Doktor Alzheimer u Zagrebačkom električnom tramvaju

Jedan od onih članaka zbog kojih novine postoje. Sandra Golemac u Večernjem je listu od 17. ožujka pisala o odluci uprave ZET-a da gospođi Nevenki Mijatović oduzme pravo na besplatnu tramvaj-kartu, koje joj je od te iste uprave doživotno dodijeljeno davne 1969. Doživotnost na Balkanu traje kratko, u pravilu mnogo kraće od prosječnoga ljudskog života. Gospođi Mijatović bilo je dvadeset i pet kada je njezin muž Jakov, noćni prodavač tramvajskih karata, poginuo na dužnosti. Bili su mladi par, ona je radila danju, on noću, i tako su se brinuli za trogodišnju kćer.

“Zagrebački električni tramvaj”, kako glasi puno ime ove možda i najtradicionalnije zagrebačke firme, koja simbolički potvrđuje identitet grada više nego sva njegova kazališta i muzeji, mladoj je udovici nudio novčanu pomoć, stan, posao… Ali njoj nije trebalo ništa. Možda se i sjećate kako je to bilo u socijalistička vremena: čovjeka je bilo sramota uzeti ono što mu ne treba. Jedino što je prihvatila bila je doživotna ZET-ova karta. Gospođa Mijatović po svoj prilici nije ovisnica o tramvaju, a dokazano je da nije ni pohlepna i da joj ne bi bio problem plaćati kartu. Ta besplatna karta bila je svakodnevna ruža, ili bolje garoful za Jakovljev grob, i neka simbolična potvrda kako njegova smrt nije uzaludna. Umro je na dužnosti, umro je za sve ljude koji se u Zagrebu voze tramvajem. Uprava ZET-a se, dodijelivši udovici besplatnu kartu, iskazala kao predstavnik svih svojih putnika. Od takvih se postupaka sastoji tradicija. A tradiciju čovjek, kao ni cijelo društvo, ne nasljeđuje rođenjem, nego je svojim postupanjem izabire. Svatko ima tradiciju kakvu i zavređuje. U toj stvari, doista, nitko ne može biti oštećen.

Četrdeset šest godina kasnije, Nevenki Mijatović sedamdeset i jedna je godina. Kao i njezine vršnjakinje, svašta je morala proživjeti u tih četrdeset šest godina koliko je prošlo od muževljeve smrti. Mijenjale su se države i politički režimi, a iz temelja se izmijenio i sustav društvenih vrijednosti. Danas više nikoga nije sramota da uzme ono što mu ne treba, pa čak ni ono što mu ne pripada. I ona se u međuvremenu morala mijenjati. Da je ostala onakva kakva je bila 1969. danas ne bi imala s kim razgovarati. Ali u tim je promjenama, upravo to i saznajemo iz novina, gospođa Mijatović sačuvala osjećaj samopoštovanja. Samo iz takvog se osjećaja mogla stvoriti potreba da se potuži novinarima na tome što ju je ZET uskratio za nešto što je doživotno, za doživotnu besplatnu tramvajsku kartu. Nevenka Mijatović nije umrla, a uprava ZET-a se ponijela kao da jest.

Novinarski uredno, Sandra Golemac kontaktirala je drugu stranu, i dobila izjavu od “glasnogovornika ZET-a”. U vrijeme kada je gospođa Mijatović bila mlada, riječ “glasnogovornik” smatrala se arhaičnim hrvatskim nazivom za zvučnik, recimo zvučnik na gramofonu ili radio-aparatu, a “Zagrebački električni tramvaj” nije imao svoga portparola, ili glasonošu, kako bi se to hrvatskije reklo. Svašta se, kažemo, u međuvremenu promijenilo, pa nam se i jezik malo zapleo. Ali to nije tema. Evo što govori današnji “glasnogovornik ZET-a”: “Izražavajući žaljenje i suosjećanje zbog nesreće koja se dogodila 1969. (…) sa žaljenjem smo gospođu Mijatović morali izvijestiti da nismo ovlašteni donositi odluke koje su u suprotnosti s tarifnim odredbama koje su na snazi.” Elem, doživotnost je skraćena jer se besplatna godišnja karta ne može dodjeljivati mimo uvjeta “iz Odluke o socijalnoj skrbi”.

