Ono čime ih je, evo do neki dan, opčinjavala mitološka pojava Alojzija Stepinca, jest njegova savršena odanost i poslušnost papi i Vatikanu. Baš sve što bi od njega depešom zatražio Pio XII, zagrebački je biskup bez razmišljanja provodio. Ako nisu radili telegrafi i telefoni, ili bi rimskoga biskupa mučio ulcus ili proljetna depresija, pa se neko vrijeme ne bi javljao, prečasni je Alojzije umio nepogrešivo pretpostaviti što bi papi bilo milo. Zanemario je vlastiti karakter, a preuzeo njegov. Na kraju, zbog te je odanosti i poslušnosti, tojest zbog osobnog mučeništva na koje je 1945, opet iz razloga odanosti i poslušnosti, lako pristao, Alojzija Stepinca proglasilo je blaženikom, a uskoro, nadajmo se, i svecem.
Ali kako to da se ista vrlina odanosti i poslušnosti odriče njegovome nasljedniku Josipu Bozaniću? Iako je, u manje dramatičnim okolnostima po društvenu zajednicu, postupio na način na koji je postupao i Stepinac, pa je jedan bivši benediktinski samostan u Istri, prema papinoj iskazanoj ili neiskazanoj želji, darivao Talijanima, prečasni je Josip izložen medijskom, političkom, pa i unutarcrkvenom linču. Recimo, u desnom su ga tisku neki stručnjaci za vjerska pitanja optužili da se udvara papi Ratzingeru, ne bi li ga uzeo sebi u Rim, kao da je, najednom, nevažnim postalo mjesto zagrebačkog nadbiskupa, nasljednika blaženog Alojzija, koje se još do neki dan, u trenucima nacionalne samohvale, dok se papin avion dizao u nebo, isticalo zbog vjernosti i poslušnosti, dakle, istih onih osobina koje su Josipa Bozanića navele da učini onako kako papa kaže. Sudeći na takav način prečasnom Josipu, hrvatska javnost još jednom sudi i prečasnom Alojziju.
I onda čitamo i slušamo ovo: “papu je izmanipulirao vatikanski lobi”, pa “među talijanskim benediktincima živa je iredentistička i profašistička ideja”, pa “ovo je samo početak, Vatikan će tražiti i ostalo, crkve, samostane i posjede širom Istre i Dalmacije”, pa “Benedikt XVI ne priznaje zakone Republike Hrvatske, nego se poziva na zakone Mussolinijeve Italije”… A Togonal je sasvim ozbiljno upitao svoga sugovornika: “Tko stoji iza pape?” Odgovarao mu je velečasni Adalbert, koji je zadnjih dana prednjačio u autokefalnom kefanju pape i Vatikana. On se u svom odgovoru pozivao na Osimske sporazume – taj grandiozni doseg Titove, jugoslavenske diplomacije, kojim je okončan Drugi svjetski rat, a Jugoslavija se prilično jeftino spasila od svih mogućih, političkih i civilizacijskih, posljedica činjenice da je nakon 1945. vršila etničko čišćenje Talijana – i upravo on je, Adalbert Rebić, posvjedočio o iredentističkim i profašističkim pojavama unutar crkve u Italiji.
Otac Adalbert veli da su talijanski benediktinci nakon Drugoga svjetskog rata pobjegli iz Dajle, umjesto da ostanu sa svojim pukom, a da su danas ti benediktinci poznati po svome materijalnom bogatstvu i raskoši. Dakle, otac Adalbert žrtve komunističkog terora, po potrebi, može proglasiti za bjegunce i kukavice. Benediktinci, naime, ne samo da su iz Istre protjerani, nego su prethodno u Titinim zatvorima i odrobijali koji mjesec ili godinicu, sve po zakonu. Ali koja je to potreba oca Adalberta, koja je to potreba hrvatske patriotske javnosti općenito, da nas najednom krene zabavljati ili rastuživati svojim autokefalnim cirkusom, duhovnom akrobatikom i klevetanjem Rima?
Odgovor je predvidljiv i jednostavan: potreba je materijalna. U svemu duhovnom i načelnom, pa bio to i odnos pape Pia XII prema holokaustu i Adolfu Hitleru, ili odnos pape Benedikta XVI prema islamu, pedofiliji, multikulturalnom društvu, mješovitim brakovima, istospolnim zajednicama, lako bismo zavazda bili odani i poslušni. Ali ako nam je papa Sveti Otac, a svi katolici su nam braća, kese s dukatima nisu nam sestre. I to je tako. Stoga, pošteno je reći da se Josip Bozanić pokazao dostojnim svoga prethodnika. I blaženi Alojzije dao bi Dajlu, da Dajla, kao i cijela Istra i Dalmacija, već nisu bile Božje, tojest talijanske. Ratzinger samo nastoji popraviti ono što su Tito i njegovi partizani pokvarili. Od Hrvata on samo očekuje da budu vjerni i poslušni, kao ono neki dan, dok mu se žena sa crnom gazom na glavi vrtila oko nogu, e ne bi li mu po stoti put cjelivala prsten. Nećemo, valjda, dopustiti da Sveti Otac pomisli da mu ga je htjela ukrasti.
