Ima Milan Milišić jednu lijepu pjesmu, u kojoj hoda ulicom i dodiruje dječja tjemena. Je li ta pjesma danas, u ovoj nepodnošljivo amerikaniziranoj i tabloidiziranoj zemlji, politički nekorektna? Ili preciznije rečeno, je li veliki hrvatski i srpski književnik, pjesnik onog Dubrovnika kojeg više nema, imao kakvih nečistih misli dok je tako u svojoj pjesmi i u poetskoj slici šetao gradom i dodirivao dječja tjemena, baš onako kako su ih u našim djetinjstvima i u svim djetinjstvima prije nas, po ulicama svih naših gradova, dodirivali odrasli muškarci, čike i stričeki, dok smo im se, jureći za loptom ili naganjajući jedni druge, motali među nogama? Jer, taj Milišićev stih i jest velik i tačan jer je u njemu sadržano nešto što prepoznajemo u svome iskustvu i što nam je nekako milo, što u nama, dakle, postoji, iako o tome ne mislimo, sve dok nas veliki pjesnik ne podsjeti. Je li nas on to podsjeća da smo tijekom svojih dječjih godina bili svakodnevne žrtve pedofilije, ili je riječ o nečemu drugom? Što bi o tom imala za reći dječja pravobraniteljica Mila Jelavić?
Čitamo da u Hrvatskoj Djed Mraz više ne smije uzimati djecu na krilo, milovati ih po glavi ili s njima uspostavljati bilo kakav tjelesni kontakt. Američki savršena pretpostavka, dakle, kaže da je Djed Mraz odlučio biti Djed Mraz da bi zadovoljio svoju erotsku žudnju u odnosu na malodobnu populaciju. Današnji klinci će sutra sa užasom i grožnjom gledati požutjele i izblijedjele fotografije svojih tata i mama koji kao sasvim mala djeca sjede u krilima toga požudnog perverznjaka. I bit će tako šokirani da će ih moj drug Milan Košuta na psihijatrijskim seansama učiti kako da prebrode ono što su vidjeli i doživjeli. Oni naprosto neće moći prihvatiti da je nekada postojalo vrijeme u kojemu su se nepoznati ljudi međusobno dodirivali. Ta djeca će, naime, odrasti bez dodira. Sasvim intaktna, gledat će kako odrasli svijet bježi od njih. I mislit će da je to normalno.
Djeca su poput staford terijera. Ako odrastaju uz dobre i smirene ljude, koji prema njima pokazuju bliskost i nježnost, i sami će postati takvi. Poznajem nekoliko dobrih staforda i nekoliko razumnih roditelja. Njihova djeca bit će normalni ljudi. Ali uopće nisam siguran da normalnim ljudima mogu postati djeca od kojih će odrasli bježati u paničnom strahu da bi ih Mila Jelavić mogla stigmatizirati zbog pedofilije ili da bi, ne daj Bože, iz istoga razloga mogli završiti u kakvom pravosudnom Abu Graibu i Guantanamu. Šta biste već danas, prije nego što su pedofobi sasvim preuzeli kontrolu nad društvom, učinili kada biste u prednovogodišnjoj gužvi trgovačkog centra naišli na nepoznatog klinca koji se izgubio i sad neutješno plače? Ja bih, odmah vam kažem, nastavio svojim putem. A onda bih pomislio kako bi bilo strašno, i kako bi moj život danas bio strašan da su od mene tako bježali kada se izgubim.
Koliko mi se danas čini, u djetinjstvu nikada nisam bio žrtva neke odrasle erotske žudnje. Naravno, mogao sam i to postati. Takvo je bilo vrijeme, nije se o tome previše vodilo računa. Odrasli su samo bili dobronamjerni prema tuđoj djeci. Jesu li takvi običaji, ili takva društvena pravila, bili rizični? Ako i jesu, rizik je bio manji nego odrastanje u svijetu bez dodira, povjerenja i bliskosti s nepoznatim ljudima u velikome trgovačkom centru. Može li Mila Jelavić shvatiti o čemu je riječ?
Jedna multimilijarderka se u novinama hvali kako njezinoj skromnoj dječici poklone ne donosi nikakav djed, nego to čini “mali Isusek”. Osim što je blasfemično Sina Božjega podvrgavati kravarskim deminutivima, ne čini li vam se da je tek tu riječ o pedofiliji. Samo što žrtvom nisu djeca sirote multimilijarderke, nego je žrtva Isus Krist. Onako malen i mliječan, tek iskočio iz majčinih njedara, s oltara neke lijepe drvene turopoljske crkvice, eno ga kako se pretovaren zemaljskim dobrima, penje uz svoju dječju Golgotu, prema podsljemenskim vilama i dvorcima, gdje ga čeka neka bešćutna i bezosjećajna Hrvatska, koja je prezrela Djeda Mraza i sada iskorištava sirotinjsko dijete. Njega s kojim, ako je vjerovati Novome zavjetu, evanđeljima i Nikoli Šopu, u svojoj kapitalističkoj nezajažljivosti i proždrljivosti nikada neće imati ništa.