Osim uobičajene nepismenosti, ZET-ovo saopćenje odiše zanimljivim cinizmom. Zanimljiv je jer je dvojakog porijekla: formalnog i suštinskog. Formalno govoreći, ZET-ov cinizam izvire iz slabog poznavanja hrvatskog, ali i bilo kojeg drugog ljudskog jezika: izražavanje žaljenja i sućuti, ili po zagrebački kondoliranje u povodu nesreće od prije četrdeset šest godina je, ako se ozbiljno shvati, ili otvoreno zajebavanje ili posljedica činjenice da govornik ne zna što riječi “žaljenje” i “suosjećanje” u hrvatskome jeziku znače. U govoru konkretnog glasnogovornika, očito je, ne znači ništa, jer je u istoj rečenici, nakon što je izrazio “žaljenje i suosjećanje” zbog smrti iz 1969, gospođu odlučio “sa žaljenjem izvijestiti” da “nisu ovlašteni donositi odluke koje su u suprotnosti” s ovim i s onim. Kada se sudare ova dva žaljenja, čitatelj si može osvijestiti formalno-jezični sloj ZET-ova cinizma. Suštinski cinizam je, međutim, važniji, jer se tiče tradicije i samopoštovanja “Zagrebačkog električnog tramvaja”, ali i hrvatskog društva općenito. Nalazeći formalni razlog, ili bolje rečeno – formalno opravdanje da gospođi Nevenki Mijatović uskrati doživotnu besplatnu kartu za tramvaj, a s njom i formu simbolične javne uspomene na njezina davno pokojnog muža, ZET postupa cinično, jer suštinu svodi na formu. Poput države koja bi po izvršenju smrtne kazne obitelji strijeljanog slala račun za ispaljeni metak. Besplatna doživotna karta udovici stradalog prodavača tramvajskih karata može se ticati formalne odluke o besplatnim kartama samo u društvu bez tradicije, među pojedincima bez sjećanja.

ZET-ov cinizam bio bi vrijedan javnoga prijezira, e kada bi bio osamljen i kada se ne bi ticao općeg odustajanja od potrebe da se živo sjećamo, da imamo aktivnu osobnu memoriju, te arhive i dokumentacije kao sredstva simboličkog, ali neporecivog društvenog pamćenja. ZET se, međutim, prema vlastitoj prošlosti i naslijeđenoj odgovornosti odnosi na način koji je postao društveno propisan i jedini mogući. Odričući se svoga noćnog prodavača tramvajskih karata Jakova Mijatovića, ZET se simbolički odriče svoje tradicije, odriče se boljeg dijela svoje povijesti zarad vrlo sitnih dobitaka, formalno-birokratskih razloga, nepismenosti i uskogrudosti. Pritom, formalne odluke viših instanci, pravilnici, zakoni ni novoustanovljena društvena pravila nikada nisu prepreka za provođenje nečega što je naslijeđeno, što je starije i što je prihvaćeno tradicijom. Da je ZET-u bilo stalo do svoga noćnog prodavača, ali i svoje tradicije, lako bi našao načina da plati doživotnu besplatnu tramvajsku kartu gospođi Mijatović.

Međutim, tradicije su se odrekli, a to odricanje ima svoju cijenu. Recimo, morali bi promijeniti ime, jer izvan tradicije i društvenog sjećanja, u tvrtki i društvu koje se odlučilo za stratešku seniliju i ideološko-programirani alzhajmer, za pražnjenje svih memorijskih kartica, e da bi se u njih mogla izliti neka nova i novokomponirana memorija i povijest, u takvoj tvrtki i društvu neprihvatljivo biva štošta što se prethodno podrazumijevalo. Recimo, zašto bi se ZET, tojest “Zagrebački električni tramvaj” i dalje tako zvao? Pa kakav bi tramvaj mogao biti osim električni. Samo bi budala 2015. tvrtku mogla nazvati “Zagrebački električni tramvaj”, jer to vam je, gospodo, isto što i zagrebačko drveno stablo, zagrebački smrznuti led ili zagrebački Zagrepčani. Tvrtka koja se ne sjeća nečega što se dogodilo 1969, ne može se sjećati onoga što se dogodilo 18. kolovoza 1910, kada je Zagrebom protutnjao prvi električni tramvaj, koji će još cijele sljedeće godine voziti usporedo s konjskim tramvajem, da bi u jesen 1911. dobri zagrebački konji otišli na klanicu i u povijesnu mirovinu.

Tradicija, kao ni povijest, nije samoposluga, iz koje se uzima kako kome što ustreba. Tradicija je niz usmenih predaja, znanja i vještina upisanih u ponašanje i običaje unutar neke skupine ljudi. Obitelj je najmanja, a čovječanstvo najveća tradicijska jedinica. Tradicija se svjesno izabire i isto tako svjesno se i odbacuje. Nesvjesno odbacivanje tradicije je opasno. Ljudi koji u nekom društvu prednjače obično se osjećaju zagušeni tradicijom. Takve se smatra antitradicionalistima, iako su, mnogo češće, upravo oni najodaniji boljim tradicijama svoga roda. Naprimjer, pobuni. Tako i Galileo Galilei. Ili Primož Trubar. Ili gospođa Nevenka Mijatović, koja je, insistirajući na svom pravu na doživotnu besplatnu tramvajsku kartu i nehotice povela računa o tradiciji i o samopoštovanju “Zagrebačkog električnog tramvaja”. Šteta, jedino, što je u ZET-u ne mogu shvatiti. Šteta za sve u Hrvatskoj koji ne shvaćaju čemu služi pamćenje i kako se tradiraju sjećanja.

Miljenko Jergović 24. 03. 2015.