Doviđenja, gospodine Božo

U dvadeset svojih usamljeničkih i pustih godina Hrvatska je imala jednoga ministra kulture. Drugi su bili prolaznici, uz jednoga pijanog vizionara, čije su vizije sadržavale samo ovu konzistentnu crtu: nikakve veze nisu imale s kulturom. Prolaznikom će biti i podvodni arheolog Jasen Mesić, jer ako još jednih slobodnih i neometanih izbora bude, njegovo ime bit će prebrisano kao mokrom spužvom sa školske ploče. Tada bi, izgledno je, čaršija nju želi, ministricom mogla biti Andrea Zlatar. U intelektualnom i moralnom smislu, ta je žena blizankinja Branke Kamenski. Čim je, u vrijeme lanjskih studentskih demonstracija izgubila na izborima za dekana Filozofskog fakulteta, ona se drugoga dana snagom intelektualnog angažmana priklonila studentskoj pobuni. A kada je njezin kandidat za nagradu na jednome ovdašnjemu književnome konkursu ipak izgubio, i pritom je pobijedio jedan koji nikako nije smio, umjesto da piše izdvojeno mišljenje, umjesto da da ostavku u žiriju ili se jednostavno pomiri s lošom srećom, Andrea Zlatar pošla je na televiziju, baš kod Branke Kamenski, i sudjelovala u jednome duboko odvratnom prilogu u kojemu je dobitnik nagrade optužen kako je malne samoga sebe nagradio, i podržala je glasno one koji su, konsternirani dodjelom, nakanili rušiti i razbijati. Znam da je tako bilo, jer se o meni radilo.

Doista, Hrvatska je imala jednoga ministra kulture. Svi drugi pokazali su, i unaprijed pokazuju, da ih kultura ne zanima. Božo Biškupić bio je za kulturu zainteresiran, pa je pokušavao održati je u ravnoteži, u jednome nemogućem vremenu kada ništa nije bilo u ravnoteži i kada je politička, a naročito poslovna Hrvatska, kada su gospodari i vlasnici Hrvatske izgubili baš svaki interes za kulturu, jer im više nije trebala u borbi protiv Srba, dok sve te mediokritete i antitalente, koji su svojim aktivizmom pozlatili vrhunske njezine dosege u proteklih dvadesetak godina, ionako nikada ništa nije ni zanimalo nego da svoje džepove napune jadom proračunskoga sitniša. Znam da je tako bilo, jer sam stajao sa strane i gledao, a da ruku nisam zavlačio u škrabicu. Ili ipak jesam: u posljednjih sedam godina, otkako je Biškupić bio ministar, ja sam svakoga mjeseca plaćao porez, samo da bi me se pustilo da se u slobodno vrijeme bavim književnošću. Nikad se nisam kandidirao za stipendije za potporu književnome stvaralaštvu, nijednom nisam na račun države putovao na susrete s drugim piscima u zemlji i inozemstvu, nijednom se nisam nalazio u hrvatskim delegacijama, koje su pune nade u međunarodnu afirmaciju putovale u Frankfurt i Leipzig, niti sam ih razočarane i gnjevne dočekivao pri povratku. Od Biškupićevog ministarstva, dakle, ništa nikada nisam tražio, a ni dobio, ali držim da je on bio jedini hrvatski ministar kulture, i da je tužan čas nastupio kada njega na tome mjestu više nije bilo. Nije se njegov odlazak zbio neki dan. Dogodilo se to, svi znamo, bitno ranije, onda kada je Ivo Sanader, samoubilački, otišao sa čela Vlade. Nakon toga Mucalo je postao intendant (još uvijek samo ve de), Senka Bulić naglavce je izletjela iz Velike Gorice, a kazalište su joj minirali kao srpsku kuću poslije Oluje, Botteri Dini u ime je evanđeoskog džihada postavljen na mjesto Bože Majstorovića, a u svim je zagrebačkim novinama, onako usput, ukinuta rubrika kulture. To je bila politika s kojom Božo Biškupić više nije imao veze. To je već bila kultura kojoj, uistinu, i Maksim Mrvica može, a možda i treba, biti ministar. Bolje on nego Andrea Zlatar. Bit će trezveniji u prosudbama.

Božu Biškupića s tugom ispraćam. Ali i s velikim poštovanjem. Omogućio mi je, koliko god je on to mogao, sedam godina mira, sedam godina u kojima sam se mogao osjetiti dijelom hrvatske kulture. Osobno me je molio da se predomislim i pođem jedne godine u Leipzig. Ali nisam imao s kim.

Sve ono što će se narednih mjeseci i godina događati s hrvatskom kulturom, dok će se većina njezinih protagonista praviti kako se ne događa ništa, ili kako je sve normalno, bit će samo posljedica činjenice da smo izgubili svoga ministra. Recimo, ne znam jeste li gledali izvještaje s novogodišnjeg prijema što ga je Ivo Josipović organizirao za uglednike. Da, izuzev Huljića i Tutića, predsjednikovih kolega u skladateljskoj struci, bješe tamo i intendant splitski, Duško Mucalo. Kao živi spomenik Biškupićevom odlasku i kulturnim dosezima i interesima onih koji ostaju.

Miljenko Jergović 04. 01. 2011.