Dragi Isuse, sretna ti Nova godina
Ima Milan Milišić jednu lijepu pjesmu, u kojoj hoda ulicom i dodiruje dječja tjemena. Je li ta pjesma danas, u ovoj nepodnošljivo amerikaniziranoj i tabloidiziranoj zemlji, politički nekorektna? Ili preciznije rečeno, je li veliki hrvatski i srpski književnik, pjesnik onog Dubrovnika kojeg više nema, imao kakvih nečistih misli dok je tako u svojoj pjesmi i u poetskoj slici šetao gradom i dodirivao dječja tjemena, baš onako kako su ih u našim djetinjstvima i u svim djetinjstvima prije nas, po ulicama svih naših gradova, dodirivali odrasli muškarci, čike i stričeki, dok smo im se, jureći za loptom ili naganjajući jedni druge, motali među nogama? Jer, taj Milišićev stih i jest velik i tačan jer je u njemu sadržano nešto što prepoznajemo u svome iskustvu i što nam je nekako milo, što u nama, dakle, postoji, iako o tome ne mislimo, sve dok nas veliki pjesnik ne podsjeti. Je li nas on to podsjeća da smo tijekom svojih dječjih godina bili svakodnevne žrtve pedofilije, ili je riječ o nečemu drugom? Što bi o tom imala za reći dječja pravobraniteljica Mila Jelavić?
Čitamo da u Hrvatskoj Djed Mraz više ne smije uzimati djecu na krilo, milovati ih po glavi ili s njima uspostavljati bilo kakav tjelesni kontakt. Američki savršena pretpostavka, dakle, kaže da je Djed Mraz odlučio biti Djed Mraz da bi zadovoljio svoju erotsku žudnju u odnosu na malodobnu populaciju. Današnji klinci će sutra sa užasom i grožnjom gledati požutjele i izblijedjele fotografije svojih tata i mama koji kao sasvim mala djeca sjede u krilima toga požudnog perverznjaka. I bit će tako šokirani da će ih moj drug Milan Košuta na psihijatrijskim seansama učiti kako da prebrode ono što su vidjeli i doživjeli. Oni naprosto neće moći prihvatiti da je nekada postojalo vrijeme u kojemu su se nepoznati ljudi međusobno dodirivali. Ta djeca će, naime, odrasti bez dodira. Sasvim intaktna, gledat će kako odrasli svijet bježi od njih. I mislit će da je to normalno.
Djeca su poput staford terijera. Ako odrastaju uz dobre i smirene ljude, koji prema njima pokazuju bliskost i nježnost, i sami će postati takvi. Poznajem nekoliko dobrih staforda i nekoliko razumnih roditelja. Njihova djeca bit će normalni ljudi. Ali uopće nisam siguran da normalnim ljudima mogu postati djeca od kojih će odrasli bježati u paničnom strahu da bi ih Mila Jelavić mogla stigmatizirati zbog pedofilije ili da bi, ne daj Bože, iz istoga razloga mogli završiti u kakvom pravosudnom Abu Graibu i Guantanamu. Šta biste već danas, prije nego što su pedofobi sasvim preuzeli kontrolu nad društvom, učinili kada biste u prednovogodišnjoj gužvi trgovačkog centra naišli na nepoznatog klinca koji se izgubio i sad neutješno plače? Ja bih, odmah vam kažem, nastavio svojim putem. A onda bih pomislio kako bi bilo strašno, i kako bi moj život danas bio strašan da su od mene tako bježali kada se izgubim.
Koliko mi se danas čini, u djetinjstvu nikada nisam bio žrtva neke odrasle erotske žudnje. Naravno, mogao sam i to postati. Takvo je bilo vrijeme, nije se o tome previše vodilo računa. Odrasli su samo bili dobronamjerni prema tuđoj djeci. Jesu li takvi običaji, ili takva društvena pravila, bili rizični? Ako i jesu, rizik je bio manji nego odrastanje u svijetu bez dodira, povjerenja i bliskosti s nepoznatim ljudima u velikome trgovačkom centru. Može li Mila Jelavić shvatiti o čemu je riječ?
Jedna multimilijarderka se u novinama hvali kako njezinoj skromnoj dječici poklone ne donosi nikakav djed, nego to čini “mali Isusek”. Osim što je blasfemično Sina Božjega podvrgavati kravarskim deminutivima, ne čini li vam se da je tek tu riječ o pedofiliji. Samo što žrtvom nisu djeca sirote multimilijarderke, nego je žrtva Isus Krist. Onako malen i mliječan, tek iskočio iz majčinih njedara, s oltara neke lijepe drvene turopoljske crkvice, eno ga kako se pretovaren zemaljskim dobrima, penje uz svoju dječju Golgotu, prema podsljemenskim vilama i dvorcima, gdje ga čeka neka bešćutna i bezosjećajna Hrvatska, koja je prezrela Djeda Mraza i sada iskorištava sirotinjsko dijete. Njega s kojim, ako je vjerovati Novome zavjetu, evanđeljima i Nikoli Šopu, u svojoj kapitalističkoj nezajažljivosti i proždrljivosti nikada neće imati ništa.