Dani hrvatske autokefalnosti
Ono čime ih je, evo do neki dan, opčinjavala mitološka pojava Alojzija Stepinca, jest njegova savršena odanost i poslušnost papi i Vatikanu. Baš sve što bi od njega depešom zatražio Pio XII, zagrebački je biskup bez razmišljanja provodio. Ako nisu radili telegrafi i telefoni, ili bi rimskoga biskupa mučio ulcus ili proljetna depresija, pa se neko vrijeme ne bi javljao, prečasni je Alojzije umio nepogrešivo pretpostaviti što bi papi bilo milo. Zanemario je vlastiti karakter, a preuzeo njegov. Na kraju, zbog te je odanosti i poslušnosti, tojest zbog osobnog mučeništva na koje je 1945, opet iz razloga odanosti i poslušnosti, lako pristao, Alojzija Stepinca proglasilo je blaženikom, a uskoro, nadajmo se, i svecem.
Ali kako to da se ista vrlina odanosti i poslušnosti odriče njegovome nasljedniku Josipu Bozaniću? Iako je, u manje dramatičnim okolnostima po društvenu zajednicu, postupio na način na koji je postupao i Stepinac, pa je jedan bivši benediktinski samostan u Istri, prema papinoj iskazanoj ili neiskazanoj želji, darivao Talijanima, prečasni je Josip izložen medijskom, političkom, pa i unutarcrkvenom linču. Recimo, u desnom su ga tisku neki stručnjaci za vjerska pitanja optužili da se udvara papi Ratzingeru, ne bi li ga uzeo sebi u Rim, kao da je, najednom, nevažnim postalo mjesto zagrebačkog nadbiskupa, nasljednika blaženog Alojzija, koje se još do neki dan, u trenucima nacionalne samohvale, dok se papin avion dizao u nebo, isticalo zbog vjernosti i poslušnosti, dakle, istih onih osobina koje su Josipa Bozanića navele da učini onako kako papa kaže. Sudeći na takav način prečasnom Josipu, hrvatska javnost još jednom sudi i prečasnom Alojziju.
I onda čitamo i slušamo ovo: “papu je izmanipulirao vatikanski lobi”, pa “među talijanskim benediktincima živa je iredentistička i profašistička ideja”, pa “ovo je samo početak, Vatikan će tražiti i ostalo, crkve, samostane i posjede širom Istre i Dalmacije”, pa “Benedikt XVI ne priznaje zakone Republike Hrvatske, nego se poziva na zakone Mussolinijeve Italije”… A Togonal je sasvim ozbiljno upitao svoga sugovornika: “Tko stoji iza pape?” Odgovarao mu je velečasni Adalbert, koji je zadnjih dana prednjačio u autokefalnom kefanju pape i Vatikana. On se u svom odgovoru pozivao na Osimske sporazume – taj grandiozni doseg Titove, jugoslavenske diplomacije, kojim je okončan Drugi svjetski rat, a Jugoslavija se prilično jeftino spasila od svih mogućih, političkih i civilizacijskih, posljedica činjenice da je nakon 1945. vršila etničko čišćenje Talijana – i upravo on je, Adalbert Rebić, posvjedočio o iredentističkim i profašističkim pojavama unutar crkve u Italiji.
Otac Adalbert veli da su talijanski benediktinci nakon Drugoga svjetskog rata pobjegli iz Dajle, umjesto da ostanu sa svojim pukom, a da su danas ti benediktinci poznati po svome materijalnom bogatstvu i raskoši. Dakle, otac Adalbert žrtve komunističkog terora, po potrebi, može proglasiti za bjegunce i kukavice. Benediktinci, naime, ne samo da su iz Istre protjerani, nego su prethodno u Titinim zatvorima i odrobijali koji mjesec ili godinicu, sve po zakonu. Ali koja je to potreba oca Adalberta, koja je to potreba hrvatske patriotske javnosti općenito, da nas najednom krene zabavljati ili rastuživati svojim autokefalnim cirkusom, duhovnom akrobatikom i klevetanjem Rima?
Odgovor je predvidljiv i jednostavan: potreba je materijalna. U svemu duhovnom i načelnom, pa bio to i odnos pape Pia XII prema holokaustu i Adolfu Hitleru, ili odnos pape Benedikta XVI prema islamu, pedofiliji, multikulturalnom društvu, mješovitim brakovima, istospolnim zajednicama, lako bismo zavazda bili odani i poslušni. Ali ako nam je papa Sveti Otac, a svi katolici su nam braća, kese s dukatima nisu nam sestre. I to je tako. Stoga, pošteno je reći da se Josip Bozanić pokazao dostojnim svoga prethodnika. I blaženi Alojzije dao bi Dajlu, da Dajla, kao i cijela Istra i Dalmacija, već nisu bile Božje, tojest talijanske. Ratzinger samo nastoji popraviti ono što su Tito i njegovi partizani pokvarili. Od Hrvata on samo očekuje da budu vjerni i poslušni, kao ono neki dan, dok mu se žena sa crnom gazom na glavi vrtila oko nogu, e ne bi li mu po stoti put cjelivala prsten. Nećemo, valjda, dopustiti da Sveti Otac pomisli da mu ga je htjela ukrasti.