Ove sam nedjelje, u tri i petnaest popodne, incognito išao u kino, da pogledam film Branka Ivande “Lea i Darija”. Na premijeru, održanu u zagrebačkom HNK, nisam išao, premda sam bio pozvan. Nisam u prilici poštovati dress code, tamno odijelo i te stvari, ali važniji razlog je, ipak, bio taj što sam u novinama pročitao da je u ovome filmu holokaust prikazan kao izlet u Samobor. Ako je to istina, bolje je da nitko i ne zna da sam gledao film. Ako nije istina, riječ je o tvornoj potvori na Ivandin račun i nekoj vrsti male ljupke hajke, kakvih nipošto ne fali hrvatskoj kulturi. I u jednom i u drugom slučaju bilo mi je važno ostati izvan epicentra.
Na početku filma, da, priznajem to, imao sam problema s vlastitim predrasudama. Bilo mi je neugodno, sramio sam se, jer sam u svakome kadru predosjećao taj famozni izlet u Samobor. U hrvatskoj kulturi o holokaustu na domaći način se mudro šuti. Izuzmemo li svjedočenja žrtava, nećete u posljednjih tridesetak godina naći ni roman, ni pripovijetku, ni film, ni televizijsku seriju, pa čak ni šlagerski song, u kojima bi se naši umjetnici bavili ovom temom. A sve što se o Lei i Dariji po novinama pisalo, sve što se o tom filmu moglo čuti na radiju i na televiziji, slutilo je na nešto neugodno. Nešto što bih osobno, iz niza razloga, trebao prešutjeti. Na koncu, nisam li napisao knjigu o svemu ovom, koje se, usred hajke vođene u Nacionalu i na HTV-u, iz straha od socijalnih posljedica po sebe, odrekao i njezin nakladnik?
Branko Ivanda redatelj je sapunica. Nekada je režirao solidne televizijske drame, prikazivane ponedjeljkom, u osam na večer. Predaje na zagrebačkoj akademiji, omiljen je među kolegama i studentima, a u socijalnom i političkom smislu, savršeni je oportunist. U stanju je spojiti članstvo u HNS-u i potpis na peticiji za nekoga zasužnjenoga haškog generala. Nije osvetoljubiv, lako podnosi novinske kritike, prema ostrvljenom pojedincu neće nastupiti kao pripadnik krda. To je plemenita osobina, koja, zapravo, signalizira osobu koja – nije oportunist. Znam da je tako, pisao sam svojedobno o Ivandi nimalo povoljno, nakon čega mu je u više navrata, po novinskim intervjuima nuđeno da mi se posere po imenu, ali on je to vješto izbjegavao. Možda je toliki oportunist da se čak ni meni ne želi zamjeriti? I što mislite kakav bi film na temu holokausta, i to hrvatskog holokausta, mogao prirediti takav čovjek?
“Lea i Darija” dobar je, tužan, mjestimično fantastičan film. Teško je skrojen i sklopljen, jer je za ambiciju koja je u njega uložena trebalo mnogo više novaca. A možda i više samopouzdanja, nego što ga je Ivanda imao. Tačno je ono što kažu kritičari, u ovom filmu nema negativnog lika. Ali to nipošto ne znači ni da je holokaust prikazan kao elementarna nepogoda, ni da su za sve krivi neki čudni ljudi u dalekome Berlinu, Tokiju, Rimu, ali ni da su se građani Zagreba ubijali u pokušajima da spasu svoje susjede Židove. Eto, recimo, nadbiskup Stepinac. Zahvaljujući njegovoj apostolskoj brizi za dobrobit potrebitih i ugroženih, Lea Deutsch čašćena je krštenjem u katoličkoj crkvi. Ivanda tu scenu prikazuje vrlo ekstenzivno i bez komentara. Svećenik izgovara čarobne riječi, a katekumenica, to zagrebačko čudo od djeteta, izgovara riječi pristanka. Finale ceremonijala, međutim, koje bismo tako rado prešutjeli, i koje predstavlja vrhunac scene, jest antisemitska formula odricanja, na koju Lea mora pristati, i koja joj, naravno, neće spasiti život. Onaj tko ne osjeća koliko je u isto vrijeme mučna i tačna ova filmska scena, ili je zloban prema autoru ovoga filma, ili ima ozbiljno oštećenje mozga.
