Prvoga dana sve je bilo tako jednostavno: problematični župnik ubio je pijanog mjesnog političara. Drugoga dana se malo zakompliciralo: ubio ga je, jer mu je u dva po ponoći provaljivao u kuću. Prvoga dana ubojstvo je moglo poslužiti kao zgodan povod da se progovori o ponašanju Crkve u cjelini i društvenom položaju njezinih službenika. Drugoga dana to više nije bilo moguće: pred nama su se našla dvojica ljudi, dvije sudbine, ali i njihova dva zapravo vrlo udaljena zavičaja.
Don Ivan Sinanović je Bosanac, ratni veteran iz okolice Žepča. Ratovao je, s puškom ili u duši, svejedno je, protiv Muslimana (Bošnjaka) u vjerojatno i najkrvavijem od svih naših ratova iz devedesetih, čije emocionalne, strateške i povijesne slojevitosti nikada neće postati do kraja svjesni ni oni koji su u tom ratu sudjelovali. Nakon rata okrenuo se Bogu, studirao je teologiju, zaredio se i stigao na jug Hrvatske, u Konavle i u dubrovački kraj, na samu granicu s druga dva neprijatelja, hercegovačkim Srbima i Crnogorcima, među narod koji već i zbog same blizine granice nikako ne zaboravlja ono što mu se događalo 1991. i nekoliko sljedećih godina. Svoj jad don Ivan je donio ljudima koji su također bili u jadu, a onima koji na sve gledaju iz velikih daljina, iz Dubrovnika ili iz Zagreba, svejedno, dva su se jada mogla činiti vrlo sličnima. Osim toga, ljudi misle, obično krivo, da će se stradalnici ili očajnici međusobno bolje razumjeti.
Don Ivan je u svojoj maloj konavoskoj župi, na tromeđi s Hercegovinom i Crnom Gorom, imao problema kakvih, vjerojatno, imaju mnogi seoski svećenici, koji služe na granici ili u krajevima koji su prije dvadeset godina bili pogođeni ratom. S dijelom mještana bio je u neprestanom sukobu, dok ga je dio simpatizirao, možda i blago sažalijevao. Osnovni don Ivanov problem bio je što nije govorio istim jezikom kao njegovi župljani, drugog je mentaliteta, nesnalažljiv u odnosima s ljudima, nesposoban da ih pridobije na svoju stranu. Odmah se razišao s njima oko obnove grobljanske kapele, lijepe i skromne crkvice iz davnih doba Dubrovačke Republike. Dio župljana je, naprosto, od betonskih bloketa htio graditi veću, suvremeniju i ljepšu crkvu. Kasnije su ga neki, oko druge stvari, i fizički napali, pa je premješten u drugu, na žalost nedovoljno, udaljenu župu.
Don Ivan je volio pse lutalice i motocikle, nosio je bradu. Da bi se mogao nositi sa sredinom koja, općenito, nema previše razumijevanja prema gradskome svijetu koji kučka grli i ljubi, da bi njegovu misiju prihvatili vjernici koji kao da još uvijek pamte i živo razgovaraju s duhovnicima i ispovjednicima svojih predaka u šesnaestom i sedamnaestom stoljeću, i kojima motocikl trese same temelje vjere, da bi bradu na muškome pa još svećeničkom licu prihvatili ljudi kojima brada sugerira pravoslavnog popa, četnika ili barem neku neozbiljnu gradsku hablečinu, da bi sve to mogao, svećenik bi trebao biti snažan u glavi, okretne pameti i velikog samopouzdanja. Don Ivan je, na svoju nesreću, gorostas, silne tjelesne snage, a u duši je bio loman i slab. I kao u prozi Johna Steinbecka, iz takva se spoja morala roditi neka velika nevolja i ljudska tragedija.
Iako se u nedjeljnim propovijedima držao vjere, don Ivan je bio u duši zarobljen čovjek. Muslimane nije volio, govorio bi da musliman ne smije kositi seosko groblje, niti ulaziti u ograđeni grobljanski prostor ili raditi na obnovi crkve. Ljudima je to bilo čudno, čak i onima koji žive u svojim mržnjama. Ponekad na našemu jugu i nije za teške poslove lako naći radnika a da nije Bosanac i Bosanca a da nije musliman. Don Ivan se, u političkom smislu, iskazivao kao vrlo radikalni desničar. Možda je zato i završio u ovom kraju, prihvaćen od nekih svojih političkih srodnika. Nisu ga time usrećili, ni njega, a ni narod kojem su don Ivana poslali. Ali ovdje ionako nije riječ o sreći, ni o sveprisutnoj ljubavi Isusovoj za sve ljude i svakoga čovjeka, nego je riječ o starozavjetnome Bogu osvetniku, riječ je o naciji i o domovini. Ništa tu nije sretno započelo, pa nije moglo sretno ni završiti.
