Dajte, gospodine Aldott, napišite to jedno pismo

Šime Šimatović ikonična je figura hrvatske kulture: posljednji svjedok i sudionik Kongresa kulturnih radnika Hrvatske u Topuskom 1944, baletan, pa partizan, filmski redatelj i entuzijast u kulturi, osnivač Hrvatskoga kulturnog kluba, utemeljitelja godišnje Nagrade za promociju hrvatske kulture u svijetu, čiji je pokrovitelj godinama bila Ina.

Zoltan Aldott predsjednik je Uprave Ine. Madžarski kapitalist i menadžer, bez referenci koje bi mogle biti od širega kulturnog značaja. Gospodin Aldott je, preko gospodina Darka Markotića – anonimnog Ininog djelatnika, mladoga direktora nečega unutar kompanije – obavijestio Šimu Šimatovića da Ina odustaje od pokroviteljstva nad nagradom za promociju hrvatske kulture u svijetu. Obavijest je bila posve formalna, administrirajuća. Otprilike kao obavijest o zatvaranju nerentabilne benzinske crpke u Miloj Materini. Gospodin Markotić učinio je to 9. ožujka 2011.

Godinu, i koji mjesec, kasnije, Šime Šimatović je uputio gospodinu Aldottu pismo u kojem ga moli da mu objasni razloge za odustajanje od nagrade, e da bi nakon toga mogao o tome izvijestiti članove Hrvatskoga kulturnog kluba i cjelokupnu javnost, s ciljem potrage za novim pokroviteljem.

Šime Šimatović se ne uzrujava, preko glave je preturio skoro cijeli jedan kalendarski vijek, nekoliko ratova i ideologija, te bezbroj političkih i kulturnih komesara, koji su ga nastojali obezvoljiti ili nasekirati. Da ne izgubi kondiciju, već godinama, sa suprugom Mirom Flies i ekipom suradnika prikuplja sredstava i kupuje pijanina, koja poklanja školama po hrvatskim zabitima. A čim stigne klavir i pojave se prvi đaci, Šiminim čudom to prestaje biti zabit. Glazbeni kritičar i kroničar Branimir Pofuk dugo je pratio ovaj neobični pothvat, koji spominjemo samo zato da bismo pokazali kako Šimi Šimatoviću neće biti teško niti da traži novoga pokrovitelja svoje nagrade za promociju hrvatske kulture u svijetu.

Prirodno je, možda i očekivano, da Ina, nakon što su je preuzeli njezini madžarski suvlasnici, nije zainteresirana za promociju hrvatske kulture u svijetu, kao ni za hrvatsku kulturu općenito. A i zašto bi, uostalom, ako je riječ o zemlji koja, prema ovogodišnjem državnom proračunu, ima najniži postotak izdvajanja za kulturu unutar državnoga proračuna ne samo od svih zemalja Europske Unije – čiji bi član trebala postati početkom srpnja – nego i od svih zemalja balkanske regije? Ali dragi gospodine Aldott, nađite pola sata vremena, napišite pismo starome gospodinu Šimatoviću. Znate, nije pristojno, unatoč svom njegovom strpljenju, i nije dobro za vašu kompaniju, unatoč preziru hrvatske države prema vlastitoj kulturi. Nije riječ o vašemu dragocjenom novcu, njega ne morate dati nečemu do čega ne držite, riječ je samo o gesti…

U Hrvatskoj postoje samo dvije velike kompanije koje sponzoriraju kulturu. Ne računamo one koji na takav način reklamiraju svoje proizvode, koje inače, po zakonu, ne bi mogli reklamirati, niti one koji za vrlo mali novac lijepe svoj logo na umjetnička djela. Jedini pravi sponzori su Tedeschijeva Atlantic Grupa, koja stoji iza Sarajevo film festivala – valjda i najvažnije kulturne manifestacije u našem dijelu Europe – i Zagrebačka banka, koja na različite načine ulaže novce u živu kulturu, a da se to ne pretvori u neukusnu reklamu. Između ostaloga, imaju i svoj godišnji natječaj, kada dodjeljuju novce za projekte u živoj kulturi. Mnogima tako pomognu: jednima da realiziraju svoju zamisao, a drugima, eh, da grickaju svoj sir, pazeći da odnekud ne naiđe mačak Tom ili ih ne poklopi mišolovka…

Tako je, na natječaju Zagrebačke banke, stotinjak tisuća kuna dobio i Nenad Bartolčić, za internetski projekt “Učinimo pisce vidljivijima”. Biva, začarala ih zla vještica, pa su postali nevidljivi, i sad će ih on odčarati. Ovo skidanje uroka s hrvatskih pisaca ne bih ni primijetio, da Bartolčić u svojoj kampanji i reklamiranju projekta na webu nije zloupotrijebio moj portret. Valjda su mu, štajaznam, hrvatski pisci bili nevidljivi, pa je morao naći nekoga vidljivog. Poslije sam morao pratiti realizaciju projekta, samo da bih, kada se to više ne bude moglo izbjeći, otklonio zlorabljenje svoje vidljivosti u paranormalne svrhe. Razumjet ćete me, osjećao sam se kao onaj debeli čovjek koji u fotoshopu smrša sedamdeset kilograma, jer je koristio taj i taj dijetetski proizvod.

Projekt je, prema najavi, trebao startati početkom 2012. Ali se to nije dogodilo, a Bartolčić se potrudio da na njegovu inicijativu svi zaborave. Nije ni teško da među svim tim njegovim inicijativama publika zaboravi na jednu. A što se donacije Zagrebačke banke tiče, pa znate kako je to, ne uspije ni piscu svaki njegov romaneskni pokušaj, niti redatelj snimi svaki svoj film… Sve su to, što reče profesorica Zlatar, “manipulativni troškovi”.

Ne bih spominjao ovu opskurnu epizodu iz hrvatskoga kulturnog života, e da nije slučaja Šime Šimatovića, njegovoga Hrvatskog kulturnog kluba i Nagrade za promociju hrvatske kulture u svijetu. Hajte, gospodo direktori i vizionari razvoja Zagrebačke banke, razmislite na čas o tom projektu.

Ta nagrada imala je svojih uspona i padova, kolosalnih promašaja, pa i političkih faulova, ali je u šesnaest godina svoga postojanja bacila svjetlo na mnoge ljude koji su na kulturnoj mapi Europe upisivali i hrvatsko ime, poslavši tako vijest o postojanju ove zemlje onima koji ne prate rukomet, skijanje i ratne zločine. Jednoga ne tako dalekog dana, tu će nagradu zaslužiti i neki glazbeni genij, koji je ruke na klavijaturu prvi put spustio baš na Šimatovićevom pijaninu, u svome rodnom mjestu, čije je ime proslavio u svijetu. I o tome iskusni kulturni radnik brine, kada ne želi ukinuti nagradu, jer ako je ne bude, tko će se, jednoga dalekog i lijepog dana, sjetiti da su i ta djeca jednom bila Hrvati?

A vi, gospodine Aldott, napišite jedno kratko pisamce, i sve će biti u najboljem redu. Bez obzira na vaš cijenjeni ugovor s hrvatskom državom, ipak ste nam još toliko dužni.

Miljenko Jergović 29. 01. 2013.