“Lea i Darija” film je gorke ironije, komemorirajuće nježnosti i naivnosti. Uokviruje ga priča o starici koja se ničega ne sjeća. To je Darija, Njemica, ali to su, zapravo, i svi Darijini današnji suvremenici. O tome Ivanda pokušava ispričati svoju priču. Nakon što je Lea Deutsch već odavno izbačena iz škole, ona dolazi sjediti na klupi preko puta HNK, gdje, također, više ne smije ulaziti (to je, po svjedočenjima istina: doista bi, izgubljena, sjedila ispred kazališta, sve dok je nisu odveli). Nailazi učiteljica, koja ju je obožavala, ugleda Leu, pa skrene pogled i prođe. Ali tada shvati, i okrene se, ali nje više nema. Kasno je. Nije se, ni za čas, smio skrenuti pogled, jer odmah je bilo kasno. Eto, to Ivanda kaže, na nedvosmisleno jasan način.
Klara Naka, glumica koja igra Leu, talentom je, i nekom lijepom djetinjom mudrošću, dostojna svoje prethodnice. Tamy Zajec, mala Darija, uspijeva se nositi s njom. Plesne scene su sjajne. Ali i u njima se osjeti mučnina priče. Sebastian Cavazza, u ulozi Leinog oca, izgleda kao doktor Živago, u interpretaciji Omara Sharifa. Takva mu je i ekspresija, skoro da je to isti lik, sve dok u finalu, u jednome kriku, ne poludi. Linda Begonja je fantastična kao Darijina majka, Zrinka Cvitešić, Vedran Živolić, Dražen Čuček, pa Zijad Gračić u neočekivano tačnoj (u glumačkom, ali i u povijesno faktografskom smislu) ulozi ustaškoga intendanta HNK Dušana Žanka.
U samom finalu priče, u potpunoj teatralizaciji, ruše se zidovi vagona u vlaku koji će Leu Deutsch odvesti u Auschwitz, i teče u igri i plesu pjesma o Zagrebu, uz prizore neba osutog nježnim oblačićima, te nevinih i čistih ledina, koji gledatelja mogu podsjetiti na raj, ali i na ambijent jasenovačkog memorijala. Ali zar bi netko u tome mogao vidjeti pohvalu malograđanskome Zagrebu, zar je to izlet u Samobor? Ili malo prije toga, scena u kojoj u Karlovcu, u parku Lea i majka čekaju vezu za odlazak u partizane. Umjesto veze, pojavi se luda figura kolege pisca Željka Ivanjeka, kao prodavača balona. On Lei pokloni šareni balon, kao zamjenu za odlazak u slobodu ili u život. To je malograđanski?
Doista ne znam što je problem Branka Ivande i tko s njime ima problem. Ionako isti ljudi figuriraju kao dužnosnici Hrvatskoga audiovizualnog centra, filmski kritičari, predstavnici distributera, kartodrapci, oni koji raspoređuju novac i oni koji za isti novac rade, tako da je teško ustanoviti tko je kada u kakvoj ulozi i tko ima problem s Ivandom, tko s njegovom sapuničarskom reputacijom, a tko s distributerom ili producentom Ivandinog filma. Mene za sve to, doista, nije briga. Ja sam samo gledatelj jedne nedjeljne popodnevne predstave. Ali ne mogu zatajiti da je ovo dobar i važan film. A vi birajte kome ćete vjerovati.