U ovom slučaju nema nikakve pouke. Sud će presuditi o krivnji don Ivanovoj, i to će se onda, pred državom i zakonima, smatrati pravdom. Ali ni za porodicu ubijenoga, kao ni za porodicu ubojice, pravde ne može biti. Ne može je biti ni za don Ivanove bivše konavoske župljane, one koji ga žale, kao ni one koji ga osuđuju. Ne može pravde biti za don Ivana, nakon što je ubio čovjeka. Dobro bi, međutim, bilo kada bismo sad malo zastali i razmislili o svemu, i o svima, u ovoj priči. Pa onda krenuli, kao po postajama križnoga puta, od jednoga do drugog događaja, od jednoga do drugog čovjeka, koji su don Ivana odveli u noć u kojoj će golim rukama ubiti čovjeka. Ne trebamo započinjati od rata između Hrvata i Muslimana (Bošnjaka), niti od srpsko-armijske agresije na dubrovački kraj, iako bismo i tako mogli. Ali ne smijemo preskočiti sve ono što se s don Ivanom, s njegovim bosanskim zavičajem i njegovim dubrovačkim župljanima, događalo nakon što su ratovi prošli. Na svakoj postaji nečija je odgovornost za način na koji će biti završeni svećenički put don Ivana Sinanovića i život Marka Kraljevića. A iznad svega, kao duh našega doba i naših žalosnih zavičaja, lebdi zajedničko neznanje, nezainteresiranost, odsustvo ljudske samilosti i solidarnosti. Solidarnosti s muslimanima, koje ni kao Božji čovjek don Ivan nije naučio ne doživjeti kao neprijatelje, solidarnosti s don Ivanom, jer se nije umio spasiti, solidarnosti s porodicom žrtve, koja nikada neće zaboraviti ali ni shvatiti, solidarnosti s onima u Žepču i s onima u Banićima… Na ovo ubojstvo, kao u Selimovićevom ili Andrićevom romanu, na trenutak se svelo naše doba. Svi razlozi ubojice i ubijenoga naši su zajednički razlozi. Njihove su samo putanje i čas u kojem su se sreli.
Don Ivanova muka ili zavičaji na križnom putu
Prvoga dana sve je bilo tako jednostavno: problematični župnik ubio je pijanog mjesnog političara. Drugoga dana se malo zakompliciralo: ubio ga je, jer mu je u dva po ponoći provaljivao u kuću. Prvoga dana ubojstvo je moglo poslužiti kao zgodan povod da se progovori o ponašanju Crkve u cjelini i društvenom položaju njezinih službenika. Drugoga dana to više nije bilo moguće: pred nama su se našla dvojica ljudi, dvije sudbine, ali i njihova dva zapravo vrlo udaljena zavičaja.
Don Ivan Sinanović je Bosanac, ratni veteran iz okolice Žepča. Ratovao je, s puškom ili u duši, svejedno je, protiv Muslimana (Bošnjaka) u vjerojatno i najkrvavijem od svih naših ratova iz devedesetih, čije emocionalne, strateške i povijesne slojevitosti nikada neće postati do kraja svjesni ni oni koji su u tom ratu sudjelovali. Nakon rata okrenuo se Bogu, studirao je teologiju, zaredio se i stigao na jug Hrvatske, u Konavle i u dubrovački kraj, na samu granicu s druga dva neprijatelja, hercegovačkim Srbima i Crnogorcima, među narod koji već i zbog same blizine granice nikako ne zaboravlja ono što mu se događalo 1991. i nekoliko sljedećih godina. Svoj jad don Ivan je donio ljudima koji su također bili u jadu, a onima koji na sve gledaju iz velikih daljina, iz Dubrovnika ili iz Zagreba, svejedno, dva su se jada mogla činiti vrlo sličnima. Osim toga, ljudi misle, obično krivo, da će se stradalnici ili očajnici međusobno bolje razumjeti.
Don Ivan je u svojoj maloj konavoskoj župi, na tromeđi s Hercegovinom i Crnom Gorom, imao problema kakvih, vjerojatno, imaju mnogi seoski svećenici, koji služe na granici ili u krajevima koji su prije dvadeset godina bili pogođeni ratom. S dijelom mještana bio je u neprestanom sukobu, dok ga je dio simpatizirao, možda i blago sažalijevao. Osnovni don Ivanov problem bio je što nije govorio istim jezikom kao njegovi župljani, drugog je mentaliteta, nesnalažljiv u odnosima s ljudima, nesposoban da ih pridobije na svoju stranu. Odmah se razišao s njima oko obnove grobljanske kapele, lijepe i skromne crkvice iz davnih doba Dubrovačke Republike. Dio župljana je, naprosto, od betonskih bloketa htio graditi veću, suvremeniju i ljepšu crkvu. Kasnije su ga neki, oko druge stvari, i fizički napali, pa je premješten u drugu, na žalost nedovoljno, udaljenu župu.
