, optužit će ga za fašizam.
Drago Pilsel od svih svojih neprijatelja, općenito od svog tog sitneža koji bi vam mogao na um pasti dok ovo čitate, razlikuje se po tome što on ima biografiju, a oni imaju dosjee. Dok se oni boje što im u dosjeima piše, on svoju biografiju čini javnom, nastojeći mijenjanjem sebe mijenjati ono najvažnije u društvu u kojemu živi. Time biva dostojan svoje domovine, na način velikoga sugrađanina Witolda Gombrowicza, jer joj čini čast grozeći se kada u samome sebi prepoznaje njezine nakaznosti.
Ovih dana učestalo pljuckanje po Dragi Pilselu, jer ga je Ivo Josipović uzeo u svoj predsjednički ured, znak je posvemašnjeg društvenog jada. Uhvatili su se njega, jer znaju da im on ništa ne može. Dok se oni samo pokušavaju dočepati bogatijih beriva i boljega položaja, Drago misleći o Hrvatskoj misli o tome gdje je pogriješio. Ako to želi, predsjednik države od njega može učiti o koječemu, recimo o umiranju za domovinu i o sramu zbog domovine.
Drago Pilsel – stid za Hrvatsku
Drago Pilsel došao je 1991. iz Argentine da zajedno s bratom umre za Hrvatsku, zemlju o kojoj nije znao ništa. Nekoliko mjeseci kasnije, usred jedne sulude pomorske akcije, brat je nestao, da mu se tijelo nikad ne pronađe. Ostvario je ono za što je odgajan u toj zemlji vojnih diktatura, navikloj da sinovi materama nestaju, u kojoj je, daleko od svake pretpostavljene romantike, rastao jedan divlji naraštaj našega naroda. Nisu se oni u Buenos Airesu susretali s Borgesom ili Gombrowiczem, nego s Antom Pavelićem, ili samo s njegovim duhom, koji je lebdio nad tom našom Argentinom još dugo nakon što ga je u Madridu pokopalo, pa kada su braća Pilseli odlazili umirati za Hrvatsku, umirali su u njegovo ime. Tako je to bilo, a teško da je i moglo drukčije biti.
Ali malo kasnije, u ljeto 1995, Drago se suočio s tim da je, barem s intelektualne i s emotivne strane, lakše i mrijeti za Hrvatsku, nego preskakati trupla staraca koji su za tu Hrvatsku i u ime te Hrvatske poklani i pobijeni. Naime, dok bi prvo mogao objasniti u hipu, tek trenutkom žrtvovanja svoga tijela i kratkim nadahnućem nekoga junaštva, za drugo je potrebno vrijeme, beskrajna muka i samoponiženje, potreban je cijeli život. Da bi se umiralo za Hrvatsku, o njoj se ne mora znati ništa, ali da bi se samome sebi, a onda i onima koji su čovjeku važni, objasnilo kako se to, i zašto za tu zemlju i u njezino ime u ljeto 1995. klalo nedužne starce – onoliko koliko je tih staraca bilo – nužno je Hrvatsku upoznati. Svih ovih, skoro već dvadeset godina, Drago Pilsel to čini. Njegov život, i njegova sudbina, od većih su pustolovina hrvatstva u našemu dobu. Baveći se pretežito vlastitom dušom, on na neki gotovo posve nevin i prvobitan način istražuje što znači biti Hrvat i kršćanin.
Dok drugi u skladu s vremenskim prilikama revidiraju svoju prošlost i resetiraju savjest, Drago Pilsel se intelektualno i moralno obračunava sa samim sobom. Nikad mi ne bismo saznali da je bacio kamen na sinagogu ili da je htio potpaliti kino da on nije rekao kako nije dobro bacati kamenje na sinagogu i dizati kino u zrak.
Činjenica da ga, kao kakvog starmalog osmoškolca, danas trehaju i s leđa mu udaraju klempe neki ovdašnji mangupi, uključujući i pokojeg hrvatskog kolumnista koji bi, dok ga nitko ne gleda, sam bacio kamen na sinagogu, ali avaj, u Zagrebu sinagoge nema, potvrđuje da se Drago Pilsel našao među svijetom čijoj je niskosti nedorastao. Jedno od najstrašnijih umijeća svake provincije, koje je u Zagrebu dovedeno do savršenstva, jest da se čin nečije moralne katarze pretvori u njegovu najveću slabost. Pilsel je priznao da je kamenom zamahnuo prema sinagogi u Buenos Airesu, a napadaju ga ljudi koji ni nakon sedamdeset godina nisu u stanju priznati da su zagrebačku sinagogu srušili do razine parkinga za povlaštene. Pošteni moj drug nije svjestan da je Hrvatska zemlja u kojoj će i Baraba lično zajebavati Pavla jer je nekad bio Savle.
Kada ga žele sasvim obezvrijediti i poniziti, tada ga nazovu imenom iz njegovih argentinskih dokumenata Carlos Zvonimir Pilsel. Je li to neka rasistička, ili je samo šibicarska gesta, bez ikakva sadržaja, ali s jasnom porukom da Pilsel nije onaj koji jest, nego je, zapravo, onaj koji opet – jest. Po zakonima argentinskim morao je imati i domaće ime, i sad je to način za lokalnu hrvatsku zabavu, koja se onda provodi po emisijama HTV-a. Karijerni ustaški simpatizeri optužuju ga tako da je ustaša. A to čine jer je on, zapravo, ljevičar, antiklerikalac i demonstrativni zaljubljenik u sve što je manjinsko. Dakle, da bi ga denuncirali kao komunista, optužit će ga za fašizam.
Drago Pilsel od svih svojih neprijatelja, općenito od svog tog sitneža koji bi vam mogao na um pasti dok ovo čitate, razlikuje se po tome što on ima biografiju, a oni imaju dosjee. Dok se oni boje što im u dosjeima piše, on svoju biografiju čini javnom, nastojeći mijenjanjem sebe mijenjati ono najvažnije u društvu u kojemu živi. Time biva dostojan svoje domovine, na način velikoga sugrađanina Witolda Gombrowicza, jer joj čini čast grozeći se kada u samome sebi prepoznaje njezine nakaznosti.
Ovih dana učestalo pljuckanje po Dragi Pilselu, jer ga je Ivo Josipović uzeo u svoj predsjednički ured, znak je posvemašnjeg društvenog jada. Uhvatili su se njega, jer znaju da im on ništa ne može. Dok se oni samo pokušavaju dočepati bogatijih beriva i boljega položaja, Drago misleći o Hrvatskoj misli o tome gdje je pogriješio. Ako to želi, predsjednik države od njega može učiti o koječemu, recimo o umiranju za domovinu i o sramu zbog domovine.