Čestitije se u hrvatskoj kulturi o holokaustu nije govorilo
Ove sam nedjelje, u tri i petnaest popodne, incognito išao u kino, da pogledam film Branka Ivande “Lea i Darija”. Na premijeru, održanu u zagrebačkom HNK, nisam išao, premda sam bio pozvan. Nisam u prilici poštovati dress code, tamno odijelo i te stvari, ali važniji razlog je, ipak, bio taj što sam u novinama pročitao da je u ovome filmu holokaust prikazan kao izlet u Samobor. Ako je to istina, bolje je da nitko i ne zna da sam gledao film. Ako nije istina, riječ je o tvornoj potvori na Ivandin račun i nekoj vrsti male ljupke hajke, kakvih nipošto ne fali hrvatskoj kulturi. I u jednom i u drugom slučaju bilo mi je važno ostati izvan epicentra.
Na početku filma, da, priznajem to, imao sam problema s vlastitim predrasudama. Bilo mi je neugodno, sramio sam se, jer sam u svakome kadru predosjećao taj famozni izlet u Samobor. U hrvatskoj kulturi o holokaustu na domaći način se mudro šuti. Izuzmemo li svjedočenja žrtava, nećete u posljednjih tridesetak godina naći ni roman, ni pripovijetku, ni film, ni televizijsku seriju, pa čak ni šlagerski song, u kojima bi se naši umjetnici bavili ovom temom. A sve što se o Lei i Dariji po novinama pisalo, sve što se o tom filmu moglo čuti na radiju i na televiziji, slutilo je na nešto neugodno. Nešto što bih osobno, iz niza razloga, trebao prešutjeti. Na koncu, nisam li napisao knjigu o svemu ovom, koje se, usred hajke vođene u Nacionalu i na HTV-u, iz straha od socijalnih posljedica po sebe, odrekao i njezin nakladnik?
Branko Ivanda redatelj je sapunica. Nekada je režirao solidne televizijske drame, prikazivane ponedjeljkom, u osam na večer. Predaje na zagrebačkoj akademiji, omiljen je među kolegama i studentima, a u socijalnom i političkom smislu, savršeni je oportunist. U stanju je spojiti članstvo u HNS-u i potpis na peticiji za nekoga zasužnjenoga haškog generala. Nije osvetoljubiv, lako podnosi novinske kritike, prema ostrvljenom pojedincu neće nastupiti kao pripadnik krda. To je plemenita osobina, koja, zapravo, signalizira osobu koja – nije oportunist. Znam da je tako, pisao sam svojedobno o Ivandi nimalo povoljno, nakon čega mu je u više navrata, po novinskim intervjuima nuđeno da mi se posere po imenu, ali on je to vješto izbjegavao. Možda je toliki oportunist da se čak ni meni ne želi zamjeriti? I što mislite kakav bi film na temu holokausta, i to hrvatskog holokausta, mogao prirediti takav čovjek?
“Lea i Darija” dobar je, tužan, mjestimično fantastičan film. Teško je skrojen i sklopljen, jer je za ambiciju koja je u njega uložena trebalo mnogo više novaca. A možda i više samopouzdanja, nego što ga je Ivanda imao. Tačno je ono što kažu kritičari, u ovom filmu nema negativnog lika. Ali to nipošto ne znači ni da je holokaust prikazan kao elementarna nepogoda, ni da su za sve krivi neki čudni ljudi u dalekome Berlinu, Tokiju, Rimu, ali ni da su se građani Zagreba ubijali u pokušajima da spasu svoje susjede Židove. Eto, recimo, nadbiskup Stepinac. Zahvaljujući njegovoj apostolskoj brizi za dobrobit potrebitih i ugroženih, Lea Deutsch čašćena je krštenjem u katoličkoj crkvi. Ivanda tu scenu prikazuje vrlo ekstenzivno i bez komentara. Svećenik izgovara čarobne riječi, a katekumenica, to zagrebačko čudo od djeteta, izgovara riječi pristanka. Finale ceremonijala, međutim, koje bismo tako rado prešutjeli, i koje predstavlja vrhunac scene, jest antisemitska formula odricanja, na koju Lea mora pristati, i koja joj, naravno, neće spasiti život. Onaj tko ne osjeća koliko je u isto vrijeme mučna i tačna ova filmska scena, ili je zloban prema autoru ovoga filma, ili ima ozbiljno oštećenje mozga.