Don Ivan je volio pse lutalice i motocikle, nosio je bradu. Da bi se mogao nositi sa sredinom koja, općenito, nema previše razumijevanja prema gradskome svijetu koji kučka grli i ljubi, da bi njegovu misiju prihvatili vjernici koji kao da još uvijek pamte i živo razgovaraju s duhovnicima i ispovjednicima svojih predaka u šesnaestom i sedamnaestom stoljeću, i kojima motocikl trese same temelje vjere, da bi bradu na muškome pa još svećeničkom licu prihvatili ljudi kojima brada sugerira pravoslavnog popa, četnika ili barem neku neozbiljnu gradsku hablečinu, da bi sve to mogao, svećenik bi trebao biti snažan u glavi, okretne pameti i velikog samopouzdanja. Don Ivan je, na svoju nesreću, gorostas, silne tjelesne snage, a u duši je bio loman i slab. I kao u prozi Johna Steinbecka, iz takva se spoja morala roditi neka velika nevolja i ljudska tragedija.
Iako se u nedjeljnim propovijedima držao vjere, don Ivan je bio u duši zarobljen čovjek. Muslimane nije volio, govorio bi da musliman ne smije kositi seosko groblje, niti ulaziti u ograđeni grobljanski prostor ili raditi na obnovi crkve. Ljudima je to bilo čudno, čak i onima koji žive u svojim mržnjama. Ponekad na našemu jugu i nije za teške poslove lako naći radnika a da nije Bosanac i Bosanca a da nije musliman. Don Ivan se, u političkom smislu, iskazivao kao vrlo radikalni desničar. Možda je zato i završio u ovom kraju, prihvaćen od nekih svojih političkih srodnika. Nisu ga time usrećili, ni njega, a ni narod kojem su don Ivana poslali. Ali ovdje ionako nije riječ o sreći, ni o sveprisutnoj ljubavi Isusovoj za sve ljude i svakoga čovjeka, nego je riječ o starozavjetnome Bogu osvetniku, riječ je o naciji i o domovini. Ništa tu nije sretno započelo, pa nije moglo sretno ni završiti.
U ovom slučaju nema nikakve pouke. Sud će presuditi o krivnji don Ivanovoj, i to će se onda, pred državom i zakonima, smatrati pravdom. Ali ni za porodicu ubijenoga, kao ni za porodicu ubojice, pravde ne može biti. Ne može je biti ni za don Ivanove bivše konavoske župljane, one koji ga žale, kao ni one koji ga osuđuju. Ne može pravde biti za don Ivana, nakon što je ubio čovjeka. Dobro bi, međutim, bilo kada bismo sad malo zastali i razmislili o svemu, i o svima, u ovoj priči. Pa onda krenuli, kao po postajama križnoga puta, od jednoga do drugog događaja, od jednoga do drugog čovjeka, koji su don Ivana odveli u noć u kojoj će golim rukama ubiti čovjeka. Ne trebamo započinjati od rata između Hrvata i Muslimana (Bošnjaka), niti od srpsko-armijske agresije na dubrovački kraj, iako bismo i tako mogli. Ali ne smijemo preskočiti sve ono što se s don Ivanom, s njegovim bosanskim zavičajem i njegovim dubrovačkim župljanima, događalo nakon što su ratovi prošli. Na svakoj postaji nečija je odgovornost za način na koji će biti završeni svećenički put don Ivana Sinanovića i život Marka Kraljevića. A iznad svega, kao duh našega doba i naših žalosnih zavičaja, lebdi zajedničko neznanje, nezainteresiranost, odsustvo ljudske samilosti i solidarnosti. Solidarnosti s muslimanima, koje ni kao Božji čovjek don Ivan nije naučio ne doživjeti kao neprijatelje, solidarnosti s don Ivanom, jer se nije umio spasiti, solidarnosti s porodicom žrtve, koja nikada neće zaboraviti ali ni shvatiti, solidarnosti s onima u Žepču i s onima u Banićima… Na ovo ubojstvo, kao u Selimovićevom ili Andrićevom romanu, na trenutak se svelo naše doba. Svi razlozi ubojice i ubijenoga naši su zajednički razlozi. Njihove su samo putanje i čas u kojem su se sreli.