“Lea i Darija” film je gorke ironije, komemorirajuće nježnosti i naivnosti. Uokviruje ga priča o starici koja se ničega ne sjeća. To je Darija, Njemica, ali to su, zapravo, i svi Darijini današnji suvremenici. O tome Ivanda pokušava ispričati svoju priču. Nakon što je Lea Deutsch već odavno izbačena iz škole, ona dolazi sjediti na klupi preko puta HNK, gdje, također, više ne smije ulaziti (to je, po svjedočenjima istina: doista bi, izgubljena, sjedila ispred kazališta, sve dok je nisu odveli). Nailazi učiteljica, koja ju je obožavala, ugleda Leu, pa skrene pogled i prođe. Ali tada shvati, i okrene se, ali nje više nema. Kasno je. Nije se, ni za čas, smio skrenuti pogled, jer odmah je bilo kasno. Eto, to Ivanda kaže, na nedvosmisleno jasan način.
Klara Naka, glumica koja igra Leu, talentom je, i nekom lijepom djetinjom mudrošću, dostojna svoje prethodnice. Tamy Zajec, mala Darija, uspijeva se nositi s njom. Plesne scene su sjajne. Ali i u njima se osjeti mučnina priče. Sebastian Cavazza, u ulozi Leinog oca, izgleda kao doktor Živago, u interpretaciji Omara Sharifa. Takva mu je i ekspresija, skoro da je to isti lik, sve dok u finalu, u jednome kriku, ne poludi. Linda Begonja je fantastična kao Darijina majka, Zrinka Cvitešić, Vedran Živolić, Dražen Čuček, pa Zijad Gračić u neočekivano tačnoj (u glumačkom, ali i u povijesno faktografskom smislu) ulozi ustaškoga intendanta HNK Dušana Žanka.
U samom finalu priče, u potpunoj teatralizaciji, ruše se zidovi vagona u vlaku koji će Leu Deutsch odvesti u Auschwitz, i teče u igri i plesu pjesma o Zagrebu, uz prizore neba osutog nježnim oblačićima, te nevinih i čistih ledina, koji gledatelja mogu podsjetiti na raj, ali i na ambijent jasenovačkog memorijala. Ali zar bi netko u tome mogao vidjeti pohvalu malograđanskome Zagrebu, zar je to izlet u Samobor? Ili malo prije toga, scena u kojoj u Karlovcu, u parku Lea i majka čekaju vezu za odlazak u partizane. Umjesto veze, pojavi se luda figura kolege pisca Željka Ivanjeka, kao prodavača balona. On Lei pokloni šareni balon, kao zamjenu za odlazak u slobodu ili u život. To je malograđanski?
Doista ne znam što je problem Branka Ivande i tko s njime ima problem. Ionako isti ljudi figuriraju kao dužnosnici Hrvatskoga audiovizualnog centra, filmski kritičari, predstavnici distributera, kartodrapci, oni koji raspoređuju novac i oni koji za isti novac rade, tako da je teško ustanoviti tko je kada u kakvoj ulozi i tko ima problem s Ivandom, tko s njegovom sapuničarskom reputacijom, a tko s distributerom ili producentom Ivandinog filma. Mene za sve to, doista, nije briga. Ja sam samo gledatelj jedne nedjeljne popodnevne predstave. Ali ne mogu zatajiti da je ovo dobar i važan film. A vi birajte kome ćete vjerovati.